Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Židovstvo
 
Židovi i kršćani

Piše: mr. sc. Julija Koš, voditeljica knjižnice Židovske općine Zagreb
 
I reći će se u onaj dan: "Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo" (Iz 25, 9)

Isus i židovstvo

U mjesecu prosincu sve kršćanstvo slavi rođendan jednoga Židova, Jehošue ben Josefa Nazarećanina. Židovske kronike nisu zabilježile djelovanje i tragičnu smrt toga rabina, jednoga među brojnima u doba mnogih pobuna protiv rimske okupacije židovske države. Ali on se izvan domovine i svoga naroda, prema staroj latinskoj izreci Nemo propheta in patria (Nitko nije prorok u domovini), uskoro nakon smrti proslavio i stekao nebrojene sljedbenike, čiji broj neprestano i danas raste. Većina svijeta ne poznaje ga pod njegovim hebrejskim imenom, jer općepoznat je prema grčko-latinskome izgovoru svoga imena, a ono u hrvatskome glasi: Isus. U povijesti svijeta on je jedan od Židova koji su svojim djelovanjem najviše promijenili sudbinu čovječanstva.

Kada se kršćanstvo iz židovstva izdvojilo kao zasebna religija, židovstvo nije prihvatilo niti je moglo prihvatiti Isusa kao sina Božjega, držeći se svoje temeljne teološke postavke o jedinstvenoj i nedjeljivoj Božjoj prirodi. Zamisao o božanskoj prirodi bilo kojega čovjeka u židovstvu je isključena. Premda su Židovi, u patnjama pod poganskom vlašću, mesiju žudno iščekivali, nisu prihvatili Isusa kao mesiju, kao židovskoga kralja spasitelja. Biblijski proroci su već bili objavili, osobito Izaija, kako će se svijet onoga dana kada mesija dođe na prvi pogled razlikovati od jučerašnjega, što opisuju i midraši (pripovjedna tumačenja biblijskoga teksta). Mesijinim dolaskom prestat će ratovi i progoni nevinih, oružje će se "prekovati" u plugove, janje će mirno pâsti pored lava (koji će ponovno jesti travu i lišće, kao što je to bilo u rajskome vrtu), iz Jeruzalema će se vidjeti otvoren ulaz u raj, sudit će se dušama... i svatko će sâm sve to moći opaziti i zaključiti.

Takvi događaji u povijesti se još nisu dogodili, zapravo svakodnevno pratimo vijesti o novim nepravdama i stradanjima nevinih, slabih i progonjenih. Stoga Židovi i dalje tek čekaju mesiju. Mnogi vjeruju da bi on odmah došao ako bi svi svjetski Židovi, njih oko 13 i pol milijuna, do posljednjega pojedinca tijekom dvaju uzastopnih šabata poštovali sve šabatne propise. Malo je vjerojatno da će se to ikada ostvariti, ali većina drži da će mesija ipak doći, a najkasnije kada se navrši 6000 godina svjetske povijesti (prema židovskome računanju vremena od stvaranja svijeta). Tada će nastupiti bezvremensko sedmo, šabatno, mesijansko tisućljeće. Bit će to za 231 godinu, jer židovski kalendar upravo broji 5769. godinu.

Budući svijet: mesijansko doba spasenja

Spasenje na kraju vremena bitan je motiv većine teologija svjetskih religija, osobito triju objavljenih. Za razliku od kršćanstva, kojemu je temelj vjerovanje u spasenje putem spasitelja odnosno mesije Isusa Krista, židovska teologija spasenja je, moglo bi se ustvrditi, usporedna ali ne i podudarna s idejom o mesiji. Teorijski gledano, židovska teologija spasenja mogla bi opstati i bez mesije, jer on je više znak nego čimbenik nastupanja kraja vremena, suđenja i - za većinu duša - spasenja (nakon suđenja, duše nepopravljivo zlih zauvijek će propasti).

Kao teološki motiv, ideja spasenja je u židovstvo ušlo relativno kasno, prije nešto više od dva tisućljeća, u stoljećima uoči konačnoga pada države i pred masovno raseljavanje koje je uslijedilo.

Ali umovanje o eshatološkim temama nikada se ni izdaleka nije tako razvilo kao kasnije u kršćanstvu. Židovstvo drži da će se, zajedno s izabranim židovskim narodom, u budućemu svijetu spasiti i pripadnici svih drugih narodâ (religijâ), osim onih koji krše Sedam zapovijedi za Noine sinove. To je propisana najmanja mjera moralnog ponašanja koja se zahtijeva od nežidova, dok se od Židova traži ispunjavanje Deset zapovijedi i 613 micvot - Božjih odredaba. Od toga mnoštva propisa koji se odnose na Židove, narodima je u Sedam zapovijedi dano samo šest zabrana i jedna naredba. Zabranjeno je idolopoklonstvo, bogohuljenje, kršenje osnovnog odnosno prirodnog spolnog ćudoređa (incest, silovanje...), te umorstvo, krađa i teško mučenje životinja, a naređeno je osnivanje sudova koji će te zločine progoniti.

Pod utjecajem svoje teološke postavke o izabranosti židovskoga naroda, židovstvo ne njeguje misionarsko djelovanje među drugim narodima, a bilo bi to i suvišno, s obzirom da je spasenje dostupno i namijenjeno svima.

Od starine je na suzdržavanje od obraćanja nežidova na židovstvo utjecao i progon s okrutnim kaznama, koji je prijetio tijekom gotovo dvaju tisućljeća dijaspore u kršćanskome i islamskome svijetu (posljednja smrtna kazna u kršćanskome svijetu izvršena je u 19. stoljeću u Poljskoj, nad rabinom i kršćaninom kojega je preobratio u židovstvo).

Židovstvo i kršćanstvo

U židovstvu kršćanstvo se naziva nacrut - nazarenstvo, prema Isusovu gradu Nazaretu. No treba znati da se židovstvo u svojim tekstovima ne zanima ni za Isusovu osobu ni za njegov nauk (za rijetke navodne komentare vrlo je upitno odnose li se na Isusa i, čak, jesu li izvorni). Ma kako to čudno izgledalo u očima suvremenoga kršćanina, tomu se nije čuditi. Židovstvo je imalo snažno razvijenu teologiju već u doba Isusova djelovanja kao jednoga od brojnih rabina koji su u burno vrijeme rimske okupacije židovske države djelovali u narodu, pozivajući zabludjele na obraćenje k Bogu. Teologija koju je iznio svojim učenicima i sljedbenicima, koju su oni dalje razvijali nakon njegove smrti, nije se mogla uklopiti u već postojeću židovsku, prije svega i gotovo jedino zbog neslaganja oko Isusove osobe kao sina Božjega i mesije. No s obzirom da je kršćanstvo svojim najsnažnijim korijenom izraslo iz židovstva (uz utjecaje iz grčko-rimskoga svijeta), u bezbroj pojedinosti ta je veza preživjela lom koji je nastao odcjepljenjem mlađe religije.

Prije svega, odnos prema Bogu kao stvaratelju svemira i kao zajedničkome ocu prihvaćen je i u teološkom temelju kršćanstva. I sam Isus, kao židovski vjernik i rabin, ne udaljuje se od toga koncepta. Molitva Oče naš, koju on zauvijek nalaže svojim sljedbenicima i koja je do danas identifikator kršćanskog vjernika, izravan je iskaz židovskoga osjećaja za Boga kao oca i davatelja svih darova. Kršćanstvo je kao temelj svoga morala preuzelo Deset zapovijedi koje je Bog na Sinaju dao Židovima, netom izbjeglima iz egipatskoga ropstva, više od 1300 godina prije nastanka kršćanstva.

I u brojnim kršćanskim blagdanima i tradicijskim običajima do danas je ostao jasno vidljiv trag židovskih izvora. Tako se, primjerice, dan proslave pomičnoga blagdana Uskrsa računa na jednak način kao što se računa početak blagdana Pesaha, obljetnice izlaska iz Egipta. To je onaj isti blagdanski dan kada se Isus, progonjen, potajno sastao sa svojim učenicima - a svi nazočni su bili Židovi - da bi ga prema propisima proslavili seder-večerom, vjerskom obvezom koju nisu smjeli zanemariti ni u opasnosti. Kršćanima je taj događaj poznat kao Posljednja večera. Židovska simbolika kruha i vina, kao osnovnih životnih Božjih darova, te je večeri za njih prerasla od židovskog pobožnog poštovanja u kršćansku svetost, ali korijen joj je izravno u židovskom blagoslivljanju tih darova. Zatim, blagdan Pedesetnice izravno je usporediv sa židovskim Šavuotom: oba se slave 50-tog dana od Uskrsa i Pesaha i jednako su udaljeni (sedam puta po sedam tjedana) od svoga središnjeg teološko-povijesnog polazišta: za Židove to je bio izlazak iz Egipta, za kršćane Isusovo uskrsnuće. Oba ta blagdana slave primanje svetosti s neba: Židovi su toga dana primili Toru, za kršćane to je dan silaska na apostole Duha svetoga (Ruah hakodeš - Duh sveti, također već poznat u židovskome nauku). I tjedna čitanja odsječaka iz svetih spisa izravno potječu iz židovske liturgije, a židovski je i sam koncept tjedna sa šest radnih dana i nakon njih jednim posvećenim i duhovnim. Još doista mnogo podudarnih pojedinosti i sličnosti može se otkriti u ovim dvjema religijama i tradicijama. Mnogo više pojedinosti ih spaja nego razdvaja. Dakako, nepremostiva je razlika između židovstva i kršćanstva u poimanju Isusa kao mesije, ali sljedbenici obiju religija nemaju razloga osjećati međusobnu netrpeljivost oko pitanja koje je toliko iznad ljudske spoznaje. Jer i kršćanski i židovski vjernici žive očekujući mesijin dolazak i ne znaju kada će to biti. A to, kako kaže psalamski stih, "može biti svakoga dana, ako osluškuješ Božji glas".

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s