Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Sugovornici
 
Bog je živ (ili Bog sebe predstavlja)

Razgovarao: Ivan Penava
 
Razgovor s prof. dr. Ludger-Ägidius Schulte, njemačkim svećenikom kapucinom

Božić pred nas stavlja sliku jaslica, svete obitelji i tek rođenog djeteta Isusa - skroviti događaj iz nekoga dalekog vremena u nekome nepoznatom kraju. No, iza te našim očima vidljive jednostavnosti, krije se nevidljiva i neizmjerna Božja veličina. Koliki su se ljudi, vjernici i teolozi kroz povijest pitali kako je to moguće i zašto baš tako. Upravo sa sličnim pitanjima i mi smo se pred ovogodišnji Božić upustili u razgovor.

O. Ludger-Ägidius Schulte je njemački svećenik kapucin. Uz teologiju je završio i studij psihologije, te je trenutno odgovoran za izobrazbu mlađe braće u svojoj provinciji. Doktorirao je iz dogmatske teologije, te predaje na teološkom fakultetu u njemačkom gradu Münsteru. Vodi i duhovne obnove i tečajeve za djelatnike u gospodarstvu, politici i Crkvi. Do sada je izdao nekoliko knjiga od kojih ističemo: "Tražiti Boga – postati čovjekom. O većoj vrijednosti kako biti kršćanin" i "Put otkupljenja – O središtu bivanja kršćaninom".

Profesore Schulte, na Božić slavimo Božje rođenje među ljudima na zemlji. Bog je postao čovjekom i oslobodio ga grijeha. Je li to bio jedini način na koji je mogao spasiti čovjeka, ili je Bog mogao učiniti i nešto sasvim drugo?

"Da je" i "mogao je" otpadaju zbog toga jer "nije"! To je čisto nagađanje oko jedine moguće alternative o kojoj se može razmišljati. Bog je prošao taj put. Teologija nije nikakva čista spekulativna gimnastika uma. Ona je "pozitivna znanost", što u ovom slučaju znači da ona promišlja "Božje određenje". Tko je Bog i u kakvom je odnosu prema nama, određuje sam Bog, onako kako se otkriva prijatelj, kad je sa mnom u prijateljstvu i upravo ga zbog toga i volim. Naravno da mogu razmišljati o primjerenosti Božje objave prema nama ljudima. Ovdje se očituje da je Bog ušao u našu povijest, da bi u slobodi u nama obnovio povjerenje po osobi Isusu. Poziva nas na obraćenje, ali bez manipulacije, već kao čista istina s tijelom i krvlju sve do bezuvjetnog predanja na križu. Ljubav ne prisiljava, ali sve daje… Kršćanska vjera je revolucija svake predodžbe o Bogu. Jer ovdje se ne predstavlja čovjek, nego Bog sam sebe predstavlja u svojoj nemjerljivoj širini i dubini.

Zar nije bilo dovoljno što nam je Bog progovorio u Starom zavjetu?

Objavljene religije tumače da je Bog sam napravio most preko velike provalije koja ga dijeli od svijeta. Za židovstvo je Bog u "određenom smislu" postao dio svjetske povijesti. Bog je sebe izrazio po stvaranju. Kao što se u svakom umjetničkom djelu može naći umjetnikov trag, tako se u stvorenju očituje rukopis stvoritelja. Bog nam govori kroz cvijeće i pokazuje se u povijesti. Židovska mudrost pripovijeda o čovjeku, koji je upitao jednog mudraca: "Dat ću ti zlatnik, ako mi kažeš gdje je Bog." Mudrac mu je odgovorio: "A ja ću tebi dati deset zlatnika, ako mi kažeš gdje Bog nije." Bog je prisutan u ovom svijetu, a prije svega ga se može doživjeti u povijesti oslobođenja njegova naroda.

Na tom tragu islam ide korak dalje i kaže: Bog govori kao knjiga. Da, na određen način, Bog je postao knjiga i za njezina nepromjenjiva slova čovjek se može uhvatiti. Kuran, koji je oduvijek arhiviran u Bogu, bio je diktiran velikom i zadnjem Proroku. Ta knjiga iz nebeske pisarnice je jedan oblik intimnoga Božjeg dnevnika, na koji islam polaže isključivo pravo. Kuran je izvorna Božja autobiografija i nema sumnje u zapisana slova.

Kršćanska varijanta mosta između Boga i svijeta je nevjerojatna i radikalna: sam Bog osobno se odvažio na korak preko provalije, kako bi potpuno prešao na ljudsku stranu. Protivno istočnjačkim religijama, u kojima čovjek mora izaći iz kruga patnje ponovnog rađanja (reinkarnacije), kršćanstvo naviješta Božje utjelovljenje u čovjeka (inkarnacija): Bog ulazi u svijet pun patnje i postao je čovjekom u Isusu Kristu. U njemu on ne objašnjava samo svoju pjesmu, nego on objašnjava samog sebe. Time postaje jasno kako je čovjek zamišljen. Kad pogledamo Isusa iz Nazareta, tada znamo kako izgleda čovjekov pralik i kako trebamo mi izgledati: sposobni ljubiti i slobodni, puni povjerenja i bratski nastrojeni, s Bogom i ljudima na Ti.

Kada govorimo o spasenju ljudi, uvijek govorimo o Isusovom rođenju, njegovoj smrti i uskrsnuću. Koju ulogu za naše spasenje imaju ostali događaji iz Isusova života?

Naravno da je ljudima uvijek bilo važno kako nešto započinje i završava. Početak i kraj su spojnice cijelog života. Ali Isusovo rođenje, njegovu smrt i uskrsnuće možemo pravo razumjeti tek kroz njegov skroviti život u Nazaretu – skoro 30 godina – i kroz njegovu poruku koju je riječima i djelima navijestio za vrijeme svojega javnog djelovanja. Tako je, na primjer, njegova vlastita sudbina postala ono što je navijestio u propovijedi na gori. "Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti", poziva Isus u svojoj poruci. Kako to razumjeti, pokazuje nam u jednostavnosti štalice u Betlehemu, a još više u umiranju na križu, koje je nerazdvojivo povezano s uskrsnućem Raspetoga.

"I Riječ je tijelom postala, i nastanila se među nama" riječi su iz Ivanova evanđelja. Ali ta Riječ Božja, Isus, nije postala samo tijelo, nego i kruh i vino, što slavimo u svakoj svetoj misi. Može li čovjek ovo otajstvo razumjeti i odgovoriti na pitanje: "Zašto je Bog nakon tijela postao kruh i vino"?

Bog je postao tijelom - to je formulacija Svetog pisma o radikalnom Božjem ulasku u našu stvarnost sve do posljednje biološke stanice, u svaki tumor ovog svijeta. "Bog s nama" želi s nama i ostati. Bog je dohvatljiv u povijesti i želi biti u njezinoj stvarnosti. Kad je Isus svoje tijelo i krv, dakle potpuno sebe, u večer prije svoje smrti, u kruhu i vinu predao svojim učenicima i rekao: "Činite ovo meni na spomen", tada nam ova povijesna stvarnost treba biti dohvatljiva kroz sva vremena i doživljena u slavlju svete mise. Nudi nam svoju "tjelesnu stvarnost" u zajedništvu svojih učenika i učenica, u čitanju Svetoga pisma i lomljenju kruha, kako bi svi bili jedno tijelo, što znači da Krist u nama živi. Sveta misa je produljenje Isusova utjelovljenja, kako bismo imali udjela u Božjem životu. Božanska zamjena – Bog je postao siromašan, da mi budemo bogati – ostvarila se u Isusovu rođenju, životu i djelovanju, pa tako i u njegovoj smrti i uskrsnuću i jednako tako iznova u svakoj svetoj misi.

U listopadu je u Rimu održana biskupska sinoda o Božjoj riječi u životu i poslanju Crkve. Na početku je rečeno da je Otajstvo Kristovo u srcu Božje riječi. Što znači izraz Otajstvo Kristovo? Je li to Božić i Isusovo rođenje?

"Otajstvo Kristovo" su "etape svete povijesti" u Isusovu životu. Svaki dio Isusova života: rođenje, skroviti život u Nazaretu, krštenje Gospodinovo, kušnja u pustinji, naviještanje Kraljevstva Božjeg, preobraženje, muka i smrt, uskrsnuće, uzašašće s desne Očeve, kao i ponovni dolazak, ogledavaju se u konkretnosti cjeline i moraju se uzajamno upotpunjavati.

To da je "Božja Riječ" nošena "Otajstvom Kristovim" znači da Bog nije izolirani "nepokrenuti pokretač" (Aristotel), nego da je živ. Unutar samog sebe je u odnosu. Za nas, njegovo stvorenje, to znači: Bog je takav, da može "sebe prevesti", sebe dijeliti i izraziti. Tako piše u Ivanovom Prologu: "U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo." (Iv 1,1-4)

Kada ova "Riječ" – Božja sposobnost za odnose – postaje čovjekom, tada taj Božji život postaje temeljem ljudskog života, tada čovjek više ne traži svjetlo, jer je sam postao svjetlo! Ne smijemo izgubiti iz vidokruga da je "Otajstvo Kristovo" sam Božji život, a svojim nastojanjem oko značenja Svetoga pisma biskupska sinoda želi ovu Božju Riječ posvjedočiti kroz ljudsku riječ.

Treba li u božićno vrijeme čitati samo evanđelje o Isusovu rođenju? Što preporučate našim čitateljima da čitaju za meditaciju?

Na Božić se trebamo prije svega naučiti diviti i ako nam tome pomognu čitanja, dobro je. Svaka religija opisuje Boga kao velikoga i moćnog. Oni gledaju prema gore i u daljinu. Mi krš-
ćani vjerujemo da je Bog velik i moćan, jer je ponizan. "Jer koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Jahve, Bog naš, nama kad god ga zazovemo?" (Pnz 4,7), kaže izraelski narod, a mi se smijemo priključiti tom iznenađujućem pouzdanju. Mi gledamo pod sobom prema dolje, gdje on na nas odozdol gleda, kako bismo našli daljinu, koja dolazi iz dubine i samo takav pogled je dobar. Ako moram preporučiti jedno čitanje, tada preporučam vrsnoga teološkog pisca 20. st. Romana Guardinija, npr. odgovarajuća poglavlja u njegovu velikom djelu "Gospodin". Rijetko se može naći toliko odmjerenog teologa, bez gubitka sablaznosti i ludosti kršćanstva, koje svoju snagu pokazuje u slabosti djeteta i golotinji na križu, a izazov je za svu mudrost ovoga svijeta.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s