Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Oaza duha
 
Plaćeni osmijeh

Piše: Ljudevit Maračić
 
... ili darivanje bez uvjeta

Što nam se sve ne nameće u ove pred-blagdanske dane kada računamo što ćemo sve kupiti i koga obradovati svojim darom? Nije li možda mudrije i razumnije više razmišljati što zapravo znači darivanje i koji su uvjeti da ono postigne svrhu. Kao prvi korak na tome putu mogla bi nam poslužiti pouka koju smo pročitali nedavno i prepoznali u reportaži o jednoj poznatoj tv-spikerici.

"Mama, zašto si tako dražesna i nasmiješena kada te gledaju na televiziji, a kod kuće si uvijek namrgođena i mrzovoljna?", upita dijete svoju majku, popularnu voditeljicu nacionalnog pro-grama na televiziji.

"Zato, dijete, što me na televiziji plaćaju da budem nasmiješena", odgovori iskreno i bez premišljanja omiljena dama tv-ekrana.

"A koliko bih ti morao platiti ja da budeš nasmiješena i kod kuće?", upita dijete naivno i otvoreno. Tv-zvijezda nije odmah odgovorilaa a prikrivena suza u oku bila je najbolji odgovor djetetu koje se našlo u davno zaboravljenom zagrljaju majke koja je drugima darivala osmijeh i radost zato što je bila dobro plaćena. Darivanje nema protuusluge i ono se ostvaruje bez uvjeta. Inače nema nikakve vrijednosti.

Ovo predbožićno vrijeme - mi ga liturgijski nazivamo Došašće - obilježeno je grozničavim razmišljanjem što da se izmijeni kao znak pažnje, često obojeno potrošačkom jednadžbom "do ut des", izrekom iz latinskog jezika koju možemo prevesti namjernom rečenicom: Dajem da bih dobio. No, u evanđeoskom duhu ispravnije bi bilo reći: dajem da mi se ne bi uzvratilo.

Zanimljivo kako je narodno blago mnogih naroda bogato mislima koje odudaraju od onoga što susrećemo u ove predblagdanske dane: "Zatvorenim očima daj, a otvorenima primaj" (Njemačka), "Daj svakome kruha, ali ga od svakoga ne uzimaj" (Perzija), "Dobri ljudi i oblaci primaju samo zato da bi dali" (Portugal), "Budi nijem kad daješ, govori kad primaš" (Rusija), i tako redom. Evanđelje pak pripisuje Isusu riječi: "Blaženije je davati nego primati!"

Koliko li se samo novca izgubi i energije potroši u ovo vrijeme kao stvoreno za promišljaj odnosa darivanja i primanja! Ljudi naprosto kao da vode knjigovodstvo o tome, a tako je zapravo sve vrlo jednostavno, bez računice s operacijom plusa i minusa, bez zbrajanja i oduzimanja. Kada aritmetika ustupa mjesto osjećajima. Poput božićne legende koja nas ne može ostaviti hladnoga srca.

Zima je dobrano bila stegla i pastiri su se natiskivali oko vatre. Bili su iznenađeni viješću koju su upravo primili, da se u njihovoj blizini rodio mali Bog. Dogovarali su se da mu odu u pohode i odnesu darove. No, netko je trebao ostati uz stado, da se ovce ne razbježe i postanu plijenom proždrljivih zvijeri. Nitko od pastira nije htio propustiti priliku da vidi novorođenče. Kada nisu našli dragovoljca, dogovore se da će ostati čuvati stado onaj koji pripremi najlakši dar. Postave vagu blizu vatre i najstariji pastir položi veliku amforu punu mlijeka, drugi donese veliki sir, treći postavi košaru punu jabuka, četvrti prinese janje i tako redom. Preostao je najmlađi pastir, koji je imao samo uljanicu kojom je želio rasvijetliti mrak u tamnoj štalici. Drugo nije imao. No, dar nije imao težinu, pa kad opazi da će na njega pasti izbor da pričuva stado, stane na vagu s uljanicom i reče: "Ja sam dar novorođenom Kralju! Njemu nije dovoljna uljanica, njemu treba i netko tko će je držati!" Oko vatre zavlada muk. Stariji mudro zaključe: njihov je najmlađi pastir svakako ponudio najteži dar i netko drugi morat će ostati uz stado te noći, jer je svima postalo jasno da je čovjek najveći dar koji se može darovati Bogu, teži od svakoga opipljivog predmeta.

Darivanje dakle nije matematička jed-nadžba ("Do ut des"), to je zapravo nepotpuna računica, u kojoj netko prividno gubi, a uistinu mnogo dobiva. Na to nas je podsjetila pričica iz svakidašnjeg života, vrlo prikladna za ovo vrijeme. Mama s malodobnim sinom iziđe iz slastičarnice gdje je djetetu upravo kupila poveći komad kolača. Tek što su izašli, pristupi im siromašna žena s djetetom u naručju i pruži ruku koja je sama za sebe govorila. Malodobni sin iz naše priče pogleda mamu i nakon kratkog oklijevanja, pruži sve što mu je mama kupila u slastičarnici. Ova ga pogledom ohrabri, a kada dijete preda dar, krenu dalje, pomalo još neodlučni jesu li dobro učinili. Pristupi im tada neka žena koja je po strani promatrala i upita mamu maloljetnog sina: "Sad kad ste mu uzeli slatkiš, valjda je zaslužio još veći komad?" Neodlučnost nestane s lica žene koja odgovori: "Ne, nipošto, neću mu kupiti ništa. Tko daruje, taj se i odriče."

Dakle, ne "do ut des", već dajem bez uvjeta.

Ima jedna molitva koju bismo mogli često izgovarati, možda baš u ovo vrijeme kada se toliko piše i govori o darivanju:

Gospodine, kada osjetim glad,
pošalji mi nekoga koji treba hrane;
Kad osjetim žeđ,
pošalji mi nekoga kome treba vode;
Kad osjetim zimu,
pošalji mi nekoga koga treba ogrijati;
Kad osjetim bol,
pošalji mi nekoga koga treba utješiti;
Kad osjetim težinu križa, pošalji
nekoga da s njime podijelim teret;
Kad osjetim potrebu, pošalji mi
nekoga siromašnijeg od mene;
Kad nemam vremena, pošalji mi nekoga kome treba hitna pomoć;
Kad osjetim obeshrabrenje,
pošalji mi nekoga koji je razočaran;
Kad tražim utjehu, pošalji mi nekoga koji priželjkuje moju podršku;
Kad očekujem da me podrže, pošalji mi nekoga o kome ću se brinuti;
Kad pomislim samo na sebe, usmjeri moje brige prema drugima;
Jer: "Blaženije je davati nego primati", reče jednom Učitelj.
I: "Bog ljubi veselog darivatelja."

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s