Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Medicina u svjetlu vjere
Ovu stranicu uređuju članovi Hrvatskoga katoličkoga liječničkog društva
 
Vjerujemo li liječnicima?

Preveo i prilagodio: Aleksandar Savić, dr. med., prema izvorniku dr. Pauline W. Chen; nytimes.com
 
Iscjeljivanje razdora između liječnika i pacijenata

"Ne pouzdajem se više u liječnike. Ovih dana moraš se sam brinuti o sebi." Te riječi, skupa s mirisom mesa na roštilju, prostrujale su pored mene na nedavnoj večeri. Moj muž i ja smo se priključili ljetnom okupljanju, na kojemu su se njegova sestra i njezin muž našli u grupi ljudi u svojim 40-im, 50-im i 60-im godinama, koji su posjećivali svoj rodni grad, željni da čuju što se događa u životima prijatelja iz djetinjstva.

Kao što se i moglo očekivati, otpočelo je čavrljanje, petominutni izvještaji o poslu, djeci, roditeljima i planovima za ljeto. No, kako je večer odmicala, lagani neobvezatni razgovor ove skupine spleo se oko jedinstvene niti - zdravlja sugovornika. Ili zdravlja njihovih roditelja. Ili zdravlja njihove djece. Neovisno o pojedinostima svake od tih priča, sve su se na neki način okretale oko jedne zajedničke teme: kao pacijent ili obitelj pacijenta ne slažete se upravo s onim ljudima čija dužnost je skrb - liječnicima. Promatrajući tu noć u retrospektivi, shvaćam kako je razgovor u ovome uljuđenom okruženju mogao krenuti i drugim putem da su gosti slučajno znali kako je jedan od njih kirurg. Također shvaćam kako mi se možda upravo zato jer sam liječnica činilo da svi govore o zdravlju. No, ipak ne vjerujem da su priče koje sam čula te večeri iznimka. Štoviše, mislim kako su uobičajene. Sve više Amerikanaca se osjeća otuđenima od svojih liječnika, osobito ako se napravi usporedba s prethodnom generacijom. Svakako imaju manje povjerenja u liječničku profesiju kao takvu. Godine 1966., Harrisova anketa je pokazala da gotovo tri četvrtine Amerikanaca ima "znatno" povjerenje u voditelje zdravstvene skrbi. Taj je broj bio u stalnom padu tijekom protekla četiri desetljeća, te danas samo nešto malo iznad jedne trećine ispitanika misli tako, pokazuje ista anketa. Ne mogu kriviti ljude zbog gubitka povjerenja u medicinu. Moja svekrva je bila u bolnici u više navrata tijekom nekoliko proteklih godina. Dok je bilo nekoliko izvrsnih liječnika, također je bilo i dovoljno nezgoda i pogrešnih informacija, da sam se trznula svaki put kada bi joj prijetila nova hospitalizacija. Štoviše, kada je njezina djeca pitaju koji je od liječnika nadležan za nju, moja svekrva rijetko može reći određeno ime. Isprva je moj suprug nagađao da njegova majka pati od gubitka pamćenja. No, od tada su on i njegova sestra zaključili kako se liječnici mijenjaju tako često da i neoštećen intelekt lako može zaboraviti.

Znam da postoje problemi u funkcioniranju medicine danas, ali kao kirurg stajala sam i na drugoj strani. Osjećala sam razočaranje kada pacijent, čija sam nova jetra mukotrpno zašivala na pravo mjesto, odluči prestati uzimati imunosupresive a da mi to ne kaže. I osjetim duboku tugu za svoju profesiju i svoje pacijente kada čujem razgovore poput onih na tom ljetnom druženju. Kada sam kretala na medicinski fakultet prije 22 godine, vjerovala sam da ću s pacijentima imati odnos poput onoga koji sam odrastajući imala sa svojim pedijatrom. "Dr. Kirkland" je bez zadrške gurao igle za imunizaciju u moje ruke, redovito kuckao gumenim čekićem po mojim preosjetljivim koljenima i nije se suzdržavao kada sam se kao ćudljiva adolescentica durila u njegovoj čekaonici ili protestno izlijetala iz njegova ureda. Ali, unatoč tim teškim trenucima, znala sam da u konačnici on i ja stojimo skupa. Ovih dana nisam sigurna da mnogi od nas, pacijenti ili liječnici, mogu reći isto. Ima nešto od tragične ironije u rastućem jazu između liječnika i pacijenata. Svi želimo istu stvar: najbolju moguću skrb. No, svi smo izgubili sposobnost vođenja smislenog razgovora. Zbog toga gubitka nismo više u stanju raspravljati o značenju bolesti, skrbi, zdravlju i zdravstvenoj politici na način koji je bitan za sve nas. Nadam se da se taj razgovor može oživjeti. Ne u klinici ili u bolničkoj sobi, nego ovdje na webu. Mnoge od tema o kojima raspravljam doći će iz mog iskustva u operacijskoj dvorani i izvan nje, ili odražavati tekuću debatu o zdravstvenoj politici ili fascinantnim rezultatima istraživanja. Druge će, nadam se, proizaći iz vaših komentara i jedinstvenih gledišta. Vjerujem kako će to biti zajednički uvidi ove internetske zajednice, koji će započeti premoštavanje jaza između liječnika i pacijenata i popravak prekinutih veza.

Teško je za bilo koga od nas da mijenja današnji zdravstveni sustav, ali postoji jedna stvar koju svatko od nas može učiniti. Možemo započeti razgovor.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s