Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Duhovnost
 
Termodinamika molitve

Piše: David Torkington
 
Sljedeća su dva prioriteta uvijek istovremeno utjelovljena u istinskome mistiku:
ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu

Pogledajmo kako su ono teološko i ono društveno u potpunosti usklađeni u životu Isusa, najvećega mistika koji je ikada hodio licem zemlje. Bio je u potpunosti otvoren i dostupan svima, jer je prije svega bio u potpunosti dostupan Bogu. Da nije primio ljubav Očevu u molitvi u pustinji ili na gori, na samotnim mjestima, u unutarnoj sobi, ili opet u Getsemanskom vrtu, ne bi imao što davati na obali jezera, na raskrižjima, na tržnici, u sinagogi, u prostorima Hrama, ili pak na mjestu svratišta, gdje je predao sve. Isus je to znao i tako to jasno iskazao te su ga učenici što ga slijede kroz čitavu povijest mogli čuti i slijedili su njegov primjer.

Sveti Franjo bio je vrlo vjerojatno mistik najvišega reda te je godine svoga života proveo u samotnoj molitvi, no, koji je drugi čovjek u srednjemu vijeku učinio više za bližnje od njega: za siromahe za koje se zauzimao, za gubavce koje je posluživao vlastitim rukama, kao i za mir što ga je donio razdorima pogođenu svijetu u kojemu je živio? Pater Pio još je jedan dobar primjer iz novije povijesti: bio je mistik koji se uspeo u visine, ozdravitelj, čudotvorac gotovo bez presedana, a opet se šesnaest sati dnevno – a nekad i više – davao u poniznu služenju bližnjima u ispovjedaonici. Pogledajte sami bolnicu što ju je izgradio kako bi osigurao posao nezaposlenima u Južnoj Italiji, kao i liječničku pomoć koju im je toliko dugo uskraćivala vlada zainteresirana više za glasove, negoli za bijedu svojih glasača.

Nužnost samoće

Pred dva sam mjeseca primijenio prvo načelo dinamike na duhovni život, a sada ću to učiniti i s drugim, koje glasi ovako: hladno tijelo ne može prenijeti toplinu toplijemu tijelu. I opet su Franjo i ostali vjerni Kristovi nasljedovatelji poznavali ovo načelo daleko prije no što ga je znanost oblikovala – radi toga je Franjo odlazio u samoću, kako bi njegovo tijelo obuzeo oganj koji će onda grijati druge. Radi toga i mi u svome životu moramo tražiti samoću za molitvu, kako bi nas pročistila vatra Duha Svetoga i zapalila ljubav što je moramo prenositi drugima, kako bismo pomogli izgraditi bratstvo ljudi na zemlji, što je najdublja želja svakog istinskog nasljedovatelja Franje Asiškoga.

Jedan mi je prijatelj rekao kako je njegov župnik bio toliko opterećen poslom te je rekao kako ima vrlo malo vremena za svakodnevnu osobnu molitvu i kako je kontemplativna molitva za monahe, a ne za zauzete župnike. Činjenica kako ima živu župu ne znači kako bi trebao moliti manje, već naprotiv, više. Sveti je Franjo Saleški običavao govoriti kako bismo svakoga dana morali odvojiti najmanje pola sata za osobnu molitvu; dakako – ukoliko nismo jako zauzeti. U tome bismo slučaju, naime, trebali odvajati barem sat vremena! Moj prijatelj također nije u pravu niti kada kaže kako je kontemplativna molitva samo za monahe. Kršćanska predaja posve je jasna u tome kako što više vremena provodimo radeći u svijetu, toliko nam je više vremena potrebno za duboku osobnu molitvu i razmatranje.

Kardinal Basil Hume

Pred nekoliko sam godina pošao na duhovne vježbe što ih je držao kardinal Hume malo vremena nakon što je proglašen nadbiskupom Westminstera. Citirao je pravilo svetoga Benedikta u kojemu stoji: "Ako molite za sebe, neka to bude hitro i žarko." Potom je objasnio kako produljeno vrijeme za osobnu molitvu nije toliko važno u monaškom idealu, gdje zajednička i osobna molitva postaju kao jedno, u svečanu liturgijskome slavljenju službe Božje. Ta se molitva hrani polaganim meditativnim čitanjem iz Svetoga pisma sve dok se ono ne stane prelijevati u ostatak monaškoga života i rada. Tome je idealu potrebna spokojna odijeljenost samostana kako bi mogao pravilno djelovati. Tako monah postiže 'molitvu bez prestanka' (usp. 1 Sol 5,17), kada se svaki trenutak pretvara u trenutak blaga nastojanja uzdizanja uma i srca Bogu. Kardinal Hume je objasnio kako njegova nova dužnost podrazumijeva zauzimanje drugačijega pristupa molitvi, koja više ne može ovisiti o potpori njegove subraće u samostanskome koru, ili pak na radnome mjestu negdje unutar samostana. Prišao je skupini franjevačkih fratara i rekao: "Moram učiti od ovih ljudi, iz njihove predaje." Drugim riječima, mora biti zaposlen u istome svijetu što su ga oni nastanjivali, vršeći svoj apostolat kao nadbiskup najveće biskupije u Engleskoj. Morao je naučiti više se okrenuti osobnoj molitvi koja nije imala jednaku važnost u njegovoj samostanskoj odijeljenosti,i to ne samo u svome katedralnome domu, već i u zrakoplovu, vlaku, podzemnoj željeznici, kao i taksiju, dok putuje sam kako bi izvršavao svoje nove obveze.

Kardinal Hume posve je jasno uvidio zašto genij svetoga Franje naglašava važnost osobne molitve i razmatranja. Upravo mu je molitva omogućila doći do "molitve bez prestanka" za vrijeme svih njegovih putovanja, kao i u služenju gubavcima te drugim društvenim izopćenicima kojima je bio pozvan služiti.

Kontemplacija ili meditacija

Svi su ostali prosjački redovi nasljedovali to na svoj način te prema vlastitim predajama, zbog čega su u početku i imali toliko uspjeha. Suprotno uvriježenu mišljenju, osobna su se molitva i razmatranje u kršćanstvo s obnovljenom žurnošću vratili s prosjačkim redovima, a ne s monasima. Više od osamdeset posto velikih mističnih pisaca od svetoga Franje do svetoga Ivana od Križa pripadalo je prosjačkim redovima, ne monasima. Upravo su oni shvatili – poput našega kardinala – kako kontemplativna molitva ne samo podupire zauzetog apostola, već i omogućuje molitvu koja se prvo uči i prakticira u točno određenim razdobljima dana, kako bi se potom prelila i obuzela baš svaki trenutak u danu. Kontemplacija, a ne meditacija, savršena je molitva za nekoga tko nastoji živjeti svoj kršćanski život u svijetu. Nije baš lako moliti zadane molitve, ili pak meditirati, dok radite ili putujete, ali zato možete kontemplirati, jer kontemplacija nije ovisna o riječima, slikama, niti pak razmišljanju, već o onom istom iskustvu Božje prisutnosti što ju je Isus trajno uživao čitava svoga života i djelovanja na zemlji. Radi toga je važno što je moguće brže proći i nadići meditaciju, no, nažalost, danas je vrlo malo učitelja koji poznaju taj put. Zbog toga u mjesecima što su pred nama želim upravo o tome pisati.

Svaki bi župnik trebao učiti od svoga sveca zaštitnika, Župnika Arškog (svetoga Ivana Krstitelja Marije Vianneya). On je preobrazio napola poganu župu, i to ne usvajajući teološke mode onoga vremena, koje su molitvu častile samo riječima, niti se okružujući najsuvremenijom računalnom opremom, već provodeći sate i sate na koljenima. Kako ga je Duh Sveti zapalio, tako je on zapalio druge, i to ne samo svoje župljane, već i četrdeset tisuća ljudi tjedno koji su hrlili slušati njegove propovijedi u njegovu zabačenu župicu.

Iskreno se nadam kako griješim, no držim kako sjemeništa, bogoslovije i novicijati još uvijek stavljaju sav praktičan naglasak na akademsko znanje, dok priprava za kontemplaciju zauzima tek slabo drugo mjesto, ako uopće i postoji u službenome programu. Ono što nam je u Crkvi nadasve potrebno jest vodstvo svećenikâ i redovnikâ koji su prvo sami naučili kako primiti i iskusiti mudrost što dolazi po dubokoj kontemplacijskoj molitvi, a potom onda stekli znanje koje dolazi iz knjiga, kako bismo svi mogli učiti iz njihova primjera.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s