Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Izazovi
 
Što nam se to događa?

Piše: Sanja Doležal
 
Molitva da nam Gospodin vrati mir

Protekli mjesec obilježili su događaji koji užasavaju svakoga normalnog građanina ove zemlje. Izloženi smo strahu, nesigurnosti, sumnji u vlastitu sigurnost i sigurnost naše djece. Kakva je to država u kojoj se usred bijelog dana događaju najokrutnija i nezamisliva ubojstva i razbojstva? Puno je pitanja, ja nemam odgovore. Što reći vlastitom djetetu koje osjeća i primjećuje da nešto nije u redu? Kako mu objasniti da postoje njegovi vršnjaci, četr-naestogodišnjaci koji iz zabave tuku i premlaćuju ljude u jednom zagrebačkom pothodniku? Kako hodati po gradu ne razmišljajući da će možda upravo na mojoj putanji eksplodirati autobomba namijenjena obračunu zaraćenih strana podzemlja?

Kakvi su to ljudi koji siju strah i nemir u naša srca? Imaju li oni djecu, vesele li se oni unucima jednoga dana kao i svi mi ili je bolest i zlo toliko ušlo u njih da im je svejedno? Opet pitanja na koja mi nitko ne može odgovoriti. Možda treba opet otvoriti Sveto pis-mo, potražiti odgovore i mudrost u onome koji jedini sve zna. Potražiti utjehu zbog ovakvih vremena, moliti da srca naših krvnika budu obasjana milošću.

Milost molimo ovih dana i za naše pokojne. Volim blagdan Svih svetih i Dušni dan, ozračje koje tih dana vlada našim grobljima. Kao da su naši pokojni, pa i s njima i svi sveti, nekako povezani u slavi i čašćenju upravo života. Lijepo je vidjeti mnogo ljudi, mnogo cvijeća, puno svijeća, vjerujem da i nebo s nama slavi. Svake godine s obitelji dugo šećemo grobljem, obiđemo naše pokojne, ali čitamo i druga imena, pričamo o drugim obiteljima, ponekad spustimo svijeću ili cvijet na poneki rijetki i zaboravljeni grob. Trenuci su to koji nas ispunjavaju sjetom, spokojem i nadom za vječnim životom. Molimo za milost našim pokojnicima, vjerujemo da su i uz naše molitve tu milost dočekali.

A ja molim za sve one kojima su novac i zarada pomutili razum, koji su zamijenili dobro zlim, ako ih ne stigne ovozemaljski sud, neka budu sigurni da ih čeka, kao i sve nas, još teži i ozbiljniji Božji sud.

Molim da se mir vrati u moj grad, u moju lijepu Hrvatsku, da nam djeca bezbrižno mogu ići u školu, u kino, na ples. Sjećam se, jer nije to bilo prije stotinu godina, svojih mladenačkih dana. Bez brige sam dolazila kući nakon kina, plesa, i nikad nisam niti pomislila da bi mi se moglo dogoditi nešto loše. Nisam imala mobitel, ali moji su roditelji uvijek znali gdje sam i s kime sam u društvu. Kriminal, tučnjave, droga, ubojstva, sve su to bile tek poneke vijesti iz dalekih zemalja. Bezbrižno i sretno, sigurno djetinjstvo bio je sinonim mog odrastanja. Žao mi je da mojoj djeci danas nije tako. Nije bezbrižno, jer svijet je u krizi kojoj se ne nazire uskoro kraj. Nije sigurno, jer nedaleko od naše kuće se puca, mnogima nije niti sretno, jer roditelji u grču zbog egzistencije nemaju niti vremena niti volje baviti se vlastitom djecom. Tako nastaju mali, frustrirani nasilnici koji tuku neke druge, i začarani krug se okreće, okreće, okreće. Još uvijek se pitam, što nam se to događa?

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s