Homepage - www.veritas.hr Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Sugovornici
 
Vjeronauk počiva na roditeljskom autoritetu

Piše: Ivan Penava
 
RAZGOVOR S PROF. DR. SC. ALOJZIJEM HOBLAJ

Gledajući na Hrvatsku u budućnosti, sve se više govori o njoj kao o "društvu znanja", koje obuhvaća rani odgoj i obvezatno obrazovanje, nakon kojeg se nastavlja cijeloživotno učenje. U takvom društvu znanje postaje glavni pokretač društvenog i gospodarskog razvoja. I dok nam s rujnom stiže jesen, a i djeca polako hladnim školskim klupama vraćaju toplinu, pitamo se gdje je tu mjesto školskom vjeronauku i vjerskom odgoju uopće. Za razgovor smo zamolili prof. dr. sc. Alojzija Hoblaj. Kao redoviti profesor, pročelnik katedre religiozne pedagogije i katehetike i predstojnik Katehetskoga instituta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, dr. Hoblaj svoje znanje i iskustvo u nastavi vjeronauka ne samo da prenosi na studente već aktivno sudjeluje i u izradi udžbenika za vjerski odgoj u vrtićima i školski vjeronauk.

Poštovani prof. Hoblaj, radili ste na izradi programa za vjerski odgoj djece predškolske dobi i kao recenzent vjeronaučnog plana i programa za osnovnu školu. Kojim ste se kriterijima vodili u svojem radu?

Valja podsjetiti da su nastavni plan i program dva komplementarna službena dokumenta po kojima se izvodi nastavni predmet; nema nastavnoga plana bez programa, niti nastavnoga programa bez plana. U planu se nalaze tri službene odrednice: naziv predmeta, u kojem se razredu ovaj predaje i koliko sati tjedno. Budući da se radi o konfesionalnom vjeronauku, njegov je službeni naziv za nastavni predmet "katolički vjeronauk", izvodi se u svakom razredu, dva sata tjedno. U programu za svaki razred nalazi se sadržaj odnosno ono što učenik uči: područje, nastavne cjeline, teme i jedinice sadržaja. U tom smislu program nije sveden samo na goli sadržaj, nego se u njemu uključno nalazi i svrha, cilj, zamisao, namjera, nakana izabranoga sadržaja. Kvaliteta nastavnog programa prepoznaje se po tome da učenik može uspješno učiti; učenici nemaju koristi od programa ako im ne omogućuje primjerene poticaje i aktivnosti. U istaknutim naznakama nalaze se temeljni kriteriji po kojima se ocjenjuje vjeronaučni nastavni plan i program. Osim toga, u današnje vrijeme razvila se unutar školske pedagogije teorija o nastavnom planu i programu ili tzv. teorija o kurikulumu, koja pomaže da se prosudba donese što kvalitetnije, npr. da li su po načelu povezanosti i međuzavisnosti pravilno postavljeni ciljevi, izabrani sadržaji, metodički pristupi i mediji komuniciranja. Službeni katehetski dokumenti na vrlo jednostavan način ističu da se u stvaranju programa i njegovom ocjenjivanju treba rukovoditi suvremenim dostignućima školske pedagogije, poštujući pritom dvojako načelo: vjernost Bogu (ne okrnjiti sadržaj vjere) i vjernost čovjeku (prilagodba programa rastu, razvoju i sazrijevanju učenika).

Jesu li izrađeni svi udžbenici za školski vjeronauk?

Temeljem obnovljenoga nastavnog plana i programa za osnovnu školu (2002./2003.) započela je i izrada novih vjeronaučnih udžbenika. Uz udžbenik obvezatno se za osnovnu školu treba izraditi i vježbenica. Uz to redovito se običava izraditi i priručnik za vjeroučitelja. Koliko mi je poznato, priručnici za vjeroučitelje za neke razrede (III., IV., VII. i VIII.) još nisu napisani. Što se tiče srednje škole, temeljem novoga nastavnoga plana i programa (2002.) za III. i IV. razred kao i za trogodišnje srednje škole udžbenici još nisu izrađeni. U razredima za koje nema novih udžbenika, mogu se privremeno služiti udžbenicima iz "prve generacije". Dakako da bi bilo idealno kad bi svaki inovirani plan i program pratili i novi udžbenici i to, u duhu pedagoškoga pluralizma, barem dva udžbenika u svakom razredu.

Hrvatski obrazovni nacionalni sustav nalaže korelaciju predmeta. S kojim predmetima je vjeronauk najviše u odnosu?

Radi se o već davno poznatoj korelaciji u nastavi, koja je u nastavnom programu za katolički vjeronauk bila prisutna i prije HNOS-a. U najširem i najopćenitijem značenju ona se odnosi na uzajamnost ili povezanost kojom se funkcionalno povezuju i usklađuju nastavni sadržaji iz različitih predmeta koji su slični ili se međusobno dopunjavaju. Na primjer, povezivanje biblijskih mjesta ili likova iz vjeronauka i književnoumjetničkih i ostalih umjetničkih sadržaja; da bi učenik mogao interpretirati lik Mojsija u Kranjčevićevoj pjesmi i Michelangelovoj skulpturi mora najprije poznavati biblijskog Mojsija, kojega upoznaje u vjeronauku. U nastavnoj korelaciji svaki predmet zadržava svoju samostalnost kao i potrebu da se bez poznavanja nastavne materije jednog predmeta ne može potpunije shvatiti i usvojiti gradivo drugog predmeta; temeljno poznavanje gradiva jednog predmeta olakšava brže, bolje i kvalitetnije shvaćanje i usvajanje gradiva drugog predmeta. Nastavna korelacija dakle pridonosi stvaranju sustava koji integrira sadržaje različitih nastavnih predmeta. Iako s nekim predmetima kao što je hrvatski jezik i književnost, povijest i umjetnički predmeti vjeronauk više korelira, u načelu on ostaje otvoren prema svim nastavnim predmetima i gotovo da nema nastavnoga predmeta koji izravno ili neizravno ne bi došao u odnos s vjeronaukom. Uz već spomenute predmete, u srednjoj školi posebno se uspostavlja korelacija između društveno-humanističkih predmeta kao što je psihologija, sociologija i filozofija. Kritičari primjećuju da u suvremenom svijetu za brojne mlade naraštaje vjeronauk ostaje jedino mjesto gdje mogu postavljati pitanje smisla i vrijednosti života, u kojem se susreće poruka vjere s kulturom i znanošću te stvara novi govor vjere. Teško je zamisliti kvalitetnu nastavu bez nastavne korelacije s vjeronaukom.

Vjeronauk je jedna od točaka ugovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice. Je li Republika Hrvatska ispunila sve što je dogovoreno tim ugovorima, a tiče se školskog vjeronauka?

Koliko mi je poznato, za sada ostaje jedino neispunjeno pitanje drugoga sata vjeronauka u srednjim školama. Razlog je u tome što od početka ponovnog uvođenja vjeronauka do danas Crkva još nema dovoljan broj vjeroučitelja, pa je privremeno umjesto dva sata u srednje škole uveden samo jedan sat tjedno. Posljednjih nekoliko mjeseci vode se pregovori između Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije o toj neispunjenoj točki ugovora. No, s razlogom se treba pribojavati da s vremenom, zbog onih koji nisu skloni vjeronauku u školi, to privremeno rješenje ne postane trajno.

Ima li sada dovoljno vjeroučitelja u Hrvatskoj?

Nedavno se u medijima pojavila informacija da za srednje škole nedostaje oko 400 vjeroučitelja. Kod vjeroučitelja valja uvijek naglašavati da ih u smislu kvalitete nikad nema dovoljno. No, to je svakako pitanje čije rješenje valja prema potrebama dalekosežno planirati.

Danas se naveliko govori o permanentnom obrazovanju. Kako se vjeroučitelji stručno usavršavaju?

Suvremeni život nameće potrebu koncepta cjeloživotnog obrazovanja. O tome je kod nas donesen i posebni zakon. Poslije temeljnoga sveučilišnog studija, vjeroučitelj kao i svaki drugi učitelj ulazi u tzv. stručnu godinu u kojoj se pod vodstvom mentora sprema za stručni ispit. Vjeroučitelju zakon nalaže da je dužan trajno se usavršavati. U tom smislu Nacionalni katehetski ured Hrvatske biskupske konferencije i Agencija za odgoj i obrazovanje Republike Hrvatske zajednički za svaku školsku godinu planiraju plan stručnih skupova na kojima se je vjeroučitelj dužan permanentno obrazovati. Tako postoje ljetne, jesenske, zimske i proljetne katehetske škole, u čijem radu je vjeroučitelj dužan sudjelovati. To je program koji traje nekoliko dana. Uz to teško je zamisliti kvalitetnog vjeroučitelja ukoliko i sam ne radi na sebi trajnim obrazovanjem, posebice čitanjem stručne literature i časopisa.

Mandat vjeroučitelju daje njegov biskup, ali radno mjesto u školi osigurava mu Republika Hrvatska. Može li se reći da vjeroučitelj ima dva poslodavca?

Na prvi pogled može se činiti da vjeroučitelj ima dva poslodavca, međutim to nije tako. Za bolje razumijevanje ovoga pitanja treba imati na pameti značenje konfesionalnog vjeronauka koji se, kao i kod cjeloživotnog obrazovanja vjeroučitelja, ostvaruje komplementarnom suradnjom dvaju autoriteta, crkvenog i prosvjetnog. Tako se plan i program, udžbenici i obrazovanje vjeroučitelja nalazi pod crkvenom kompetencijom odnosno Hrvatske biskupske konferencije, a prosvjetna vlast sukladno školskim zakonima i propisima sve to verificira i potvrđuje. Mandat koji vjeroučitelju daje dijecezanski biskup (kanon 805) znači da on u školu ne dolazi u svoje ime, nego ga šalje Crkve. To je važno i za roditelje koji su kao obitelj "crkva u malom" te imaju pravo znati kavom su vjeroučitelju povjerili svoje dijete. Zato valja odgovoriti da je poslodavac samo jedan, a to je škola odnosno prosvjetna vlast na temelju podjele mandata mjesnoga biskupa.

Govori li se dovoljno o drugim religijama unutar vjeronaučne nastave?

U posljednje vrijeme čini se kao da je konfesionalni vjeronauk neki kamen spoticanja ili kao da se od njega zazire zbog nazovi nekog zatvaranja u konfesionalne okvire. Međutim, kad je riječ o katoličkom vjeronauku, on se usmjerava duhom II. vatikanskog sabora, koji je naglasio da se ne može biti katolikom ukoliko nema ekumenske i dijaloške otvorenosti prema svim kršćanima i religijama i onima koji ne vjeruju. To se može utvrditi analizom nastavnih planova i programa kao i udžbenika; tako se već u višim razredima osnovne škole nalazi i do 30% nekatoličkog sadržaja. Na žalost, vrlo često se o tome u javnosti neutemeljeno govori.

Povijesno gledano, vjeronauk je uvijek bio dio školske nastave. Zašto se to još uvijek ponekad dovodi u pitanje?

Razlozi su vrlo složeni te imaju svoje korijene kako u nacionalnim tako i širim okvirima. Kvalitetni odgovor zahtijeva solidnu analizu. Činjenica je da se u posljednje vrijeme redovito dovodi u pitanje u političkim nadmetanjima prije parlamentarnih izbora; sjetimo se zadnje političke kampanje u kojoj je jedna stranka biračima počela obećavati izbacivanje vjeronauka iz škole. Svakako, to ima veze s naslijeđenim komunističkim mentalitetom, jer je jugoslavenska komunistička vlast vjeronauk nasilno istjerala iz škole. To pitanje je također povezano s tendencijom potiskivanja vjere i Crkve iz javnosti u društvu. Teško je u kratko vrijeme prevladati naslijeđeni mentalitet da je vjera "privatna stvar" pojedinca ili krilaticu da je "Crkva odvojena od države". S druge strane, pojavljuju se i različite suvremene globalističke struje povezane s tendencijom da se Crkva potisne iz društva. Pitanje vjeronauka valjalo bi osloboditi od svake ideologije i politikantstva i dovoditi ga u svezu s njegovim antropološkim, kulturnim i povijesnim ishodištem. Isto tako najjači argument u prilog školskog vjeronauka je pravo roditelja i djece na njegov izbor.

U usporedbi s nekim drugim državama Hrvatska je prihvatila konfesionalni vjeronauk. Koje su prednosti takvog pristupa za razliku od ideje o predmetu "Religijska kultura"?

Činjenica je da je u većini europskih zemalja, pa tako i u Hrvatskoj, uveden vjeronauk u javne škole. U tome se polazi od nedvojbene potrebe da u sklopu integralnog odgoja i obrazovanja mora postojati mogućnost uključivanja i razvijanja i religiozne dimenzije. Mladi naraštaji, naime, imaju pravo na takav odgoj. To pravo zasniva se na priznavanju religiozne slobode kao jednog od temeljnih prava ljudske osobe. U "Povelji o europskom vjeronauku", koja je nastala na simpoziju u Rimu (13. do 16. travnja 1991.) istaknuto je da se taj cilj najprikladnije ostvaruje konfesionalnim vjeronaukom, te ovaj s pravom pripada europskom školstvu kao njegov sastavni dio. Katkad se u raspravama dobije dojam da su konfesionalni vjeronauk i religijska kultura dva suprotstavljena ili alternativna predmeta. Otud i vaše pitanje prednosti i slabih strana. Treba bez nekog okolišanja naglasiti da se konfesionalnim vjeronaukom jamči vjernički identitet mladih naraštaja u njihovim osjetljivim razvojnim fazama; razvijati religiozni identitet najbolji je put očuvanja vlastitoga i tuđega identiteta. Osim toga kvalitetno ostvarivanje konfesionalnog vjeronauka samo po sebi donosi i plodove "religijske kulture" i humanizacije cjelokupnoga života. Dakako da se u tom kontekstu raspravlja i o "religijskoj kulturi" kao o jednoj od mogućoj opciji nastavnoga predmeta, međutim, iz spomenutih razloga prevladava konfesionalni vjeronauk s pozivom na međusobnu suradnju, da npr. katolički, pravoslavni, evangelički, islamski vjeronauk u duhu ekumenske i dijaloške potrebe učvršćuju položaj vjeronauka u školi.

Kad govorimo o konfesionalnom vjeronauku, to znači da vjeroučenici biraju između katoličkog, pravoslavnog, evangeličkog ili drugog vjeronauka. Zašto u srednjoj školi moraju birati između vjeronauka i etike koja nije oblik konfesionalnog vjeronauka?

Pitanje je vrlo dobro postavljeno jer smjera na jednu krivu postavku koja se u Hrvatskoj stvorila u prvim godinama ponovnog uvođenja konfesionalnog vjeronauka kao izbornoga predmeta. Naime, da bi se riješilo pitanje "nezaposlenosti" manjeg postotka učenika koji nisu izabrali vjeronauk, uveo se predmet etike kao nauk o ćudoređu na osnovi načela zdravoga razuma. Tako se u javnosti stvorilo mnijenje da je etika neka vrst konkurentne alternative vjeronauku. Iz naravi konfesionalnog vjeronauka proizlazi da za učenika vjernika on nema ekvivalentnog alternativnog izbornog predmeta.

Kako je uopće nastao predmet etika?

Koliko mi je poznato, etika kao nastavni predmet nastao je u Njemačkoj. Sjećam se o tome informacije iz prve ruke, od svoga profesora Güntera Stachela sa Sveučilišta u Mainzu. Naime u Njemačkoj je konfesionalni vjeronauk obvezatni predmet s pravom ispisa; tako se jedan određeni broj učenika '70-tih godina prošloga stoljeća počeo ispisivati. Brzo je na to reagirala njemačka prosvjetna vlast s tumačenjem da država ne treba "neodgojene građane", zamolivši potom katehetičare da koncipiraju predmet iz etike, koji će trebati pohađati oni učenici koji se ispišu iz vjeronauka. Rezultat te državne intervencije bio je taj da se većina ispisanih učenika opet vratio na vjeronauk. Treba ponovno naglasiti da etika pritom ne nastaje kao alternativa konfesionalnom vjeronauku.

Hoće li se štogod u nastavi vjeronauka mijenjati ulaskom Hrvatske u Europsku uniju?

Bez obzira na neke momentalne globalističke trendove, treba jasno reći da se konfesionalnim vjeronaukom u Europi nastavlja velika kršćanska tradicija. U tom smislu, kao što je već gore istaknuto, različiti konfesionalni vjeronauci trebaju u ekumenskom i dijaloškom duhu surađivati i učvršćivati položaj vjeronauka u školi. Hrvatski model konfesionalnog vjeronauka jedan je od najkvalitetnijih modela i nema razloga da se on mijenja. Zato se smijemo nadati kako Hrvatska kao ni druge zemlje neće biti podređena Europskoj uniji na način da se odrekne ili zaniječe svoj identitet. U protivnom osobno bih odbio i svaku pomisao na ulazak u Uniju koja bi stavljala u pitanje ili ugrožavala moj hrvatski identitet. Osim toga, izbor školskog vjeronauka počiva na jednom nedodirljivom autoritetu, a to je roditeljski autoritet koji proizlazi iz naravnoga prava, a štite ga međunarodni dokumenti poput UN-ovih. Pred roditeljskim autoritetom ima se pokloniti svaka vlast pa i autoritet Europske unije.

Što se može ponuditi učenicima koji ne pohađaju nastavu vjeronauka, te zato taj sat moraju provesti na školskom hodniku ili dvorištu?

O tome ne odlučuje vjeroučitelj. To je prije svega zadatak ravnatelja, a svakako da mu i vjeroučitelji mogu u tome pomoći. Mislim da školsko ravnateljstvo uvijek ima neke mogućnosti i kapacitete da djecu kvalitetno zaposle. Ni u kojem slučaju ne smije se kriviti vjeronauk za eventualnu 'nezaposlenost' učenika.

Koliko djeca u vrtiću ili prvim razredima osnovne škole uopće mogu razumjeti što je to vjeronauk? Kako se njima pristupa?

Djeca u vrtiću nemaju vjeronauk; djeca u vrtiću imaju vjerski odgoj, jer se u toj razvojnoj dobi djeca nalaze u pretkognitivnoj fazi; vjeronauk pripada školskoj djeci koja imaju uporabu razuma te su sposobna i kognitivno učiti. Zbog svođenja vjere na kognitivnost odnosno na shvaćanje i razumijevanje, nastaju nesporazumi. Međutim, to je samo jedna od dimenzija ljudskoga bića koja puno kasnije dolazi do izražaja. Od začeća do rođenja, preko ranoga djetinjstva do polaska u školu, osoba cjelovito raste, razvija se i sazrijeva.

Za bolje razumijevanje vjerskoga odgoja pomaže nam teološka antropologija, koja govori o tome da Bog stvarajući tijelo čovjeka preko roditelja, stvara i dušu koja je i duhovna. Zahvaljujući tome, čovjek je od početka duhovno sposobno odnosno aktivno biće. Nevjerojatno koliko mala djeca intuitivno i maštovito izražavaju tu sposobnost, a time i glad za Bogom koji je ljubav, tako da su neke odgojiteljice, promatrajući djecu u komuniciranju sa vjerskim sadržajima, primijetile da se Bog i dijete jako dobro razumiju. U tom smislu sve se više i suvremeni teolozi bave fenomenom djetinjstva. Osim toga, suvremeni službeni crkveni dokumenti naglašavaju da se u ranom djetinjstvu pružaju dragocjene mogućnosti za izgradnju Crkve i očovječenje društva. Propustiti vjerski odgoj u toj dobi znači oštetiti dijete i time povrijediti njihovo pravo. Između djece u vrtiću i djece u ranoj školskoj dobi postoji duhovno-kulturni kontinuitet; tko je naučio dobro raditi s djecom u vrtiću, taj će dobro raditi i s djecom rane školske dobi.

Kakva je perspektiva vjeronauka u školi?

S velikom vjerojatnošću može se reći da je budućnost vjeronauka u školi proporcionalno zavisna od glavnih čimbenika odgoja i obrazovanja. Riječ je o obitelji i društvu, a za vjeronauk treba još dodati i Crkvu. Valja se ponovno pitati: što se može ponuditi u zamjenu za vjeronauk? Vjeronauk nema alternative. U njemačkom parlamentu povremeno se vodi rasprava o položaju i ulozi vjeronauka u školi. Bez političkog ili ideološkog opterećenja, sudionici u jednoj takvoj raspravi zajednički su zaključili da vjeronauk u školi jamči duhovno, vrijednosno i kulturno "nebo" nacije, koje se ne smije dokinuti. Vjeronauk treba redovito pratiti u njegovoj kvaliteti i njegovoj prihvaćenosti sa strane učenika. Potrebna je dobra kvaliteta – dobri nastavni planovi i programi, dobre knjige, udžbenici, dobri vjeroučitelji. Djeca, roditelji i društvo imaju pravo na najkvalitetniji vjeronauk i vjeroučitelje.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 U suradnji s