Homepage - www.veritas.hr Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Sedmerac
 
O vjeronauku

Piše: prof. dr. sc. Alojzije Hoblaj
 

1. Što je to konfesionalni vjeronauk koji se provodi u školi?

Kao jedan od nastavnih predmeta, konfesionalni bi vjeronauk trebao kvalitetno pridonositi ostvarivanju zajedničkih ciljeva škole, a vjeroučeniku omogućiti upoznavanje, čuvanje i razvijanje njegove vjeroispovijesti odnosno njegov konfesionalni identitet; u katoličkom vjeronauku radi se o vjeroispovijedi/vjeri koju je vjeroučenik primio od Crkve na krštenju na traženje svojih roditelja. Zato jedan od glavnih razloga za uvođenje konfesionalnog vjeronauka, koji ima svoje opravdanje kako s crkvenog tako i sa stajališta suvremene škole, jest pravo roditelja da odlučuju o odgoju svoje djece. U duhu II. vatikanskog sabora, konfesionalna odrednica katoličkog vjeronauka ogledava se bitno i u tome što je ekumenski i dijaloški otvoren.

2. Što je to župna kateheza?

Župna kateheza je u svojoj biti crkvena. Crkva je znak kraljevstva Božjega u svijetu, koje se zrcali u četiri znaka koji su međusobno neraskidivo povezani: caritas, zajedništvo, liturgija i Božja riječ koju poslužuje kateheza. Zato je kateheza svaki oblik služenja riječi Božjoj, koji je usmjeren prema dozrijevanju kršćanske vjere pojedinaca i župne zajednice. Iz teološkog promišljanja o naravi i zadacima kateheze valja zaključiti da se kateheza istovremeno označava kao djelo prvog navještaja evanđelja, uvođenja u kršćansku vjeru odnosno Crkvu, poučavanja i odgoja. U tom sklopu riječ odgoj vjere najbolje sjedinjuje i sažima sveukupnost katehetskog zadatka; kateheza je dakle odgoj vjere djece, mladih i odraslih.

3. Koja je razlika između školskog vjeronauka i župne kateheze?

Shematski se može nabrojiti sedam osnova te razlikovnosti. Po nazivu imamo: župna kateheza-vjeronauk; po mjestu ostvarivanja: župna zajednica-škola; po naslovnicima: katekumeni/katehizandi vjernici svih životnih dobi – učenici vjernici, simpatizeri i učenici koji vjeronauk izaberu; po ciljevima: uvodenje u župnu zajednicu i sazrijevanje u vjeri – ciljevi škole u kojoj se ozbiljno pristupa religioznoj činjenici; po izvoditeljima: kompetentno sveučilišno obrazovani vjeroučitelji vjernici – katehete s iskustvom vjere i različitim oblicima pripreme; po metodičko-komunikacijskim pristupima odnosno načinu rada i po očekivanim rezultatima. Razlikovnost znači da se kateheza i vjeronauk ne smiju poistovjećivati ali, isto tako, nikada ih se ne smije suprotstavljati niti promatrati jedno izvan drugoga, jer uz razlikovne postoje i dodirne točke po kojima se međusobno nadopunjuju.

4. Može li svaki vrtić imati vjeronauk?

U vrtiću nema vjeronauka nego vjerskog odgoja, jer predškolska djeca još nemaju nastave u kojoj su o vjeri učila. Svaki vrtić može imati vjerski odgoj, uz pretpostavku da ispuni što je za svaki drugi vrtićki program potrebno ispuniti. Vjerski odgoj u vrtiću zajamčen je s dva ugovora i zakona. lako ima vrlo pozitivnih iskustava, još se ne može govoriti o nekoj općenito zaživjeloj praksi. Problem je u nedovoljnoj svijesti, kako crkvenoj tako i u široj javnosti, da je predškolsko dijete religiozno 'osjetljivo' biće i da se ta dimenzija ne smije baš u toj životnoj dobi odgojno zanemariti. Trebalo bi prije svega unutar župnih zajednica buditi svijest odgovornosti u roditeljima koji su na vjenčanju i krštenju svoje djece preuzeli obvezu da će ih vjerski odgajati. Kako predviđa tzv. provedbeni ugovor (1999.), roditelji trebaju izabrati vjerski odgoj za svoje dijete na način da dadnu pisanu izjavu ravnatelju vrtića.

5. Zašto osoba ne može primiti sakramente ili biti kum ako ne pohađa školski vjeronauk?

Pitanje smjera na pojašnjenje odnosa sakramenata i vjeronauka. Svrha je sakramenta osobni susret s Isusom Kristom, svrha je školskog vjeronauka ozbiljni pristup religioznoj činjenici u čijem procesu se vjera inkulturira. Načelno, teološki govoreći, sakramenti nikada ne smiju biti prinudno sredstvo izbora vjeronauka u školi, jer bi se time zasjenila njegova narav i svrha. No, s druge strane postoji dubinska sveza sakramenata i vjeronauka, a to je osobna vjera koja mora sazrijevati i, kao misao u riječi, izražavati se u sakramentalnim znakovima; to je struktura vjere naprosto. Školski vjeronauk, dakle, bitno pridonosi sazrijevanju vjere koja se sakramentalno slavi u krilu crkvene zajednice. U tom smislu Crkva ima mandat prosuđivati motive i uvjete primanja sakramenata; tako se može govoriti o trajnoj odredbi koja se spominje u pitanju. Isto tako se u tome nalazi odgovor na pitanje kumovanja nekoga tko je izabrao etiku a ne vjeronauk. Kum je svjedok vjere pred potvrđenikom; svojim izborom on to ne pokazuje.

6. Može li vjeroučitelj biti ravnatelj u školi?

Vjeroučitelj treba biti kvalificiran, o čemu prosuđuju crkvene vlasti. Osim toga, jednako kao i svaki drugi njegov kolega učitelj ili profesor, vjeroučitelj mora zadovoljavati odgovarajuće odredbe zakonodavstva Republike Hrvatske i pridržavati se svih dužnosti i prava koji iz toga proizlaze. Dakle, budući da je vjeroučitelj izjednačen u svim dužnostima i pravima sa svojim kolegicama i kolegama u školi u kojoj radi, nema nikakve zapreke da se javi na raspisani natječaj i konkurira za mjesto ravnatelja. Nije mi poznata točna statistika koliko vjeroučitelja obnaša dužnost ravnatelja, no poznati su mi neki primjeri da su i vjeroučitelji na tom čelnom mjestu.

7. Zašto se u srednjoj školi mora birati između vjeronauka i etike?

Za djecu i roditelje koji zajedno izabiru školski vjeronauk valja se nedvojbeno odlučno otkloniti svaka pomisao na konkurenciju između vjeronauka i etike. Iz transparentnog razloga što "konfesionalni vjeronauk nema ekvivalentni alternativni izborni predmet". Riječ je o Uputi koju su prosvjetne vlasti RH (20. lipnja 1991.) prenijele svim nadležnim tijelima za obrazovanje lokalne uprave i ravnateljima osnovnih i srednjih škola, s napomenom da je "potrebno svim učenicima koji izaberu vjeronauk omogućiti izbor i drugih predviđenih izbornih predmeta". Iz toga proizlazi da je ravnateljstvo škole dužno obaviti sve potrebne pripreme za taj slobodan izbor. Prema tome, ako se ravnateljstvo ne bi ponašalo prema Uputi, činilo bi propust u svojoj službi. Taj propust bio bi to teži ukoliko bi ovaj bio iz ideoloških razloga ili pak s namjerom da se uposle profesori etičari na način da se polovica ili određeni broj učenika uputi na vjeronauk, a ostali na etiku. Takvo ponašanje dovodi do povrede prava na izbor učenika i njihovih roditelja.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 U suradnji s