Homepage - www.veritas.hr Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Pored nas
 
Sve možeš kao i drugi, samo sporije

Piše: Tatjana Alavanja
 
OSJEĆAM SE SIGURNOM POD MARIJINIM OKRILJEM

Usprkos mojem fizičkom ograničenju, jako sam sretna što mi Bog daje snage i što sam dosad u životu napravila sve što sam željela. Zbog toga sam jako zahvalna Bogu za prisutnost u mojem životu, za hrabrost koju mi je dao da se suočim s fizičkim poteškoćama u životu, da se mogu nositi s komen-tarima drugih ljudi, koji se obično sažalijevaju nada-mnom - započela je svoju životnu priču Jelena Ivelić, diplomirana učiteljica duhovnosti, koja je kao desetomjesečna beba zbog liječničke nepažnje ostala nepokretna.

A sve je započelo s visokom temperaturom od 40 stupnjeva Celzijevih i odlaskom u splitsku bolnicu, gdje joj je zbog sumnje na meningitis napravljena punkcija leđne moždine. No, kako je liječnici, niti medicinske sestre nisu pažljivo držali, a ona se iznenada trgnula, pokidali su joj se živci leđne moždine. Nakon toga Jelena je ostala nepokretna a njezinim su roditeljima liječnici rekli da će umrijeti. Ipak, ne bi li joj još nekako uspjeli pomoći, poslali su je helikopterom u bolnicu Sestara milosrdnica u Zagrebu. Prognoze su i dalje bile jako loše, njezino stanje kritično, ali roditelji ipak nisu odustajali.

Jelena nastavlja, prema pričama svojih bližnjih, da je onda prebačena u Rijeku, a prognoze i dalje nisu bile nimalo optimistične - nepokretnost od vrata nadolje.

Posve mirnim i staloženim glasom Jelena je ispričala kako njezini roditelji nisu mogli biti s njom u Rijeci, jer su živjeli na Braču, te su zamolili rođake u Rijeci da se brinu za nju. Oni su joj tako sve vrijeme, od desetog mjeseca do druge godine, svakodnevno dolazili u bolnicu, hranili je, vodili van, pričali joj itd.

- Od toga šoka bila sam nepričljiva, tek bih na kraju dana progovorila. A prve su mi riječi bile: "Želim hodati!" Znam samo da nikad neću prestati Bogu zahvaljivati što mi je podario moje "druge" roditelje: Krešu i Maju, odnosno Baju i Mamu. Naime, oni su me uzeli pod svoje okrilje nakon što mi se stanje normaliziralo, tj. kad sam napokon s tri godine izašla iz bolnice. I tako sam kod njih i s njima proživjela predivnih 16 godina svoga života - radosnim glasom povjerila nam se Jelena, te dodala da nikad neće i ne može zaboraviti kako su je njezini rođaci prihvatili kao svoje dijete, a s velikom ljubavlju o njoj su se brinula i njihova djeca.

Govoreći o tom periodu svog života, rekla je da su se svi razveselili kad je s četiri godine prvi put stala na svoje noge. No, ističe kako joj je u tome, posve je sigurna, pomogla njihova vjera. Naime, rođaci se nisu previše obazirali na liječničke prognoze, nego su molili i vjerovali u Božju pomoć. K tome, priča dalje Jelena, oni su je naučili gledati naprijed, a ne osvrtati se na ono loše iza sebe. Kad je bilo vrijeme, krenula je u redovnu osnovnu školu i nije se prepala što je bila prvo hendikepirano dijete u razredu sa zdravom djecom.

Onda je uslijedilo nešto što joj je obilježilo cijeli život i dalo joj snage da se može nositi sa svojom bolešću. Točnije, u trećem razredu imala je mogućnost upisa na vjeronauk, a poslije nekoliko tjedana vjeroučiteljica ih je pozvala u crkvu na zbor. I što joj je ostalo najupečatljivije, bilo je puno djece i svećenik koji je pričao o Bogu, kako kaže Jelena, na jedan prijateljski i topao način.

- Sjećam se da sam se javila za čitanje na misi u nedjelju i otad se zaljubila u crkvu, a kasnije sam postala i ministrant-čitač, te pjevačica u zboru. Po završetku osnovne škole, upisala sam salezijansku klasičnu gimnaziju i tamo bila animatorica, radila sam s djecom i mladima, što je bilo presudno da se odlučim upisati teologiju - pojasnila nam je svoj životni put ova vedra osoba iznimno pozitivnog duha.

A upravo zbog toga, omiljena je u društvu. No, ona smatra da su njezini prijatelji Božji dar njoj, pa je zahvalna na njima jer joj oni olakšavaju brojne situacije koje ne može svladati sama. Primjerice, dok je boravila u studentskom domu, oni su joj nosili rublje na pranje, Hrvoje i Damir iz molitvene zajednice "Ave Maria" su joj pomogli da se popne na Podbrdo i Križevac u Međugorju. Zato je njezina filozofija koju su joj usadili njezini rođaci Bajo i Mama: "Sve možeš kao i drugi, samo sporije". S takvim razmišljanjem lakše joj se nositi i dobivati potvrdu da je njezina bolest ni u čemu nije ograničila. Osim toga, napominje Jelena, ako nešto treba, ne srami se druge pitati za pomoć.

Voli se družiti s ljudima koji vjeruju u Boga, a istovremeno joj se sviđa što međusobno pomažu jedni drugima nositi terete života, odnosno križeve. Kao vjernici, sastavni dio života su joj hodočašća, a omiljeno mjesto joj je Međugorje, jer kako kaže, ljudi tamo postaju otvoreni i iskreni. Ipak, najviše je tamo oduševljava Marijina prisutnost. Jelena to pojašnjava ovako: "Uz nju osjećam prihvaćenost i ljubav i kad god imam neku životnu dilemu, izmolim krunicu i dobijem odgovor. Pod njezinim majčinskim okriljem tako sam sigurna."

Fizički nedostatak ne sprječava je da putuje, druži se s ljudima, osobito mladima, pa je bila i na susretu katoličke mladeži u Varaždinu.

Osim toga, zajedništvu s drugima navikla se u zajednici "Kiša nebeskih ruža", dok je još živjela u Rijeci. K tome je, priča dalje, kroz molitvenu zajednicu spoznala Boga kao osobu koja je prisutna u našim životima. A upravo ta sigurnost koju je stekla u molitvenoj zajednici, puno joj je značila kad je s 18 godina odlazila na studij u Zagreb. Sve je bilo lakše, "jer sam znala da je Bog sa mnom". A zbog zaštite i sigurnosti tražila je molitvenu zajednicu i u Zagrebu.

- Doživjela sam da ti ljudi pričaju mojim jezikom, osjećala sam se kao kod kuće, jednom riječju - prihvaćenom. Sviđa mi se Božji put kojim vodi svakog ponaosob i pritom dopušta da svatko od nas bude jedinstven - završila je Jelena svoju životnu priču.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 U suradnji s