Homepage - www.veritas.hr Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Naš osvrt
 
ZAŠTO SMO NA SVIJETU?

Piše: Ivan Bradarić
 
SVE ŠTO TREBAM ZNATI, NAUČIO SAM JOŠ NA VJERONAUKU

Kao što Robert Fulghum u svojoj, svjetski poznatoj knjizi sličnoga naslova, sve svoje znanje i sposobnosti te ispravan odnos prema drugima i prema životu duguje boravku u vrtiću, slično nekako i ja. Nisam doduše svoje djetinjstvo proveo u vrtiću, ali je zato u našoj obitelji uvijek bio pravi vrtić: puno male i velike djece i puno prigoda da se o životu i odnosima prema ljudima mnogo toga nauči. No, što bi bio život ako bismo kroz njega učili samo o međuljudskim odnosima? Dobro je i potrebno, ali zar nije čovjek i još nešto više? Zar nije čovjeku udahnuta jedna viša dimenzija koja se upoznaje čitavoga života i koja se također uči? Ovdje je pitanje vjere i Boga, koji nam svojim dahom daje da ga osjećamo i upoznajemo čitavoga života.

Naš prvi vjeronauk započinje još u obitelji. Naši prvi vjeroučitelji i prenositelji vjere su roditelji, starija braća i sestre, rodbina, susjedi. Iskreno, ne sjećam se svoga prvoga sata vjeronauka. Bit će da je to bilo još u majčinoj utrobi, kroz molitvu i pjesmu, kroz blagoslov koji sam još prije svoga rođenja primio. Kasnije sam se morao upitati što to rade moja starija braća i sestre, posloženi na koljenima, izgovarajući svi zajedno iste riječi, koje sam kasnije i sam počeo tepati. Sigurno sam postavljao razna pitanja i na njih dobivao odgovore prvih teologa koje sam tada poznavao: Tko ili što je to Bog? Gdje on stanuje? Kako izgleda? Kada ćemo ga susresti? Što to znači umrijeti? Gdje žive pokojni? I ovo su pitanja koja djeca postavljaju svojim roditeljima i nemoguće mi je uopće zamisliti da negdje postoji neko dijete koje nije postavljalo slična pitanja očekujući odgovor.

Neizbrisiv pečat i snažan dojam duboko je na mene ostavio prvi sat pravoga vjeronauka ili, kako to danas stručno nazivamo, župne kateheze. Riječ je, kada već spominjem vjeronauk i župnu katehezu, o dva tipa sustavnoga vjerskog odgoja koji se međusobno prožimaju, a kojemu bih ja svakako pridodao i onaj obiteljski vjerski odgoj. Bio je to dakle susret s mojim prvim vjeroučiteljem fratrom. Poznati, danas napušteni, sustav učenja vjeronauka, na način pitanje-odgovor, udovoljio je toj prvoj dječjoj želji da dobije prave odgovore, te je poslužilo i u mnogim kasnijim trenutcima života.

Zašto smo na svijetu?

Na svijetu smo zato da Boga upoznamo, da ga ljubimo, da mu služimo i tako sretno u nebo dođemo. Jednostavno, jezgrovito i sadržajno. Odgovor s kojim je zadovoljno i dijete i teolog. Vjera se uči kroz navještaj, baš kako su to apostoli primili od Isusa i prenijeli drugima, te se ista ta vjera prenosi sve do današnjih dana. Sredstva kojima se prenosi su različita, metode su drugačije, navjestitelji novi, ali je sadržaj uvijek isti. Nekada su to bile prispodobe, neki put propovijedi, poneki puta znak ili simbol, a skoro uvijek je moralo biti svjedočanstvo. U traženju novoga govora vjere današnji vjeroučitelji su kvalificirani i primjenjuju najsuvremenije metodičko-komunikacijske sustave kojima se koriste i njihovi kolege u drugim predmetima. Stariji mlađima, iskusniji neupućenima, učeni neukima, prenose ono što su i sami primili.

Kako se danas prenosi vjera? Ima li u Hrvatskoj još uvijek takvih obitelji u kojima se najprije djetetu u srce usadi ljubav prema Bogu, da ga upozna, ljubi, da mu služi ... a tek onda da se sve ostalo pridodaje.

Hrvatska je u svoj odgojno-obrazovni sustav pred petnaest godina uvrstila predmet konfesionalnog vjeronauka. Veliko je oduševljenje i prihvaćanje vladalo tada od strane roditelja i djece, ali naravno i Crkve. Golema većina djece i danas odabiru ovaj predmet i uz župnu katehezu nastoje što bolje upoznati i živjeti svoju vjeru. Vjeroučitelji su u početku većinom bili svećenici i časne sestre, a danas prevladavaju kvalificirani teolozi – vjeroučitelji laici. Vjeronauk je ravnopravan s drugim školskim predmetima. I ne samo da je ravnopravan nego je u suodnosu s nekim drugim predmetima te na taj način djetetu daje potpuniju sliku onoga što svojim školovanjem želi naučiti. Ima divnih primjera škola nastavnika i vjeroučitelja koji su ovo uspjeli savršeno ostvariti: povezati vjeronauk sa drugim srodnim područjima.

Ako katolički vjeronauk u sebi ostvaruje temeljno načelo pedagogije vjere, a to je vjernost Bogu te po tome i vjernost čovjeku, onda je prva prava definicija koju sam na vjeronauku naučio sažela sve ono što sam u životu naučio. Dok ja svojim roditeljima i prvim navjestiteljima vjere dugujem golemu zahvalnost, vjerujem da će u skoroj budućnosti netko moći iskoristiti naslov knjige gore citiranoga autora kako je doista sve naučio još u vrtiću – pa i vjeru.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 U suradnji s