Postoje različiti načini gledanja. Neki se zaustavljaju na površnoj blještavosti bogatstva i bave se samo zemaljskim brigama, ali ima i onih koji se okreću prema gore, "gledajući srcem". Samo uvježbanom oku neće izmaći bît stvorenoga i njegova neizmjerna ljepota. Blažene oči koje vide Iz Evanđelja po Luki 10, 23-24: "Tada se okrene učenicima pa im nasamo reče: 'Blago očima koje gledaju što vi gledate! Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!'" Blažene oči koje prljavština bogatstva ne zasljepljuje i koje zemaljske brige ne zamagljuju, jer one vide Sina Božjega umotanog u bijedne krpice, položenoga u jasle, kao izbjeglicu u Egiptu, ili kako sjedi na magarčiću, ili obješenoga golog na mučilu križa. Tako su ga vidjeli apostoli. Ali tako ga ne mogu vidjeti zabljesnute oči, jer ne mogu vidjeti sunce. A sunce je Krist, ali da bismo ga mogli gledati ogrnuo se oblakom. Zapravo i on sam govori: "Tijelo sam golo u kostrijet zašio, zario sam čelo svoje u prašinu. Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjeđa mi je pala. A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek čista." (Job 16,15-17) U vreći i prašini predstavljene su muke i dvojbe ljudske naravi. Isus Krist vrećom naše naravi postaje tunika koja se šiva iglom, odnosno mističnim zahvatom Duha Svetoga, te koncem, smijemo reći vjerom Blažene Djevice Marije… O zemljo, nemoj ljubavlju prema zemaljskim stvarima prekriti moju krv, jer ona je cijena tvoga spasenja: dopusti, molim te, da ova krv u tebi urodi plodom. (Propovijed XIII. nedjelje poslije Duhova, 3-4) Gledanje srcem Kaže se da postoje različiti načini gledanja. Naime, neki se zaustavljaju na površini stvari, zbog lijenosti, i u svom prosuđivanju osoba i događaja ne idu dalje od pojavnosti, zadovoljavajući se onime što ih zasljepljuje. Ali nije zlato sve što sja. Gorko razočaranje nije uvijek učiteljica, jer ne poma-že da se izađe iz praznine nezadovoljstva u koju nas strovaljuju naše oči zaslijepljene "prljavštinom bogatstva" ili zamagljene "parom zemaljskih briga". Ali ima i onih koji znaju nadići površnost. Zalažući se i tražeći dublje, započinju "gledati" u srce osoba, događaja i stvari, stupnjevito i radosno, te se nauče upoznavati pravo značenje i istinsku vrijednost života i stvorenja. Ne mogu svi i uvijek doseći taj stupanj gledanja. Zato Isus naziva "blaženima", odnosno sretnima, one koji uspijevaju postići taj "prelazak" spasenja i okretanja dubljem smislu te se osjećaju prosvijetljenima ljepotom i veličinom života, a to je ljepota i veličina Boga. Kaže se da se "istinske vrijednosti vide samo srcem". S tim u vezi sv. Antun nas podsjeća da "bogatstvo" i "zaokupljenost zemaljskim stvarima" mogu biti kapci koji nas sprječavaju da vidimo siromaštvo i jednostav-nost kojima je Isus prošao zemaljski život, od rođenja preko izgnanstva do raspeća; treba shvatiti da je danas, u svakodnevnom iskustvu vjere, Isus "sunce" našega života. Ali zašto bogatstvo i brige uspijevaju zamutiti naš pogled na stvari i na Boga? Zašto bogatstvo i brige u našemu srcu zauzimaju Božje mjesto, a umjesto njega nam daju neko malo božanstvo, stvoreno po našoj mjeri, srezano na našu niskost i bez perspektive? No još uvijek imamo vremena ponovno zadobiti blaženstva vjerovanja i "gledanja srcem", što znači gledanje života u srcu i srcem Boga. |