Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Moje mišljenje
 
HRVATSKI VELIKANI SU RAZUMJELI

Piše: Marijan Križić
 
HRVATSKA IMA ŠTO EUROPI DATI I IMA ŠTO OD NJE PRIMITI

Pozivnica za ulazak u NATO, koju će Hrvatska dobiti početkom travnja na konferenciji u Bukureštu, sasvim sigurno možemo svrstati u odabrane političke događaje koji će snažno obilježiti i odrediti budućnost hrvatske države. Epilog je to jedinstvenih društveno-političkih zbivanja koja su početkom 90-ih godina prošloga stoljeća zapljusnula (jugo)istočnu Europu i koja su se nezaustavljivo prenijela i na Hrvatsku, te dovela do sloma komunističkog poretka.
U čudesnom povijesno-spasenjskom spletu događanja, hrvatski narod izborio je samostalnu državu, čija je najnovija povijest - koja upravo ulazi u godine punoljetnosti - zapravo borba za pronalaženjem svojega sidrišta u ovom dijelu Europe. Ta je borba za Hrvate i hrvatsku državu od posebne važnosti ako imamo u vidu njezinu povijesnu geopolitičku konstantu. Hrvatska je smještena na trusnom prostoru na razmeđi često suprotstavljenih cjelina, na kojima se susreću i sudaraju različite kulture i religije. U takvim okolnostima Hrvatska je bila izložena stalnim prijetnjama i ugrozama. Neobični izgled državne granice Republike Hrvatske, zapravo su povijesni otisak trganja njezina povijesnog i etničkog tkiva.

Smještena na takvom prostoru, Hrvatska je, također, imala poslanje biti most suradnje između različitih naroda i kultura. Ne ulazeći dublje u povijest, prisjetimo se samo kako je često Ivan Pavao II. pozivao Hrvate da budu most međuvjerske i međunacionalne suradnje. A da bi Hrvatska mogla preuzeti takvu ulogu, ona nužno mora biti subjekt, a to znači - samostalna. Stoga je i razumljivo da se isti papa toliko zauzimao za Hrvate i njihovu mladu državu. Zbog istoga razloga Ivan Pavao Veliki (kako ga neki zovu) zauzimao se i za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Hrvatska je neraskidivi dio europske povijesti. Hrvatski identitet djelo je višestoljetnog tkanja koje je oblikovano u krilu srednjoeuropske i mediteranske kulture.

Hrvatski vladari, koje smatramo najmudrijima, odlično su razumjeli tu ukorijenjenost Hrvatske u njezinu (zapadno)kršćansku maticu. Nakon kratkotrajne "bizantske" epizode kneza Zdeslava, knez Branimir okrenuo se papi Ivanu VIII., koji je na blagdan Duhova, 7. lipnja 879., u crkvi Sv. Petra u Rimu blagoslovio njega i njegov narod, te mu priznao zemaljsku vlast, a što se, s obzirom na okolnosti u tadašnjem svijetu, smatralo činom međunarodnog priznanja Hrvatske.

Kada se Hrvatska lomila između "narodnjaka" i "latinaša", kralj Tomislav je shvatio da Hrvatska nema budućnosti ako se odvoji od njezina kulturnog, vjerskog i civilizacijskog okruženja, te je na crkvenim saborima u Splitu (925. i 928. godine) dao potporu "latinašima".
Kralj Zvonimir je prema legendi glavom platio svoju odluku da hrvatske vojne snage sudjeluju u tadašnjim "mirovnim snagama". Što god od te legende bilo točno, sasvim je sigurno da je smrt kralja Zvonimira značila i uvod u nestanak Hrvatske kao snažne i samostalne države.

Ivo Pilar (alias Südland), u svojoj znamenitoj knjizi "Južnoslavensko pitanje", smatra da se, nakon poraza Hrvata na Gvozdu, dio hrvatskoga narodnjačkog plemstva odmetnuo u Bosnu, hoteći tako sačuvati svoju posebnost u odnosu na integristička okruženja. Paradoks je, prema Pilaru, da je upravo taj dio plemstva, okupljen oko Crkve bosanske, u stalnom sukobu s Katoličkom crkvom, naposljetku, u vrijeme osmanlijskih osvajanja završio u krilu islama. Ako je povijest učiteljica života, onda je i ovo dobra lekcija iz koje i danas možemo mnogo naučiti.
Kada se jedan narod nađe u slijepoj ulici, u kojoj su prekinuti tokovi kulturne i duhovne matice, u takvim okolnostima posve je izgledna opasnost da takav narod vegetira, nestaje i gubi se u drugom identitetu. Jugoslavija, u kojoj smo proveli tragičnih 70-ak godina, bila je upravo takva slijepa ulica. Stoga i opet treba reći da je povijesno djelo koje je izborio hrvatski narod (ni ovaj put ne treba prešutjeti neizostavnu ulogu dr. Franje Tuđmana) - samostalnu i međunarodno priznatu državu - bio spasonosni čin koji nas je vratio našim kulturnim i civilizacijskim korijenima.

U vremenu u kojemu se nadvijaju neki hiroviti oblaci, kao da se priprema neka globalna oluja, svijet se užurbano sprema, kao da svi žele pospremiti dvorište, maknuti i zaštititi sve ono što bi taj novi vjetar mogao raspršiti. U tim okolnostima, a uzimajući u obzir zadanu geopolitičku konstantu, te kulturno i civilizacijsko nasljeđe, Hrvatska mora izboriti svoje mjesto u suvremenom svijetu. Ulazak Hrvatske u NATO savez, a u dogledno vrijeme i u Europsku uniju, znak je naše nacionalne i povijesne odgovornosti. Samo takvim odgovornim odnosom prema spomenutim datostima - a kao kršćani vjerujemo da su one dio Božjega povijesno-spasenjskog promisla - Hrvatska, kao aktivni subjekt, može ostvariti svoju misiju. Ili, da se poslužimo riječima Ivana Pavla II. - Hrvatska ima što Europi dati i što od nje primiti.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s