Gotovo se svakodnevno na ulici ili u tramvaju susrećemo s hendikepiranim osobama koje trebaju tuđu pomoć, osobito svojih bližnjih, a uz koje osjećaju određenu sigurnost. Tu su prije svega slijepe osobe, gluhonijeme, one s Downovim sindromom, s fizičkim oštećenjima, kao i mentalno retardirane osobe s blažim i teškim oblicima invalidnosti. Dok je manji dio njih imao sreću da imaju obitelj koja ih prihvaća takve i želi se skrbiti za njih, drugi dio njih ipak završava u centrima za rehabilitaciju, gdje se stručno osoblje brine za njih nastojeći im olakšati život i nadoknaditi im ljubav koju nisu imali prilike iskusiti. Jedna od takvih ustanova je i Centar Sveti Filip i Jakov u zadarskoj županiji.

Ova ustanova sa sadašnjom djelatnosti postoji od 1969. godine, otkad su u njoj smještene osobe s posebnim potrebama, najčešće s višestrukim oštećenjima, primarno teže i teške mentalne retardacije s tjelesnim oštećenjima.

Zgrada i zemljište ukupne površine 10.528 kvadratnih metara je zapravo bila imovina u vlasništvu sjemeništa "Zmajević" u Zadru. Temeljem rješenja Komisije za nacionalizaciju pri N.O.O. u Biogradu na moru od 6. lipnja 1960. godine izvršena je nacionalizacija zgrade i zemljišta u Sv. Filipu i Jakovu. Zgrada je prvobitno bila izgrađena kao dvokatnica s po-drumom, a služila je kao ljetnikovac za učenike sjemeništa. Iz crkveno-pastoralnih razloga Nadbiskupija zadarska poslala je zahtjev još 1994. godine za povrat zgrade s pripadnim zemljištem. Općina Sv. Filip i Jakov je svojim prostornim planom osigurala lokaciju za moguće izmještanje, ali sve je zasad ostalo na planovima.

Skrb 24 sata dnevno kroz 365 dana

"Sukladno s navedenim već u početku sam iznio naš najveći problem. Nadalje, rečeno jezikom struke, naš Centar obavlja djelatnost socijalne skrbi kroz pružanje usluga, smještaja, prehrane, njege i brige o zdravlju, medicinske i psiho-socijalne rehabilitacije i organiziranog provođenja slobodnog vremena, kroz 365 dana u godini, 24 sata dnevno", rekao nam je gospodin Leonardo Mikulić, ravnatelj Centra za rehabilitaciju Sveti Filip i Jakov.
Trenutno je u Centru smješteno 97 korisnika, od čega je 14 korisnika pokretnih, 19 polupokretnih, a 54 korisnika je potpuno nepokretnih. U dobi do 15 godina ima 12 korisnika, a preko 21 godine ih je 59. Svim korisnicima potrebne su usluge kompletne njege (opće i specijalne) tijekom 24 sata, svih 365 dana. Njih 68 ima dijagnosticiranu epilepsiju, a 88 prima neurološku terapiju.

Više od polovice korisnika ne uspostavlja nikakvu verbalnu komunikaciju s okolinom. Dakle, samo njih četvero obavlja samostalne fiziološke potrebe, dok su ostali inkontinentni. Korisnici su, kako nam je ispričao ravnatelj Mikulić, uglavnom iz nepotpunih obitelji, te s brojnim socijalnim problemima, tako da je briga za njih s te strane vrlo oskudna. Zamjetno je, ističe ravnatelj, da mnogi roditelji kao da se srame svoje djece, a i doživljavaju taj njihov hendikep kao svojevrsnu kaznu za njih. Odnosno, samo manji broj roditelja spreman je nositi se s time, tj. prihvatiti tu njihovu životnu stigmu. Tako ipak nekolicina roditelja traži samo telefonski informacije o njima ili posjećuje svoju djecu, a svega dvoje štićenika odlaze kod obitelji jednom do dva puta godišnje.

U sv. Centru Filip i Jakov smještaju korisnike s područja cijele Republike Hrvatske, odnosno svih županija. Najviše ih je sa područja Zadarske županije (22), Primorsko-goranske (20), Zagrebačke i grada Zagreba (15), Splitsko-dalmatinske (8), Istarske (7), dok su ostali iz Krapinsko-zagorske, Karlovačke, Koprivničko-križevačke, Ličko-senjske, Osječko-baranjske i Varaždinske.

Korisnici su smješteni u ustanovi na osnovi svojega mentalnog, tjelesnog i kronološkog statusa, imajući pritom u vidu i socijalnu sliku obitelji. U neposrednom procesu rada s korisnicima rade jedan defektolog, jedan viši fizioterapeut, dva radna instruktora, 15 medicinskih sestara i 29 njegovateljica. Također, tu je i ostalo pomoćno osoblje, tri kuharice, dvije pomoćne kuharice, dvije servirke, tri pralje, četiri spramačice, voditelj računovodstva, dva računovodstvena tehničara i dva kućna majstora.

Veličina malenosti

Njega korisnika podrazumijeva težak fizički rad, a taj teret na svojim leđima ponajviše nose medicinske sestre i njegovateljice. K tome, situaciju im dodatno otežavaju različite medicinske dijagnoze štićenika. Sve to, napominje ravnatelj Mikulić, one odrađuju poput tihe vode, gdje dolazi do izražaja veličina malenosti, te velika požrtvovnost.

Pored opće i zdravstvene njege, na koju je stavljen glavni naglasak, korisnici su obuhvaćeni i nekim od programa fizikalne terapije i psiho-socjalne rehabilitacije bilo kroz grupni ili individualni rad.

Programom fizikalne rehabilitacije sprečavaju se komplikacije vezane uz dugotrajno ležanje poput dekubitusa, te podiže opće zdravstveno stanje.

A programom psiho-socijalne rehabilitacije obuhvaćeni su briga o korisnicima, razvoj motorike, razvoj komunikacije, radne animacije i okupacije te organizirano provođenje slobodnog vremena. Pri izvođenju ovih programa prisutni su problemi neodgovarajućeg prostora i opreme.

No, sve se to nekako prevlada kad se izmami osmijeh na licu štićenika, potvrdila nam je defektologinja Dorica Bezinović. I dodala kako smatra da tamo ipak ne može svatko raditi, jer se za te osobe mora gajiti jedna posebna vrsta ljubavi. Koliko je neizmjerna ta međusobna ljubav u njihovu odnosu, najbolje govori podatak da neki štićenici pojedine medicinske sestre i njegovateljice zovu "mama".

"Svim djelatnicima osnovni je cilj pružiti im maksimalnu ljubav i njegu budući da nemaju nikoga, nego samo nas. Iako mnogi od njih ne čuju, ne vide i ne mogu izreći riječima, oni itekako osjećaju pažnju, dodir, naklonost, našu bezgraničnu ljubav. Mi nastojimo i kod drugih osoba posvijestiti da na njih ne gledaju sa sažaljenjem, jer mi jednostavno ne želimo dati mjesta depresiji. Usprkos hendikepu, mi izvlačimo iz njih ono najbolje i najljepše što nose u svojim srcima i dušama" - ispričala nam je defektologinja.

Jedan dan u Centru

Jedan uobičajeni dan započinje podjelom jutarnje terapije, potom njegom u koju je uključena higijena, presvlačenje, dezinfekcija kreveta i slično. Slijedi doručak, a kako samo 22 štićenika jede krutu hranu jer nemaju refleks žvakanja, tj. gutanja, medicinske sestre ih hrane putem sonde. Po završetku doručka na red dolazi radna rehabilitacija, kad se pojedini štićenici stavljaju u kolica i odvode u šetnju, drugi odlaze na masažu, a ostali su raspoređeni u tri dnevna boravka. Osoblje nastoji da ih što više izvodi vani na zrak u prirodu, pa se koriste i blagodatima vrta, gdje se među ostalim nalaze ljuljačke, vrtuljak... Ljeti se dakako ide na kupanje, ali barijeru im predstavlja bezbroj stepenica koje vode do mora. No, tome su doskočili tako da štićenicima dopreme morsku vodu u plastične bazene koje postave u krugu Centra.

Nakon ručka, za koji kuharice svakodnevno spreme oko 150 obroka, odlazi se na mali popodnevni odmor, da bi uslijedilo kupanje, šišanje, podrezivanje noktiju i slično. Sveopće veselje nastupa kad je na rasporedu gledanje televizije ili slušanje glazbe, osobito hitova Mate Bulića, Mladena Grdovića, Zlatka Pejakovića i ostalih domaćih pjevača koji su im pri vrhu slušanosti. Vrlo relaksirajuće na većinu štićenika, dok imaju male radionice, djeluje duhovna ili instrumentalna glazba. Dan završava večerom, odnosno podjelom večernje terapije, te oblačenjem za spavanje. Treba napomenuti da se svaki dan za pranje skupi oko 300 kg rublja, pa perilice rade neprestano "punom parom". U Centru sve utihne obično oko 21 sat, kad se ide na počinak.

Radosti i žalosti

"Posebno su dirljive proslave rođendana, kojih znamo skupiti preko tridesetak tijekom godine. Tada se naručuje golema torta za sve, pale se prskalice, svijeće, pjeva se i pleše, a slavljenici većinom dobivaju na dar slikovnice. Ali mnogi poput štićenika, nazovimo ga Jerko, najviše vole dobiti ilustrirane Biblije. Osim prigoda poput rođendana, Sv. Nikole, poklada i dakako Božića, mi uvijek tražimo razloge za veselje i radost, ne bismo li štićenicima život učinili što ljepšim"- opisala nam je gospođa Bezinović dirljive trenutke u Centru, te dodala da ima i onih tužnih trenutaka, kad umru štićenici, koji nažalost nemaju previše dugi životni vijek. No, stručno osoblje, koji su kršćani, nazivaju ih anđelima, pa tako lakše podnesu taj rastanak.

Ravnatelj Mikulić napominje da su mnogi od njih iznimno inteligentni, te da oni znaju i njih itekako oraspoložiti, razgaliti njihova srca svojom umiljatošću. Ima trenutaka kad čovjek utone u svoje probleme, no težina odmah prolazi kad se ode među štićenike. Dovoljno je, kaže, da im npr. donese didaktičke igračke, CD-e ili slike Majke Tereze, koju jedan štićenik posebno voli, pa da sve pršti neopisivom srećom, pa pritom padaju topli zagrljaji, poljupci... A kad ga drugi put ugledaju, trče mu ususret i tako očito primjećuju tu ljubav u daru ili je barem tako iščitavaju, smatra ravnatelj.

U posebnom sjećanju ravnatelju je ostao prošli Božić, kad je muškim štićenicima darovao kolonjske vode, od kojih se onda nisu odvajali, samo su se parfimirali njima. A iznimno su nestrpljivi dok iščekuju dolazak sestara iz Udruge katoličkih medicinskih sestara, koje im običavaju donijeti med da se zaslade, te otpjevati nešto što oni vole slušati.

"Na kraju, svakako treba istaknuti da svi zaposlenici pokazuju zalaganje, strpljivost, ljubav i dobru volju, te ispada da veliki teret nose lako, i tako uljepšavaju život našim štićenicima, a za bolje uvjete rješenje problema nadamo se da će resorno Ministarstvo pomalo rješavati izgradnjom novog doma, kao i mogućim donacijama dobrih ljudi. Kao primjer iznimne humanosti ističem da smo prošle godine od Međunarodnog kluba žena dobili donaciju od oko 50.000 eura. Nadamo se da će nam u svemu pomoći i zagovor Sv. Antuna Padovanskog "- završio je optimistično ravnatelj Mikulić, imajući na umu onu narodnu izreku: "Prag je najveća planina!"

Integracija u obitelji

Jedan od sretnika kojeg usprkos hendikepu obitelj nije odbacila jest i 44-godišnji Damir, koji je pri porodu ostao bez kisika, pa je došlo do oštećenja mozga. Kasnije mu se još pojavila infekcija mozga i moždanih ovojnica, što je prouzročilo dodatno oštećenje, odnosno mentalnu retardaciju bez fizičkog hendikepa.

Njegova sestra Antonija, s kojom smo razgovarali, rekla nam je da integracija u obitelji ima neke svoje prednosti, ali i nedostatke. Tako je, kaže ona, npr. lakše se udružiti s roditeljima koji imaju djecu s istim problemom, jer se oni međusobno podupiru i podržavaju kako bi hendikepiranom članu obitelji pružili najbolje što mogu. No, s druge strane, tvrdi ona, sve se vrti oko te osobe, čitav život se podređuje njoj i to je neminovna posljedica odluke o ostanku unutar obitelji, a koju nije nimalo lako donijeti.

K tome, njezina obitelj je zbog brata Damira ograničena u kretanju, kao i on sam, jer mu je npr. problem popeti se na treći kat u zgradi bez lifta ili u tramvaj sa stepenicama. Osim toga, na putu gdje se želi šetati, ima puno fizičkih prepreka poput rampi.

"Kako s godinama stari, dolaze uobičajene fizičke bolesti, javlja se teža pokretljivost, pa je ograničen u kretanju. A posljedica toga je svojevrsna izoliranost. Glede odnosa s okolinom, većina uopće nije senzibilizirana na hendikepirane osobe. Invalidna osoba je uvijek predmet znatiželjnih pogleda, osobito ako se izražava neartikuliranim govorom i ima nevoljne kretnje. A posebice ako ima i pratnju uz sebe" – požalila se Damirova sestra Antonija.

Dodala je kako također žali što su od samog početka njeni roditelji i ona dosta stigmatizirani od drugih zbog Damira, što je s vremenom dovelo do povlačenja iz društvenog života. Istakla je kako ih je jako razljutilo i to što je Damir, i nakon što mu je proglašena 100-postotna invalidnost, za ostvarivanje prava morao ponovo ići nebrojeno puta na dokazivanje invalidnosti da se utvrdi kako je trajno nesposoban za posao! Budući da je oduvijek posve nesamostalan, čitava obitelj je stalno angažirana oko njega, a ponajviše majka Milica, koju uvijek nestrpljivo čeka na vratima dok je negdje vani. Damir je najsretniji kad je ona kod kuće i kad se ispunjava dnevna rutina. U suprotnom, jako je uznemiren, čak i do granice agresivnosti. Ne voli da netko povisi ton, ali obožava slušati glazbu, dobivati kasete, CD-e, zubne paste, listati novine i izrezivati slike iz njih, ići u dućan s mamom i slično.

"Najnovije iskustvo koje je njemu i njegovim prijateljima oplemenilo život jest odlazak na cappuccino s omiljenim vozačem koji ih kombijem prevozi od kuće do Centra za rehabilitaciju na dnevnu radnu terapiju. Voli otići i na izlete, ali ga moramo dobiti na prijevaru, jer teško prihvaća bilo kakvo odvajanje. No, poslije se samo smije i slaže slogove ne bi li nam dočarao da mu je tamo ipak bilo jako lijepo" – ispričala nam je Antonija.

Priznaje kako se dok je bila mala suživila s bratovim hendikepom, da bi je u jednom trenutku, kad je uvidjela da se roditelji silno žrtvuju i odriču puno toga, uhvatio revolt. I neminovno joj se nametnulo pitanje: "Zašto baš tako mora biti?"

Često se, kaže, i danas uhvati u promišljanju kakav bi bio njen život da nije imala takvoga starijeg brata, ali je sigurna u jedno: obogaćena je za jedno neprocjenjivo iskustvo.

Blagodati mora

Ravnatelj Mikulić, odnosno Centar za rehabilitaciju Sveti Filip i Jakov, godišnje zaprimi u prosjeku oko 20-tak zamolbi za prihvat novih štićenika. Međutim, zbog strogo ograničenih kapaciteta, nažalost, na neke su prisiljeni odgovoriti i negativno.

Inače, Centar se može pohvaliti izravnim izlaskom do prekrasne morske plaže koja je jako atraktivna, pa im svake godine u prosjeku na ljetovanje u garsonijere s osobljem dolazi oko 30 štićenika. Ponajprije onih pokretnih, kako bi iskoristili sve blagodati mora i sunca, te boravak na morskom zraku, koji je za njih, kao i za sve osobe, nadasve koristan. Iako su neki od njih samostalni, osoblje ih ni jednog trenutka ne ostavlja same bez nadzora, nego ih uvijek ima na oku.