Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Oaza duha
 
PRIVREMENI SMJEŠTAJ

Piše: Ljudevit Maračić

 
KAKO OSMISLITI ŽIVOTNU KORIZMU?

Korizma je ozbiljno vrijeme. Duboko liturgijsko razdoblje razmišljanja, osmišljavanja i odlučivanja. U središtu je križ, Gospodinov i naš, smjerokaz k uspjehu. Zato se za kršćanina nikada ne postavlja pitanje: S križem ili bez njega, jer nositi križ nije nesreća. Nesreća je loše nositi križ.

Život nam je često prožet pitanjima: Zašto baš ja? Zašto drugi napreduju, a ja stojim nepomičan? Drugi se smiju, rade, vesele se, uživaju ljepote svijeta, a meni je dodijeljeno mjesto po strani, možda beskorisno ležim nepomičan u krevetu? Zašto samo ja moram trpjeti?

Priznajmo, bar ponekad i takve nas misli salijeću, bar u dodiru s trpljenjem, ako već i stvarno ne trpimo. Tada obično znamo optuživati sve i svakoga, pa i samoga Boga, čak i same sebe. Neki je poznati grčki mudrac govorio: Čovjek nepoučen u filozofiji krivnju za svoje teškoće prebacuje na druge, na pola poučen čovjek pripisuje ih sebi, a dobro poučeni muž ne okrivljuje nikoga.

Upravo nam ovo povlašteno vrijeme, kada liturgija u središte naše pažnje stavlja muku, trpljenje, smrt i ukop Gospodinov, kao završni iskorak pred njegovo uskrsnuće i uzašašće, upravo nam ovi u ljubičasto obojeni dani govore kako je baš ovaj život jedna velika prilika da nešto zaslužimo, ali samo preko trpljenja. Treba znati trpjeti i svi imamo za što trpjeti: pravednik i grešnik, kaže sv. Augustin, svaki mora nositi vlastiti križ. Tko ga nosi strpljivo, taj će se spasiti, tko negoduje i prosvjeduje, izgubit će ga. Iste muke i trpljenja jedne šalju u raj, druge u pakao. Zato valja znati dobro trpjeti. Vedro i optimistički.

Ruski pisac Ivan Turgenjev u jednoj svojoj pripovijesti toplo opisuje susret s nemoćnom ženom koja je godinama privezana uz krevet:
- I tako stalno nepomično ležiš?
- To je već sedma godinica, gospodaru, kako tako ležim. Ljeti me ostave ovdje, pred kolibom, a kad zahladi, prenesu me unutra. I tako ležim. Ali ima mnogo onih koji nemaju ni to! Netko je slijep, drugi gluh. Ja, hvala Bogu, dobro vidim i savršeno čujem. Osjećam svaki miris, od slabijega do jačeg. Kada dozrijeva žito u poljima ili lipa u voćnjaku, ne treba mi nitko reći: prva to osjetim. Samo da vjetar malo zapuše odande. Čemu ljutiti Boga? Mnogima je gore nego meni...

Za drugu neku mlađu ženu, kad ju je župnik posjetio i pitao kako joj je ležati u mukama, kažu da je odgovorila: "Velečasni, ja danas ne osjećam jučerašnju bol, a sutra se neću sjećati današnjih bolova." Recept kojim se može i treba osmisliti križ svagdanjih tegoba.

No, ima još jedna, možda i uspješnija terapija: pokušati drugima olakšati prihvaćanje i nošenje križa. Već je glasoviti američki predsjednik Lincoln znao govoriti: "Ublažiti tuđe trpljenje znači zaboravljati vlastite boli." Jesmo li kada na to pomislili? Što znači prorokov poziv da se raskinu nepravedni okovi, da se iscijele srca slomljena, ovisnicima da se navijesti sloboda, a sužnjevima dade oslobođenje?

Ako je točno da svaki kršćanin treba primiti svoj križ, istina je također da treba križa osloboditi sve one koji su na nj pričvršćeni, i to je bio povijesni zadatak drugih i stoji kao naša današnja obveza. Zgodno je propovijedao popularni talijanski biskup Antonino Bello (prerano je, na žalost mnogih, prešao u bolji život): nije dovoljno samo olakšavati nošenje križa našem bližnjemu, već treba prepoznati i detektirati, hrabro i razumno, radionice gdje se izgrađuju suvremeni križevi, treba porušiti takve prodavaonice i onemogućiti sve agencije koje reklamiraju prodaju takvih proizvoda. A možda nije potrebno ići daleko, zaključuje omiljeni biskup, jer se male filijale ovih radionica ne nalaze samo u predgrađima naših metropola, već i unutar nas samih, u našim srcima.

Korizma još nešto poručuje: trpljenje je privremeno, kao što ni Gospodin nije trajno ostao u Getsemaniju ni stalno na Golgoti. Svanulo je uskrsno jutro. Zato vrlo slikovito djeluje nastavak poruke biskupa Bella, koji u svojoj poruci podsjeća na susret u staroj katedrali u Molfetti, gdje je na sakristijskom zidu zamijetio veliko raspelo, skinuto iz katedrale radi restauracije, s upozorenjem podno križa: "Privremeni smještaj". Čini se da nema sretnije formule da se opiše smisao i uloga križa kao metafore našega trpljenja: Ne samo Gospodinov križ, već i naš, tvoj i moj križ, nisu stalno rješenje. Zato se ohrabri i ti, koji si možda prikovan uz kolica ili bolesnički krevet. To je samo "privremeni položaj"!

Dok nam traje korizma života, nekome dulje, nekome kraće, ali sigurno svakome, neka nam često odjekuje pametni savjet libanonskoga refleksivca i pjesnika Kahlila Džibrana: "Kad biste se znali diviti u srcu svakidašnjih divota života, bol bi vas manje iznenadila od radosti: prihvatili biste godišnje dobi koje se izmjenjuju nad poljima: a bdjeli biste, vedri, i za oštre zime."

Pjesnici su doista znali osmisliti životnu korizmu: "Kad se već ne možemo izvući iz opće bijede, nemojmo je bar udvostručiti svojim jadikovkama" (Alfred de Vigny) i: "Nadaj se najboljem, pripremaj na sve, uzimaj što te dopadne!" (Alessandro Manzoni)

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s