Kada god svake godine, početkom veljače, slavimo blagdan Svijećnice (u službenom liturgijskom govoru naziva se Prikazanje Gospodinovo u hramu), pred našim očima zatreperi kontrast svjetla i tame. U nama nastaje unutarnja raspra: možda ćemo reći da mraka i nema, jer je to svojevrsna negacija svjetla. Ili, ako baš hoćemo, i obratno: bez mraka da nema svjetla. No, postoji i međunijansa, kao što je recimo sjena, nešto između. Ipak, nije nam ovdje namjera da uvučemo sebe i čitatelje u apstrakne rasprave, makar su neki filozofi znali o tome dugo i žučno raspravljati. Za nas kršćane znakovito je da se sam Gospodin identificirao sa svjetlom: Ja sam svjetlo svijeta! I, što više, svoje je učenike pozvao da to postanu: Vi ste svjetlo svijeta! Očito da je Učitelj mislio i na veliki mrak koji je pokrivao tadašnji svijet, ali isto tako i na veliku tamu koja i danas prekriva sve kutke svijeta. Mrak se toliko nadvio nad današnji svijet i toliko zaprijetio da su s pravom mnogobrojni uplašeni budućnošću. Pesimisti vode kolo i stalno govore o mraku i tami, u materijalnom ili prenesenom smislu, svejedno. Ne treba otvoriti dnevne novine i potražiti crnu kroniku, dovoljno je pregledati glavne naslove. Samo mrak, tama, zlo… No, nećemo o tome: Mrak se ne razgoni proklinjanjem, već paljenjem svjetla. Na to je Učitelj mislio kad je svoje učenike pozvao da budu svjetlo svijeta. Neki je profesor na kraju predavanja, onako iz navike, pitao svoje slušatelje: "No, ima li pitanja?" I ne očekujući nikakvo pitanje, već se spremao zaključiti predavanje, kad se javi jedan od studenata pitanjem: "Profesore, a koji je smisao života?" Neki od njegovih kolega, koji su se već spremali na izlazak, čudno su se podsmjehnuli na pitanje i pomalo ljutili što im prekida pripremu za odlazak. Profesor, pomalo zatečen, neko je vrijeme tiho promatrao studenta ispitujući pogledom je li pitanje ozbiljno postavljeno ili samo kao neka retorička figura. Kad je shvatio da student ipak očekuje ozbiljniji odgovor, profesor reče: "Dobro, odgovorit ću." Posegne u džep i izvuče novčanik, a iz njega izvadi komadić zrcala veličine novčića. I započe svoju priču: "Bio sam dječak u vrijeme rata. Jednog sam dana na ulici ugledao bezbroj komadića zrcala koji je netko slučajno razbio. Budući da nisam imao čime se baviti, uzeo sam jedan od tih komadića, koji upravo držim u ruci, kako bih se time malo poigrao. Kada sam se počeo zabavljati zrcalom, ponijela me spoznaja da sunčevu svjetlost mogu usmjeriti u neka mjesta i kutove kamo svjetlo nikada ne dopire: u duboke rupe, tamne prostorije na sjevernoj i hladnijoj strani zida. Kada sam odrastao i postao zreli muž, shvatio sam da to nije bila samo dječja igra, već metafora onoga što bih morao činiti u životu. I ja sam djelić jednoga velikog zrcala koje ne poznajem u cijelosti i svoj veličini. Ali, s onim što imam i što mislim da jesam, mogu odraziti bar malko svjetla, istine, dobrote i nježnosti u tamne i skrivene kutke ljudskog srca i možda malo promijeniti čovjeka kojemu je mrak u srcu. Ako drugi to prepoznaju i shvate, možda se potrude učiniti isto – unositi svjetlo tamo gdje ga nema. Eto, dragi prijatelju, u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam taj komadić zrcala jer mi je svojim zrakama svjetlosti pokazao put." Rijetko mislimo na taj jednostavni poučak, na koji poziva i Gospodin u Evanđelju: biti svjetlo, odražavati i zrcaliti svjetlo u mrak i tamu svoje sredine. I još nešto, to je mnogo efikasnije činiti u množini. Kao što je sv. Pahomije, veliki učitelj eremitske duhovnosti Istočne crkve, jedne noći, mučeći se da u cijelosti shvati značenje života i njegov smisao, usnuo san u kojemu je Gospodin zadovoljio njegovu znatiželju. Vidio je kako se nad svijet nadvila gusta tama i ljudi su udarali jedni u druge ne videći ništa, ponekad je dolazilo i do smiješnih prizora, ali i do udaranja. Opće razočaranje i očaj zahvatio je svijet. Nitko nije vidio nikakva izlaza iz mraka. Tada, odjednom, neki čovjek upali svoju svijeću. Sitno svjetlo pokazivalo mu je tragove puta prema izlazu. Ljudi su se uhvatili za ruke, i držeći se čovjeka sa svijećom, umjesto suda-ranja i guranja, mirno slijedili put prema izlazu. Na kraju sna našao je odgova-rajuće rješenje: držeći se za ruke, slijedeći trag obasjan svijećom, došli su do općeg svjetla. Pahomije na kraju zaključuje: Uzmi za ruku one koji su blizu tebe u mraku i tami, svjetiljka je doduše neznatna, pa će izlaz biti mnogo lakši ako se upali više svijeća. U mraku se rađa svjetlo, kaže poslovica. Ali to još ne mora biti dovoljno. Svjetlo mora imati neki sadržaj, ono nije prazno. Za jednog se starog pustinjaka pripovijeda da je noću, u očekivanju sna, bezbrižno ležao na slamarici, kad je čuo kako se u tamni prostor njegove ćelije ušuljao nepoznati čovjek i počeo pretraživati stolić ne bi li štogod ukrao. Pustinjak ga blago prekori riječima: "Prijatelju, čemu u mraku tražiš ono što nećeš otkriti ni pri svjetlu?" Mislio je na predmete i stvari koje privlače kradljivce a on ih nije imao. Pravo svjetlo, koje svijetli u mraku, znao je iskusni pustinjak, dobra su djela koja privlače i drugima obasjavaju put, ali to nije predmet koji zanima kradljivce ovog svijeta. |