Hrvatski sabor prihvatio je 5. listopada 2007. godine moj prijedlog Odluke o postavljanju bista dr. Franje Kuharića i dr. Franje Tuđmana u Hrvatskom saboru. Vrlo je važno da o Odluci nije bilo stranačkog nadglasavanja. Za nju je glasovalo čak 104 zastupnika, a protiv nje su bila samo trojica, od kojih je jedan bio bivši ministar kulture dr. Antun Vujić.

Pošto mi se činilo da su razlozi za postavljanje poprsja prvoga hrvatskog predsjednika u Saboru po sebi razumljivi, u svom sam uvodnom slovu pažnju kolega zastupnika usmjerio prema “zaslugama za narod” uzoritog kardinala Kuharića. Čini mi se važno da i čitatelji mojih povremenih podlistaka u Večernjaku doznaju zašto je važno, pravo i pravedno da se Kuharićev dobri i blagi duh simbolički “naseli” u domu kojim, odveć često, odjekuju isprazne riječi i vladaju niske strasti. Osnovna poruka koju sam uputio kolegama dade se svesti na samo jednu rečenicu: uzoriti kardinal Kuharić zaslužuje spomen u Saboru jednostavno zato što je, u svakom pogledu, bio uzorit čovjek!

Za njega je britanski povjesničar Norman Stone kazao da je na njega ostavio dubok dojam jer je bio mudar, snošljiv, razuman i vrlo pametan čovjek. Dodao je i to da je Kuharić predstavljao pozitivnu snagu jer je iskazivao sklonost razgovoru i kompromisu.

Skromno sam dodao još neke vrline koje su krasile kardinala Kuharića, a koje Norman Stone nije imao sreće uočiti: bio je krajnje skroman, iznimno duhovit i blag čovjek. Bio je, uz to, čovjek neustrašive snage volje, nepokolebljiva karaktera, neuništive vjere i duboke duhovnosti.

Kazao sam i to da je po svom svjetovnom poslanju i djelovanju kardinal Kuharić bio sretnija verzija glasovitoga engleskog pravnika, pisca, humanista i državnika Thomasa Morea, mučenika kojeg je engleski kralj dao smaknuti, da bi ga Sveti Otac Ivan Pavao II. 2000. godine proglasio svecem-zaštitnikom državnika i političara. Govoreći o “sretnijoj verziji” Thomasa Morea, aludirao sam na činjenicu što je Kuharić, za razliku od pisca “Utopije”, ostvario gotovo sve osobne i narodne, hrvatske snove i utopije: pad komunizma, povratak Hrvata u zajednicu slobodnih europskih naroda, ostvarenje hrvatske države i – ono što mu je bilo presudno važno – proglašenje Alojzija Stepinca blaženim. I kao što sveti Thomas More uspješno štiti neke (ne sve) svjetske političare i državnike od mnogih zala, pa i njih samih, si-guran sam da će i naš dragi kardinal Kuharić, simboličnim dolaskom u Sabor, zaštititi i neke zabludjele hrvatske političare i državnike od – zala politike i njih/nas samih. Od naše gluposti, neodgovornosti, lijenosti, stranačke zatucanosti, površnosti, neodgovornosti i korumpiranosti – materijalne i duhovne.

Slaven Letica
Večernji list, 11. listopada 2007.

Naši Istrani vele da tko “čuda govori, malo reče”, ali vrijedi i iznimka, kao u ovom slučaju, da i onaj tko mnogo govori – puno kaže…

PREDSJEDNIKOVI PRIJEKORI

Nakon niza posljednjih istupa šefa države, zaista bi se svatko mogao s pravom upitati: što Stipe Mesić ima protiv Katoličke crkve? To pitanje još više dobiva na težini ako se samo malo vratimo u prošlost i na svjetlo ponovno iznesemo sporove između Pantovčaka i Crkve. (…)

Da stvari budu jasne, činjenica jest da Crkva u nas još uvijek traži svoje mjesto u demokratskom društvu nakon pada komunizma, da traži pravu mjeru za svoje javne manifestacije, posebice nakon euforije početkom 90-ih, a i da je dobar dio klera, ali i vjernika, više naklonjen desnijoj opciji te da baš ne preferiraju Mesića. Ali ga ipak poštuju kao predsjednika. To ne znači da svi vole samo HDZ, niti da Crkva ima neku svoju stranku. Ali isto tako stoji da mnogi u Hrvatskoj ne razumiju koja bi to trebala biti uloga Crkve u suvremenom pluralnom društvu, kakvu inače ima u drugim razvijenim demokracijama.

Crkva se mjeri jezikom politike, a da se ne uzima u obzir i teološki izričaj njezinih ljudi niti se zna kako ona hijerarhijski funkcionira. Ili se jednostavno ignorira. Zato se i dogodilo da je Jezerinčeva propovijed posve pogrešno protumačena i prikazana, na što se onda nadovezao Mesićev istup u kojemu se pokazalo da šef države baš i nije najbolje upoznat ni sa svojim ovlastima. Štoviše, njegovo daljnje inzistiranje na Jezerincu dovelo je i do ismijavanja i prozivanja cijele Crkve, primjerice, da Hrvatska ima ugovore s Vatikanom kao rijetko koja zemlja u svijetu, što je najobičnija neistina.

Crkveni ljudi, istina, trebali bi se više okrenuti i unutarcrkvenim problemima, ali to ne znači da ih treba isključiti iz javnog života, čiji su i oni ravnopravni građani. I oni griješe, ali griješe i drugi, pa i sam Mesić, htio on to priznati ili ne. Ništa ne bi izgubio kad bi koji put i sam priznao da je pogriješio, ili da se barem povuče kad učini pogrešan korak. Ovako se potencira konflikt koji nikome ne treba. Ili pak nekome treba?

Zvonimir Despot
Večernji list, 15. studenog 2007.

Ugodno je slušati svađu u susjedovu domu, kaže indijska poslovica, ali kada se ona preseli u vlastito dvorište, svađa svađe rađa, govorili bi stari Rimljani.