Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Priča
 
SAGA O OPRAŠTANJU

Piše: Ana Penić
 
ISTINA SE MORA ZAPISATI NE RADI OSVETE, NEGO RADI VRIJEDNOSTI NEVINIH ŽRTAVA

Svi su bili raspoloženi, radosni, prepričavali su doživljaje i iskustva izvanrednog događaja kojemu su prisustvovali. A sam događaj bio je više nego za pamćenje. Bio je 1. kolovoza, i, prvi put nakon l991., kad su svoj Aljmaš napuštali u suzama, šlepovima. Danas su se istim putem, samo u obrnutom smjeru, šlepovima, iz Osijeka vraćali svom selu i svojim kućama Aljmašani, a pridružili su im se i stanovnici Erduta i Dalja, te prognanici iz Baranje i brojni Osječani. Na čelu konvoja šlepova plovio je brod Hrvatske riječne mornarice, na čijem je pramcu bio izložen kip Gospe Aljmaške, a u pratnji su bili počasni čamci, dok je nebom Gospu pratio helikopter. Sam povratak bio je više nego simboličan; bio je nabijen biblijskim slikama i optimizmom.

“Išli su, išli, plačući…”

Sunce se već počelo spuštati k Dravi i lagani vjetar je njihao krošnje šume uz rijeku, tako da su se svi u šlepu osjećali još ugodnije i radosnije. Izmolili su tri otajstva krunice, dok su iz Dunava isplovljavali i uplovljavali u Dravu, sa suzama u očima su pjevali Gospi Aljmaškoj: “Zbogom, zbogom, zbogom Marijo”, i sad, u malim grupama su prepričavali i osobne doživljaje, ne samo ovoga dana, nego i svih godina progonstva, agonije i patnji, koje jednostavno nisu mogli zaboraviti. Sa svojom prijateljicom i nećakom, u šlepu je bila i Jelena. Ona je iz Osijeka, ali cijeli njezin život bio je vezan uz Aljmaš, uz Dalj i Dunav, jer se ne sjeća da je ikada i igdje drugdje proslavila Veliku Gospu osim u Aljmašu. Jedan od najljepših prizora kojeg se uvijek rado sjećala jest silazak u dolinu, uskom, strmom cestom s pogledom na Dunav i na toranj Gospine crkve. S bolom se sjećala i početka kolovoza 1991. kad je, jer je tražila svoju rodbinu, dočekala autobuse, kojima su uplašeni, nesretni, umorni i izgubljeni ljudi dolazili u samo srce Osijeka, nakon što su, u posljednji trenutak s najlonskim vrećicama u rukama i suzama u očima, šlepovima napustili svoje domove i svoja sela. U gradu ih nitko, ni od poglavarstva grada, ni od Crkve nije dočekao. Bili su prepušteni sami sebi, te rođacima i prijateljima. Gospa, “Kraljica Hrvata”, pokazala se jedinom pravom damom i pobjednicom, koja je, simbolično, po kipu Gospe Aljmaške, povela svoj narod svojim kućama. Nastojala je ne samo zapamtiti, nego i zapisati što je moguće više od svega što se istog dana, samo sedam godina kasnije, dogodilo. Zato je zapisivala i fotografirala i kasetofonom snimala sve što joj je došlo pod ruku.

Djevica - poput Marije Goretti

“Gospođice, vidim da nešto bilježite. Dođite, tu je jedna žena, koja vam može ispričati nešto vrlo potresno. Ona je iz Baranje.” Jelena se trgla, a kako ju je nepoznata žena uzela pod ruku, poslušno je između žena, djece, pokojeg muškarca, koji su sjedili na dnu šlepa, slijedila nepoznatu suputnicu. Kad ju je ova upoznala s jednom staričicom, prva misao joj je bila: “Kako se usudila, po ovakvom suncu, ovako stara žena uopće poći na tako naporan put?”, a druga: “Nije li joj, u ovim vunenim čarapama, teškom suknjom, bluzom, maramom, i sve to u crnom, prevruće?”. Kad je već došla do nje i s njom se upoznala, to ju je i upitala. Odgovor je bio kratak, jednostavan i potresan. “Otkako su mi kći i unuka ubijene, ne skidam crninu. Evo, već sedam godina.” I tiho, polako, s dubokim uzdasima, pričala je... “Živjela sam s kćerkom i njezinom obitelji u Baranji. Cijelo ljeto je bilo napeto. Tenkovi su bili u žitu. Mi smo živjeli normalno. Prvi susjedi su nam bili Srbi. Kad je Baranja okupirana, zatekla sam se kod sina u Osijeku. Morala sam ići doktoru, pa me sin dan ranije dovezao. Kći i njena obitelj ostali su u svojoj kući. Kasnije nisu mogli izaći. Ja nisam mogla nazad. Ostala sam u Osijeku. Ništa o njima nismo znali. Sin ih je tražio preko Crvenog križa, ali ništa nije saznao. Tek nekoliko mjeseci kasnije doznali smo da su kći i unuka ubijene, a zet je odveden u zatvor u Beli Manastir. Mrtve, razmijenjene za neke mrtve četnike. Onda su nam liječnici rekli nešto strašno…” Zastala je, duboko uzdahnula, rukom u kojoj je držala krunicu, obrisala je suze. Oni koji su sjedili oko nje i Jelene, pretvorili su se u uho. Jer, iako su svi imali bolna iskustva tijekom proteklih godina progonstva i neizvjesnosti, suosjećali su s ovom staričicom i njezinom tragedijom. Ipak, nitko nije očekivao ono što je slijedilo. “Kad su ih naši liječnici pregledali, ustanovili su da su prije nego što su bile ubijene, obje bile silovane. Mi znamo i tko je to učinio. Doznali smo to od onih koji su tamo ostali, ali su se sa svojom rodbinom iz Osijeka sastajali u Mađarskoj. Naš prvi susjed, Srbin. On je to učinio. Moja unuka, drago moje dijete, moja Mirjana, bila je nevina. Djevica. Kao Marija Goretti.”

elena, kao i ostali posve su zanijemili. Zaplakali su. Bez riječi su slušali samo valove rijeke koji su se odbijali o šlep. Kad se pribrala, Jelena je upitala staričicu da li je zločin prijavljen, da li je zločinac optužen? Osuđen? U zatvoru? U njoj se probudio duh kršćana iz vremena prvih stoljeća Crkve i brojnih djevica-mučenica, koji su nam do danas ostavili kao svjedočanstvo njihovi suvremenici. Zato je inzistirala:“Molim vas gospođo, recite mi imena vaše kćeri i vaše unuke, i njihova ubojice. One moraju biti zabilježene kao žrtve, kao mučenice, a on mora biti, i pred Bogom i pred ljudima primjereno i pravedno kažnjen. U pravu ste, vaša je unuka djevica i mučenica, kao Marija Goretti, i tolike djevice i mučenice, koje su, upravo zbog mučeništva, ‘okrvavljeni ljiljani’, naši zagovornici pred Bogom. Ali, netko je morao posvjedočiti i mučeništvo Marije Goretti, i reći ime njezina mučitelja.”

“Čuj me ćerce! Neću ja tebi ništa govoriti. Moja Mirjana, tako je dobra djevojka bila, išla je u gimnaziju u Osijeku, bila je jako dobra učenica, sad je u nebu. Sigurna sam da je ona svom ubojici oprostila. I mi smo, moj sin i ja, i njegova žena oprostili. Bog nam daje snagu. I ovo mi daje snagu.” Drhtavom rukom podigla je krunicu. “A znaš zašto moramo oprostiti? Zato što nas Bog tako uči. I jer taj čovjek ima djecu. Poznam i njegovu ženu i kćer, i sina. Oni nisu ništa krivi. Zašto im duše opterećivati? Djeca trebaju živjeti čista od djela svog oca. A moji unuci? Kad bi ih, nakon nekoliko godina sreli, tko zna kako bi se osjećali? Što bi radili? Zašto stvarati zlu krv i trovati budućnost onih koji nisu ništa krivi?”

Jelena se s tim nije mogla pomiriti. “Bako, ali istina se mora znati! I tom će čovjeku biti lakše. I on će kad-tad shvatiti što je učinio! Isus kaže da će nas istina osloboditi!”

“Isus kaže i da će nam Bog oprostiti onako kako mi opraštamo ‘dužnicima našim’”. Bakica se nije dala. “Nemoj ništa pisati, ćerce. Sve je u Božjim rukama. Ja sam sigurna da moja pokojna kći i moja mila Mirjana uživaju nebesku slavu i da i one žele da oprostimo njihovom ubojici. Nemoj ništa pisati. Što će ti to?”

Jelena je slegla ramenima i spremajući u torbu notes i fotoaparat (staričica nije dozvolila ni da je fotografira), duboko potresena, zagledala se negdje u Baranju, koja se, sva zelena, i slobodna, sad nalazila s desne strane šlepa. Koliko još mučeničkih priča ovaj bogati i lijep hrvatski kraj krije, a da se, zbog samozatajnosti i kršćanskog praštanja nikad za njih neće saznati.

Šetalište uz Dravu, u samom središtu Osijeka, gdje su pristali šlepovi s hodočasnicima. Bakicu je u pristaništu dočekao sin. Jelena je sa svojom prijateljicom i nećakom, također prognanicom iz Baranje, sjela za prvi slobodni stol na koji su naišli na šetalištu, uz Zimsku luku. Nad gradom se spuštala topla, ljetna noć. Sve tri su naručile sok, kavu s mlijekom i čašu vode. Sok je bio za žeđ, kava za osvježenje, a voda? Voda je bila za razbistravanje misli. Za pravilno pospremanje u sjećanje svega što su proteklog dana i proteklih godina proživjeli, za vrednovanje svih iskustava Božjim mjerilima. Komentirale su sve što su danas čule, posebno što su čule o opraštanju.

Blaženi oni koji opraštaju

Župnikov govor bio je radostan i biblijski intoniran, kao da je prepjevao poznatu pjesmu: “Pored rijeka Babilona sjeđasmo i plakasmo.” Biskupova propovijed bila je nadahnuta i snažna. Govorio je o snazi i veličini praštanja.

Ali, staričica iz šlepa, koja nije htjela ni svoje ime reći, Jeleni je najviše “sjela” na dušu i srce. Nije mogla odozljeti. Izvadila je svoj notes i pokušavala bar nešto zabilježiti od razgovora sa staričicom, prognanicom iz Baranje, uz svjetlo svijeća, koje su, mirisave, zapaljene na stolovima, trebale naglasiti romantičnost trenutka, ljepotu grada i pogotovo, naglasiti ljepotu, šarm i bezbrižnost mladih Osijeka, “nepokorenog grada, koji nikada neće biti Ocek!” I, dok je prelistavala svoje zabilješke, sjetila se svih hrvatskih prognanika koje je tijekom tragičnih godina susretala na raznim mjestima i u različitim prilikama, i ispijajući kavu , prijateljici i nećakinji rekla: “Imam priču. I imam naslov. ‘Saga o opraštanju’.” Kad su joj spočitnule da je saga tužna i duga priča, objasnila je: “Kao što je duga, i ljudskim očima gledano, tužna hrvatska priča o opraštanju.”

Ispričala im je ukratko nekoliko istinitih priča ljudi koje je osobno poznavala, imenom i prezimenom, čija su praštanja biblijskih dimenzija, jer su oprostili ne sedamdeset puta sedam, nego su oprostili i čine i činiteljima tako iskreno i bolno, tako radikalno i bezuvjetno, da je to uistinu pravo mučeništvo. Rekla im je da zna ime i prezime čovjeka koji je unaprijed oprostio svojim ubojicama, i to može potvrditi njegova supruga. Da pozna jednog oca, koji je imao zarobljenog sina u Srbiji, i kad ga je vidio oslobođenog, premda blijedog i mršavog, poželio da i otac Srbin, ako možda čeka svoga zarobljenog sina, osjeti istu radost, koju je osjetio on, u trenutku kad je zarobljenog i oslobođenog sina prvi put zagrlio. Da jako dobro poznaje hrvatskog branitelja, nastavnika, koji je, kad se prvi put našao u svojoj kući nakon godina progonstva, tu zatekao svog učenika, jer su mu “oblasne vlasti upravo taj stan dodelile”. Naravno, bio je u vojsci i pucao je “na ustaše”. Nije se ni ispričao. Ni za progon, ni za stan. Njegov nastavnik mu je sve oprostio, pa i činjenicu da je stan – uništio do neprepoznatljivosti. Svi oni imaju jedno, jedino objašnjenje: “Tako nas uči Bog. I tako nas uči Crkva.” Prijateljica i nećakinja su je slušale bez prekidanja. Šutjele su. Razmišljale. Jer, i one su imale isto iskustvo: “Oprostiti, jer nas Bog tako uči.”

Jelena nikada više nije vidjela staričicu, prognanicu iz Baranje. A voljelja bi. Željela bi doznati ime barem mlade djevojke, djevice i mučenice. Ipak, nije ju ni pokušala naći. U sjećanju su joj još riječi staričice: “Nemoj ćerce! Čemu to? Čemu stvarati zlu krv? On ima djecu. Ona nisu kriva. I ne trebaju ni znati, a kamoli nositi teret zla kojeg je učinio njihov otac. Prepustimo sud Bogu. On je i njihov otac.”

 


© 2006 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s