Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Priča
 
Časoslov u neboderu

Piše: Ana Penić

 

Muke po vjeroučitelju

Ušla je u sobu tiho, teška koraka, gotovo prošaptala «Hvaljen Isus», jednostavno se spustila u fotelju i  uzdahnula: «Ne mogu više! Dat ću otkaz. Ovo je već neizdržljivo. To nije vjeronauk, to je bogohuljenje! Svi oni idu na krizmu zbog darova i javno govore da ih ni ja, ni Crkva nakon osmog razreda neće vidjeti. Čekaju samo da se svojim društvima pohvale s novim mobitelima, kompjutorima, skuterima, i da dobiju petice iz vjeronauka u svjedodžbe i gotovo - i s misom, i sakramentima i s 'glupostima' kojima ih mi učimo, kako neki kažu. Ma ne smiješ  više ništa reći ni protiv joge, ni protiv nasilja na TV i kompjutorskim igrama, ni protiv blasfemičnih magazina za djevojke i TV spotova, već skaču k'o opareni. Idem....Uostalom, nisam ja vjenčana za školu! Sad vidim kako je dobro da imam još jedan fakultet. U struci uvijek mogu dobiti mjesto. Ili, još bolje, to bi mi zapravo više  odgovaralo; idem u karmelićanke, u benediktinke, u klarise, negdje gdje neću biti izložena ovom teroru poganstva  svuda oko sebe, i lijepo ću dane provoditi u molitvi, sabranosti, slavljenju Boga, ručnom radu, ili njegovanju cvijeća. Samo čekam kraj školske godine.....i idem. Ne mogu više!»

Razgovor i molitva
Maja, vjeroučiteljica, ovako se izjadala pred svojom prijateljicom, Zlatom, također profesoricom, samo jednoga drugog predmeta, koja  je na nekoliko dana došla u Zagreb, na stručni seminar. Ova ju je slušala pažljivo i strpljivo čekala da sav jad, gorčina i razočaranje bude uriječeno i izgovoreno, da se umorna duša malo smiri, a potom ju je pozvala na ručak.

Kako je poslije podne imala predavanja, obećala je da će o svemu pričati navečer, nakon mise i kad izmole časoslov.

Kao Marija
Stepinčeva katedrala mirisala je na svetost. Zlata je svaki svoj pohod Zagrebu počinjala pohodom kardinalovoj prvostolnici jer se osjećala dijelom mučeničkog identiteta hrvatskog naroda, koji je zbog vjere bio spreman podnijeti mnoga poniženja. Ne sjeća se njega, ali je pamtila brojne tekstove o njemu, koje bi danas novinari zvali «govorom mržnje», i s cijelom svojom obitelju bolno je proživljavala svaki napad i na Crkvu i na blaženika. I zato joj nije bio problem živjeti puninu i radost u svakom trenutku svoga života, pa i onog  u razredu. Njezin ideal bio je biblijski lik Isusove majke, koju je doživljavala i kao hodočasnicu, i kao proročicu, i kao majku, ali se najradije poistovjećivala s njezinom jednostavnošću, anonimnošću,  samozatajnošću, djevičanskim šarmom i ljubavlju. I premda je u prvoj mladosti očekivala da će jednom, u zrelim godinama, biti poznata književnica, ili uspješna i priznata dekanica fakulteta, ili službenica u Ujedinjenim narodima, ili «barem» misionarka, i tako proslaviti Boga i Crkvu, nije nezadovoljna svojim životom, iako ništa od «izmaštanog» nije postigla. Neke druge žene su postale vjernice-ministrice, vjernice-dekanice, vjernice-zastupnice u Saboru, a ona je ostala obična, neznatna, ni po čemu zapažena  učiteljica, osim po susretima sa svojim bivšim učenicima, kojima se iskreno veselila. Iz dana u dan, iz godine u godinu, u turbulentnim vremenima i prilikama u kojima se našla, Isusova majka joj je bivala sve bliža i sve draža... A osjećala je po miru i radosti koje su je nosile  da je i ona Gospi bliska i draga. I to se pokazalo kao neprocjenjivo bogatstvo i neiscrpivi izvor nade i  životnog optimizma. S Gospom s jedne strane i Isusom s druge strane, ni jedan životni izazov nije bio problem.

Sasvim posebna misija
Maja je bila zagledana na zaslon svoga kompjutora i uopće nije čula kad je Zlata ušla. Tek kad je na stolu vidjela čokoladu, čokoladicu zapravo, digla je glavu i nasmiješila se:

«A..., ne ćeš me pokolebati. Do kraja školske godine i ni dana više. Možda najesen, da iskoristim praznike. A onda odlazim. Hvala na čokoladi!»

Zlata je sjela nasuprot nje. I počela je... «Imamo li mi n a to pravo? Imamo li mi pravo birati 'pokoru' kakva se nama sviđa? Zar ne molimo u Očenašu 'Budi volja Tvoja'? I to nas nije naučio bilo tko, nego Isus sam. Znaš, meni puno pomaže čitanje Biblije i knjiga Sv. Oca. Zahtjevno je, ali se isplati. U svakom trenutku možeš, parametrima Svetog pisma i Papinih razmišljanja, donijeti pravu odluku u pravo vrijeme i na pravi način. Sjeti se Sv. Ante... Htio je biti misionar i mučenik, a postao je propovjednik u Europi u vremenu koje je vrlo slično našem. Mi sjedimo tu, u neboderu, oko nas su sve «jumbo plakati», s vrlo poganskim porukama, o slikama da i ne govorim. Živimo među ljudima kojima ne pamtimo ni lica, i ništa o njima ne znamo. Ali, razumijemo tu kulturu i civilizaciju, 'šminkeri' bi rekli 'urbanu kulturu', koja se u startu iščitava kao 'progresivna, liberalna itd.' a u biti je, i TO JE iskustvo moje generacije, kultura smrti. Sjeti se da su generacije učitelja i profesora sanjale ovo što sad imamo: vjeronauk u školi i vjeroučitelje u zbornici. Jednom sam, baš iz Zagreba, putovala sa svojim učenikom, sjajnim mladim intelektualcem, koji mi je rekao da sam u svemu bila super, osim što sam 'malo pretjerala svojim pričama o Bogu'. Nedavno sam srela njegova oca, koji mi je sa smiješkom rekao kako ima za mene nešto što će me razveseliti: njegova unučica, u Zagrebu, obožava vjeronauk i svoju vjeroučiteljicu. Stalno o njoj priča! I malena ima vrlo lijepo ime: Lucija.»

Lucija
Maja se tek sad pretvorila u uho. «Pa ja imam jednu slatku, pametnu, prekrasnu Luciju. Evo, slučajno imam i sliku njezina razreda. Pogledaj!»

Zlata je od prve prepoznala crte lica svoga učenika i pokazala je djevojčicu. Oduševljenju nije bilo kraja... Sad je priča  krenula posve drugim tijekom. Ideje, planovi, vizije za budućnost «frcale» su kao raspršene žeravice iz kamina. Sa zahvalnošću, potresenošću, otvorile su svoje časoslove i počele moliti:
«Bože u pomoć mi priteci! Gospodine, pohiti da mi pomogneš!»

Čokolada
Kad joj je, sa širokim osmijehom, u gradiću u kojem živi, pristupio Lucijin djed, Zlata je slutila razlog. Uzvratila je osmijehom. «Lucija je donijela tati neki paketić koji joj je dala, za njega, vjeroučiteljica. Bila je sva uplašena, jer nije znala što je. A kad je tata otvorio, iskreno se obradovao: 'Pogledaj,   čokolada! Poslala mi je moja nastavnica'. I  odmah mi je javio i rekao da ti zahvalim. Sad ja imam neka pitanja. Može uz kavu? Može! Nasmijala se Zlata. Premda nisam sigurna da ćeš razumjeti odgovore.»

Večernji «Gospodine, u pomoć mi priteci!» bio je vrlo, vrlo radostan. A tek  «Veliča»!

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s