Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Antunove stranice
 
VIDIM SVOGA GOSPODINA

Piše Zvonimir Zlodi
 
Čovjek duhovne veličine

"Način na koji se voli prikazivati sv. Antun u ikonografiji, posebice od kraja osamnaestog stoljeća pa dalje, najočitije je svjedočanstvo neizmjernog poštovanja prema duhovnoj veličini u životu, koji je bio otvoren prema neizrecivim božanskim intimnostima. Sviđa se sv. Antuna promatrati s Božanskim Djetićem na rukama u trenutku kada prima njegovo milo draganje ljubavi, ili u nekom drugom stavu koji karakterizira taj ljubazni susret…”, kaže jedan suvremeni pisac.
Sv. Antun je doista bio čovjek “duhovne veličine, otvorene prema neizrecivim božanskim intimnostima” i doživljavao “ljubazne susrete” s Bogom. Kada god mu je bilo moguće, težio je za samoćom, gdje je u sabranosti i molitvi mogao uzdignuti svoje misli i svoje srce Bogu, uživati u njegovoj ljubavi i svome poniznom i potpunom predanju njemu. Dosta je podsjetiti se zašto je zahtijevao da bude premješten iz Lisabona u Coimbru, kako je odabrao samotno mjesto u Monte Paolu, kako se za vrijeme boravka u Francuskoj povlačio u spilju u blizini grada Brivea, kako je pod kraj života neko vrijeme u Camposampieru nedaleko od Padove provodio na orahu… Da je, pak, doživljavao takve intimne susrete s Gospodinom, na poseban način svjedoči, također pod kraj njegova života, njegovo viđenje i mili razgovor s ljubljenim Isusom. I na samoj svojoj samrti izrekao je - na divljenje svih prisutnih: “Vidim svoga Gospodina.”
Unatoč svomu neumornom radu za vječno spasenje ljudi, svojem propovijedanju, poučavanju i ispovijedanju, svojoj brizi za vlastitu subraću i mnogim žrtvama što ih je prinosio Bogu, bio je i inače, trajno, u svojoj duši sjedinjen s Bogom. Uostalom, ako je i bio gotovo stalno na djelu, govorio je: “Duhovno razmatranje, kontemplacija, najdragocjenija je i najpoželjnija od svih stvari, dok djelotvorni život mora biti podložan i služiti kontemplaciji.” Ne dvojimo da se toga vjerno držao. I da je upravo iz kontemplacije, trenutaka intimnoga susreta i sjedinjenja s Bogom, crpio snagu i polet za neumorno djelovanje, što ga je tako čudesno ostvarivao do kraja svoga života. I da je smatrao kako je kontemplacija korisna i potrebna i onima kojima se propovijeda Božja riječ, kako je kazivao: “Pravednici iz kontemplacije prelaze na djelo. U njima i po njima božansko se svjetlo prelijeva u duše.” Zato su ga, po njegovu intimnom životu s Bogom, prepoznavali i prihvaćali kao “pravednika” koji im ima što reći, zato je i žeo tako sjajne uspjehe svoga požrtvovnog rada.



Iskustvo molitve

ovjek koji se otvara Bogu”, kaže jedan pisac imajući pred očima samoga sv. Antuna, “zahvalno se i ponizno otvara njemu u molitvi, razmatranju, poslušnosti i posebno u ljubavi. Njemu se Bog objavljuje, to jest daruje mu se kao punina svjetla i doživljaj nutarnje radosti. U užem smislu, sv. Antun govori o ulivenoj kontemplaciji od Boga u duši savršene ljubavi: ‘Nebeski je Otac onaj koji kontemplativce ispunja milinom i ljupkošću nebeskog blaženstva’. On, dakle, opisuje kontemplaciju kao zanos čitave duše u prisutnosti Božjoj, ali ne tako da se o Bogu razmatra na bilo koji način, nego tako da se stvarno doživljava u duši. U tom smislu Antun često upotrebljava riječi iz 34. psalma: ‘Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin!’”
Za sv. Franju Asiškog tvrde njegovi životopisci, npr. sv. Bonaventura, da je ne samo bio čovjek molitve, da se mnogo i rado molio, nego da je on sam u sebi i po sebi bio molitva. Isto se tako može ustvrditi i za njegova najvjernijeg učenika i najsvetijeg sljedbenika, sv. Antuna Padovanskog. “Divan je Bog u svetima svojim!” (Ps. 67, 36).

 

Posljedni trenutci

Ovaj bi prikaz Antunova evanđeoskog života bio nepotpun kada bi bili izostavljeni posljednji trenuci njegova života i svetog preminuća – kada se uzdigao do vrhunca svetosti.

“Na Boga ne smije zaboraviti nikada tko ga pozna i ljubi. Kao što nema trenutka da Bog u svojoj dobroti ne misli na čovjeka, tako i mi moramo uvijek, sa svoje strane, misliti na njega. Neprestano mora biti prisutan u našoj pameti i u našem srcu.” Tako je Antun u svojim propovijedima govorio vjernicima. Tako je i sam činio i živio - s Bogom u pameti i u srcu!
Antunov susret s Bogom u blaženoj vječnosti nije bio daleko. I došao je, stvarno, veoma brzo i iznenada. Assidua to opisuje ovako:
“Jednoga dana, budući da je bilo vrijeme ručka, Antun na poziv zvona siđe s oraha i po običaju sjedne za stol s ostalom braćom. Tada se ‘ruka Gospodnja spusti na nj’ (Ezekiel) i u čas ga počeše ostavljati sve snage. Kako mu je bilo sve gore, uz pomoć braće digne se sa stola i, jer se nije mogao držati na nogama, legne na obližnju postelju.”
Nije to još bio, istina, trenutak njegova odlaska Bogu, no, kaže Assidua, osjećao je da se približava. Zato je ponizno zamolio svog subrata Ruđera:
“Ako ti se sviđa, brate, odvedi me u Padovu, u samostan sv. Marije, jer ne želim biti na teret ovoj braći. Fra Ruđer odmah na to pristane, i pošto pripremiše kola, stave na njih svetoga oca – makar se tome usprotiviše, koliko su mogli, članovi dotičnog samostana.”
Sunce se već nagnulo svom zalazu kada se mala povorka, s Antunom u kolima, približavala Padovi. Blizu Arcelle, padovanskog predgrađa, izađe im ususret fratar po imenu Vinotto, koji ih poče nagovarati – vidjevši u kakvom se stanju nalazi Antun - da skrenu u arčelski samostan. Tako i učiniše.
Smješten u jednu od samostanskih sobica, Antun se nakon kratka odmora ispovjedio, a zatim, čistom i radosnom dušom, zapjevao svojoj nebeskoj Majci: “O, Gospođo slavna, uzvišena nad sve zvijezde…” Bio je to himan iz tadašnjeg časoslova u čast prečiste Djevice.
Tada se dogodi nešto što prikazuje koliko je Bog Antuna ljubio. Po ispjevanom, naime, himnu – kaže prvi njegov životopisac – “po običaju podigne svoje oči prema nebu, i tako dulje vrijeme ostane nepomičan, gledajući neprestano u jednu točku.” Kada ga je jedan od subraće zapitao u što se zagledao, svetac mu odgovori: “Vidim svoga Gospodina!” Njegov mu se Gospodin ukazao i prije nego će ga pozvati k sebi, da ga gleda i uživa kroz svu vječnost…

 

Prelazi u život

Predosjećajući da mu se približava “sretan svršetak” (Assidua), braća mu savjetovaše da primi bolesničko pomazanje. Antun nato reče onom koji je, u tu svrhu, došao sa svetim uljem: Nije to, brate, potrebno: ovo pomazanje ja već nosim u sebi. Ipak, i meni će dobro doći i veoma mi se sviđa.” Dok je primao okrepljujući sakrament bolesnika, zajedno je s braćom pjevao pokorničke psalme. “Zatim je”, zaključuje životopis, “živio još kojih pola sata, nakon čega ona presveta duša – oslobođena tjelesnog zatvora – iščeznu u bezdanu svjetla.”
Antun je “iščeznuo u bezdanu svjetla” i ušao u “zagrljaj slave” 13. lipnja 1231. god. Imao je tada trideset i šest godina. Možda koji mjesec manje ili više. Od tih je godina petnaest proveo u svom očinskom domu, dvije u samostanu sv. Vinka u Lisabonu, devet u samostanu sv. Križa u Coimbri i napokon deset u redu sv. Franje Asiškog. Uvijek pun duha Božjega, uvijek Božji, živeći sv. Evanđelje Isusa Krista. Uvijek istinski “Evanđeoski čovjek”!

 

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s