Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
13 utoraka
 
SVETAC KOJEG HRVATI VOLE
 
Pobožnost prema sv. Antunu Padovanskome

Razne su molitve i pjesme što ih je pobožni puk srocio i ispjevao kroz stoljeca u cast svetom Antunu. Mnoge su crkve, kapelice i oltari izgradeni i posveceni njemu u cast. Kako za života, tako i nakon njegove smrti, mnogi nalaze utjehu i zaštitu kod ovoga miljenika Božjega.Mi Hrvati smo narod koji veoma štuje svetog Antuna. Tome svjedoce ne samo gradevine, nego živa Crkva, koja se i danas okuplja oko Antuna da cuje Rijec Božju, da primi svetu euharistiju.
U našem narodu vec je dulje vremena proširena pobožnost 13 utoraka pred blagdan Sveca cijeloga svijeta. Ne znamo kada je ova pobožnost nastala i tko ju je oblikovao, ali sa sigurnošcu možemo reci neke stvari. Trinaest dolazi od dana kada je sv. Antun preminuo, 13. lipnja 1235. godine u mjestancu Arcella u blizini Padove. Ove godine prvi, u nizu od trinaest utoraka, pada 20. ožujka.
Vjernici se, dakle, okupljaju u crkvama i kapelicama, mole razne molitve, daju zavjete, ispovijedaju se, cine pokoru, i – što je od svega najvažnije – slave svetu euharistiju.
Da bi se vjernici lakše mogli moliti i obavljati razne pobožnosti, priredeni su i molitvenici. U nas su najpoznatija dva: “Biserje sv. Ante”, koji je jako raširen medu vjernicima u Bosni i Hercegovini, i “Cvjetnjak sv. Antuna”, koji je u Hrvatskoj tiskan prvi put prije više od stotinu godina, a doživio je cak deset izdanja. Upravo ovaj drugi, “Cvjetnjak sv. Antuna”, sadrži dobar izbor molitava i pobožnosti sv. Antunu, ukljucujuci i pobožnost “Trinaest utoraka”.
Ovom molitvenom raspoloženju uvelike pogoduje i vrijeme korizme, kroz koje se jedan dio utoraka proteže.
Rado podsjecamo i pozivamo vjernike da se i ove godine pripreme za blagdan sv. Antuna, hodocasteci u neku od crkava ili kapelica posvecenih sv. Antunu.



Korizmene propovjedi

Korizma je te godine pocela 6. veljace. Iako je zima bila na izmaku, teško se može reci da je u Padovi vec zatoplilo. No, cim se proculo da se Antun vraca i da ce kroz citavu korizmu propovijedati i ispovijedati, Padova se i sva okolica digla na noge: svi su pohrlili da ga cuju, da se kod njega ispovjede, da mu se utjecu za milost i pomoc. Crkve su doskora bile prepune, pa se sve pocelo odvijati na otvorenom, pod vedrim nebom. Zasigurno i nije uvijek bilo baš vedro, no to nije nikoga smetalo, ponajmanje samog Antuna. Cujmo što o svemu tome kaže prvi Antunov životopis, Assidua:

“Pošto je dakle Božji sluga Antun poceo propovijedati, vidjevši da mnoštvo – željno Božje rijeci kao suha zemlja kiše – složno hiti sa svih strana, odredi da se sve crkvene zajednice u gradu povežu i izmjenicno sastaju. No… kada ni sve crkve nisu više za to bile dovoljne, Antun je odabrao prostranija mjesta, usred polja… Ljudi su se dizali usred noci, pretjecali jedan drugoga i sa zapaljenim svjetiljkama i velikom cežnjom žurili prema mjestu gdje je Antun propovijedao… Oni koji bijahu vicni ljencariti u postelji, sada su se – kako sami posvjedociše – dizali usred noci, samo da vide i cuju slavnog propovjednika. Propovijedima prisustvovahu starci, pritrcavahu mladici, muškarci i žene, ljudi svake dobi i položaja, odjeveni, reklo bi se, poput redovnika, odloživši svaki ukras… Trgovci svih vrsta, u želji da ga i sami cuju, zatvarali su svoje trgovine, ne prodavajuci prolaznicima ništa sve do svršetka propovijedi… Propovijedanje Božjeg sluge Antuna pratio je i casni padovanski biskup, zajedno sa svojim klerom. Uzor svoga stada, poticao je i druge da ga slušaju, nakon što je svima dao primjer poniznosti.”
K tome životopisac još znakovito istice: “Tolika je bila želja da cuju što Antun propovijeda, da se nije cuo nikakav žamor ni šapat, iako je propovijedima prisustvovalo i do tridesetak pa i više tisuca ljudi. U neprekidnoj tišini, svi su – kao da se radilo o samo jednom covjeku – zaustavili dah i napinjali uši prema propovjedniku.”
Ljudi su u sv. Antunu zasigurno prepoznavali ne samo propovjednika nego i sveca. Zato su hrlili za njim, zato su ga napetih ušiju slušali, zato je i on mogao tako spasonosno djelovati i toliko uspjeha postizati. Nije li to znak i dokaz da nisu rijeci nego, kako je sam Antun govorio, djela – rekli bismo život i svetost – glavni i pravi cimbenik, posrednik Božje milosti u našem obracenju i spasenju?
Valja naglasiti i to kako je Antun, za vrijeme “velike korizme”, uspio pomiriti zavadene, uspostaviti ljubav medu neprijateljima, na put cestitosti vracati javne grješnike, otimati kradljivce nepoštenu zanatu, a razbojnike zlocinstvu – da nabrojimo tek neke uspjehe koje spominje životopis Assidua. Tako je ne samo “grješnike obracao Bogu” nego je takoder uspostavljao bolje medusobne odnose, poštenje i pravednost, te prema tome i sredeniji, mirniji i napredniji društveni život. Bio je, u neku ruku, obnovitelj tadašnjeg društva. Barem u Padovi i u padovanskoj pokrajini.
U mjesecu svibnju 1231. povukao se u samocu u mjestancu Camposampiero, oko 18 km od Padove. Je li osjecao da mu se približava svršetak? U Camposampieru franjevci su imali samostan nedaleko od dvorca grofa Tisa. Prema predaji, grof Tiso je bio jedan od prvih koji se obratio za vrijeme Antunovih korizmenih propovijedi, odrekao svjetovnog života i posvetio molitvi i dobrim djelima.
Da se odmori, Antun se cešce znao prošetati po obližnjoj šumi. Jednoga dana zapazi u njoj velik orah, koji mu se pricinio veoma prikladnim za sabranost i molitvu. Cim je za to doznao grof Tiso, odluci da na širokim granama tog oraha za Antuna podigne nešto poput kolibe, što je ovaj s radošcu prihvatio.

 

S Djetetom Isusom

U njoj je, u pokori i razmatranju, boravio preko dana, a nocu se vracao u samostan. Kasniji Antunovi životopisci pripovijedaju kako je grof Tiso, prolazeci pokraj samostana, zapazio da se iz jedne sobice širi neobicno svjetlo. Zavirio je u nju i imao što vidjeti: Antun je na svojim rukama držao dražesno djetešce, milovao ga i s njime ljubazno razgovarao. Bio je to mali Isus, kako mu je sam Antun kasnije rekao, ali i zabranio da ikome o tome pripovijeda. Možda je to i razlog da prvi Antunovi životopisi o tome šute. Treba ipak vjerovati i drugima, jer su ih pisala – kako je poznato – njegova subraca na temelju žive predaje i još uvijek nekih živih svjedoka.
Spomen na dogadaj ostao je trajno živ kroz stoljeca. U 15. stoljecu pojavljuju se i prve slike sv. Antuna s Djeticem Isusom u narucju. Mnogo su starije one koje ga prikazuju s knjigom u ruci, što svjedoci da su ga dosta brzo štovali kao ucitelja i propovjednika Božje rijeci. S vremenom se pojavljuju i druge, na kojima je predstavljen s ljiljanom, simbolom cistoce, zatim i s plamenim srcem, simbolom ljubavi, te napokon s križem, simbolom pokore i štovanja muke Kristove.
Sve to, kao i sve što smo o Antunu do sada iznijeli, kazuje kako je Evandelje ne samo propovijedao nego i svim svojim bicem živio. Doista, u punom smislu rijeci “evandeoski covjek”!

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s