Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Sugovornici
 
CRKVA NA KOTAČIMA

Piše Ivan Penava
 

Razgovor s vlč. Dragutinom Goričancem,
osnivačem udruge “Job“


Vlč. Goričanec živi u župi Muke Isusove na Vukomercu u Zagrebu. Ponajviše radi u Caritasovim kućama, te s bivšim ovisnicima o drogama i s beskućnicima. Poseban apostolat osoba s invaliditetom i bolesnima razvio je preko udruge „Job“, koja organizira hodočašća i izlete za spomenute osobe.

Kada ste počeli raditi s osobama s invaliditetom?
Već kad sam počeo studirati jako me zanimalo kako oni žive. Čeznuo sam sresti ih i upoznati. Zahvaljujući njima mogao sam ispravno studirati jer bi bilo bez veze studirati, a ne angažirati se pogotovo kod tih rubnih ljudi.

Kako su izgledali vaši prvi susreti s osobama s invaliditetom?
Jednostavno sam ih susretao na ulici, u kolicima. Preko njih sam onda došao do drugih. Uz to sam još obilazio i bolnice gdje su mi bolesnici pričali kako proživljavaju to razdoblje bolesti. Sve mi je to pričinjavalo zadovoljstvo.

Kako je nastala udruga “Job”?
Kad sam postao svećenik, uvidio sam da poznajem već puno osoba s invaliditetom i da ja kao pojedinac neću moći svima pomoći, pogotovo ne s nekim manjim vozilom koje sam tada imao. Razmišljao sam kako bi bilo jako zgodno pokrenuti nešto jače. Kad sam prije trinaest godina u Lurdu vidio prvi autobus prilagođen njima, onda sam jedno vrijeme od radosti plakao, jer mi je bilo drago da netko razmišlja o njima i da je jedno tako veliko vozilo kao što je autobus prilagodio njima. Taj autobus ima lift, osim sjedala sadrži i krevete za dulja putovanja, ima WC njima prilagođen, priručnu ambulantu i druge sadržaje, kuhinje i slično. Tada je počela molitva i san da bi Hrvatska tako nešto imala. Od tada je moralo proći jedno šest godina dok nije osnovana udruga „Job“. Na blagdan Srca Isusova i Marijina 1999. imao sam svetu misu i, zajedno s još trima osobama koje su imale slične poticaje, stavio sam svoje želje i molbe u Srce Isusovo i Srce Marijino. Bili smo uvjereni da će nam ta dva Srca pomoći.

Tada ste imali tri suradnika. Koliko ih sada imate?
Danas nakon sedam godina udruga ima preko 1000 članova, kako u Hrvatskoj tako i izvan nje. Gotovo svi ti članovi na određeni način pridonose da stvar ide naprijed i da danas možemo pomoći mnogima u Hrvatskoj. Pomažemo i izvan Hrvatske, a do sada smo pomogli Slovencima, Francuzima i Belgijancima. Pomagali smo i na susretu mladih s braćom iz Taizéa u Zagrebu.

Gdje ste do sada sve bili?
Imali smo preko dvjesta putovanja samo izvan Hrvatske: u Rim, Lurd, Fatimu, Chestohovu, Padovu i drugdje. A onda u Hrvatskoj: na Mariju Bistricu, Trsat, Vukovar i diljem Jadrana. Uskoro će biti blizu tisuću osoba s invaliditetom koje su s nama putovale i više tisuća osoba koje su išle kao pratitelji i simpatizeri. Jer nama je cilj takvim putovanjima sve više zbližiti jedne s drugima, osobe s i osobe bez invaliditeta. Što se više udruže, to ćemo više uspjeti poraditi na evangelizaciji. Time osmišljavamo svoj život, a osobe s invaliditetom uviđaju na koji način mogu najviše biti korisne za našu planetu Zemlju.

Organizirate li isključivo samo hodočašća?
Otvoreni smo organizaciji izleta i posjeta drugima gradovima, a ne samo hodočašćima. U tim prigodama ja onda idem samo kao vozač, ali u sebi molim i prikazujem svoje putnike Bogu. Ta moja prisutnost kao svećenika nikad ne prolazi nezapaženo, tako da se onda dogode prekrasne stvari, jer kad se vraćamo, nema gotovo ni jedne osobe koja ne bi nešto posebno doživjela i postavljala pitanje s obzirom na vjeru. To je jedan novi način evangelizacije i zato je teže prepoznatljiv. Nastojim se približiti njima s druge strane, a onda kad oni steknu povjerenje, itekako se pokazuje da su gladni duhom. Tada im navijestim evanđelje koje oni prihvaćaju srcem i kući se vraćaju obnovljeni.

Koja je tajna vašeg pristupa bolesnicima? Kako im vi pristupate?
Tako što uviđam veliku prednost kod njih, a koju mi zdravi, nemamo. Tu njihovu prednost malo tko uviđa, a i oni sami je ne uviđaju. Oni su silom prilika pridruženi Kristu patniku. I mi drugi bismo trebali češće ulaziti u taj misterij patnje. Kako, zbog čega je Krist trpio za nas? Jasno, nećemo moći do kraja to spoznati, ali ulaženje u to otajstvo nam pomaže spremnije trpjeti i time uzvratiti Isusu ljubav. Tako već sada oni koji su na tom križu, osobe s invaliditetom i drugi bolesnici, imaju mogućnost na brzi način doći do svetosti, ukoliko osmisle to stanje. Pa onda ako oni osmisle svoj križ, brže mogu poboljšati opći život na našem planetu.

Spomenuli ste otajstvo muke Kristove. Kako vi ulazite u taj misterij?
Kada smo u Lurdu, nastojimo obavljati pobožnost križnoga puta na ravnini gdje mogu sudjelovati i oni koji su u kolicima. Tada kod svake postaje dozvolimo da nas Duh Sveti uvede u taj dio Isusove muke. Tu se događaju prekrasne stvari, dolaze mnoge misli koje onda ja izgovaram, a drugi se tu posebno nađu. Tako da je tu jedna pomoć za početak, a poslije svatko od nas, koliko želi kroz molitvu i pomoć svetaca, može nastaviti ulaziti u misterij muke Isusove.

Što društvo može učiniti da invalidima bude bolje?
Na mnogim mjestima u njihovo ime molimo da se javna mjesta prilagode kolicima. Prije svega mislim na crkve. Neki kolege svećenici to čine, i ja im zahvaljujem. Postoje i biskupi koji potiču svoje svećenike da prilagode crkve kolicima i ja im u ime invalidnih osoba zahvaljujem. S druge strane, te osobe su u nečemu prikraćene, ali su u drugim stvarima daleko više nadarene nego mi ostali. Tako da kad se to otkrije kod njih i kad im se omogući da rade tu stvar u kojoj su posebno nadareni, to za njih postaje poseban preporod i jedno uskrsnuće. A onda i za druge koji vide da su oni jednako korisni, da nisu teret društvu, kako ih oni smatraju, i da nisu višak. Nego dapače, itekako uljepšavaju i olakšavaju ovaj život na planetu Zemlji, samo ako ih se uspije usmjeriti u to da rade ono što mogu.

Možete li nam navesti jedan primjer osobe koja je razvila neku svoju sposobnost?

Tu ima više primjera. U župi gdje sam prije bio, u Vrhovcu, više puta sam znao uzeti osobe s invaliditetom da budu neko vrijeme tamo. Uz njih su bili i oni koji su im pomagali. Kroz to vrijeme su uspjeli naučiti kuhati i prati suđe, što inače doma nisu. Mnogi roditelji od svoje djece učine još veće invalide nego što jesu jer im ništa ne daju raditi, misleći da oni ništa ne mogu. A ja sam uvijek promatrao što osoba može i, kad sam vidio što može, onda sam posebno nastojao pomoći da to ona i sama uvidi da može i da to počne raditi, da zavoli to. Kad su se vraćali kući i počeli raditi te stvari, roditelji su bili jako iznenađeni što to njihovo dijete može. Jednom sam pak došao u župnu kuću i dočekale su me dvije djevojke koje su inače invalidne. Bile su presretne kad su otkrile da jedna drugoj mogu oprati kosu. Sama sebi ni jedna nije mogla, ali jedna drugoj su mogle. I onda su vidjele da ne treba njima uvijek zdrava osoba pomagati nego da jedna drugoj to mogu.

Kako ćete obilježiti blagdan Gospe Lurdske – Dan bolesnika?
Trebali bismo dati prebojati novi bus kako bismo zahvalili onima koji su nam omogućili njegovu nabavu, a tu se posebno zahvaljujem Zagrebačkoj nadbiskupiji, koja se u većem dijelu angažirala, onda “Glasu Koncila”, pa Gradu Zagrebu, te brojnim pojedincima. Voljeli bismo da blagoslov te nove crkve na kotačima bude baš na blagdan Gospe Lurdske.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s