U božićne dane našli smo u dnevnom tisku
podosta napisa koji nas izazovnošću riječi
ili kritikom poruke mogu uzbuditi. Čitateljima
prepuštamo sud o riječima i djelima…



Polnoćne čestitke

SRETAN VAM HARRY POTTER! Baš tako! Sretan vam Harry Potter. Poručuje to jedna od hrvatskih televizija u svom udarnom terminu u božićnu večer, prkoseći uvriježenostima, stereotipima i klišejima, propagirajući čarobnjaštvo i magiju kao pandan kršćanskoj upornosti da stoljećima usred zimske noći odlazi na ponoćnu misu i drugog se dana jedan uz drugoga griju upravo tim beskrajno toplim nadahnućem iz božićne noći… Naravno, ne treba osuđivati ili na stup srama pribijati tu televiziju, koja je baš božićnu večer izabrala za promociju jednog od nastavaka u beskrajnom mlatilovskom knjiško-filmskom serijalu… nego pokušati naći kontrapunkt, tj. neku drugu uporišnu točku, koja bi bila pouzdan oslonac u odnosu na novovjeke fenomene poganštine. Naravno, ne treba tumarati daleko, već posegnuti za istim božićnim večerima…
… Ako ste u Zagrebu, dovoljno je sjesti u tramvaj. Možete i automobilom, naravno. A ako imate vremena ovih blagdanskih dana, nije predaleko ni pješice. Do Prečkog. Zagrebačkog naselja napučenog sugrađanima svih kategorija, koje nije ništa ni drugačije ni različitije od ostalih naselja. Baš kao što ga nije, kao ni druge, zaobišao gradski put droge, koja se dila i konzumira po parkićima, oko škole, crkve…
Gledao je to, ali mirovati nije mogao tamošnji župnik heroj vlč. Josip Kos, koji je ovogodišnju polnoćku iskoristio kao prigodu, kada su mu se na broju našle i one ovčice koje u godini crkvu radije zaobilaze, da progovori i ni manje ni više protiv lokalnih narkodilera. Zna župnik da im on može staviti soli na rep, ali se barem ponadao da u gusto natiskanoj crkvi ima i njih među zalutalim ovčicama i da im možda ovako može doprijeti do savjesti, pitajući ih kako oni slave Božić, rođenje Kristovo, bogočovjekovo, kada drugima pomažu da nađu kraći put do pakla, smrti…
Svjestan je da je kao službenik Božji odgovoran i pred vlastitom i pred univerzalnom savjesti. I očito ima i malo više petlje nego drugi, pa je odlučio ne šutjeti… Zato je Božić župnika heroja daleko veći od Božića Harryja Pottera. Pa i svih onih koji su, makar deklarativno, u svojim ovogodišnjim propovijedima, govorima i čestitkama osuđivali zlo, ali ni prstom nisu makli da se ono uistinu pokuša i zaustaviti.
Darko Pavičić, Jutarnji list, 27. prosinca 2006.


Nova obiteljska religija?

U božićnom pismu kardinala Bozanića nije se moglo ni očekivati drugo doli nabrajanje zala koja uništavaju obitelj. A ni u tom pismu, što je razumljivo, ni u reakcijama kojima je popraćeno, što je manje razumljivo, nijednom se riječju ne spominje novac. Ne bi li se toj vrijednosti nad svim vrijednostima napokon trebao priznati društveni status koji stvarno ima!?… Pa ako njegovu svemoć svuda priznajemo, ako joj se svi klanjaju, ako je mjerilo svega, zašto novac ne bi mogao biti i najpouzdaniji čuvar obitelji!? Tržište, privatno vlasništvo, poduzetništvo, natjecanje i stjecanje – zakoni su sustava u kojem živimo, i svi odnosi u tom sustavu mjere se novcem, pa ni obitelj iz toga sustava ne može biti izuzeta. Ne mogu za sve drugo vrijediti novčana, materijalna, a za obitelj neka druga mjerila…
Kardinalovo božićno pismo i uopće djelatnost Crkve ne može mnogo učiniti u društvu koje ne stvara takve osnovne uvjete, u društvu koje u svom temelju nema obiteljsku religiju. Od Mesića, Sanadera, Račana, Čačića, Đapića, Friščića, Adlešićke, Jakovčića… ne očekujemo da nam čitaju Bibliju, sviraju Bacha, tumače Kanta i slikaju pejzaže te nas tako odvraćaju od televizije i filmova. Njihov je jedini zadatak – materijalne naravi, to jest omogućavanje ljudima da imaju posla i novca. To je sav sadržaj obiteljske religije zbog kojeg ih biramo. Tek kad se ostvaruje ta obiteljska religija, možemo govoriti o tome koliko hrvatsku obitelj razaraju televizija, filmovi i druge nedaće razuzdanog liberalizma. U nedostatku te religije, u neimaštini, nepravdi i općoj bešćutnosti, razara se društvo kao obitelj, rasipa se na nagonske pojedince, skupine, čopore, a kult obitelji zapravo se najviše čuva u elitnim bogataškim i političkim miljejima, koji su najviše krivi za destrukciju obiteljskog života u Hrvatskoj. Nisu, dakle, mediji glavni uzrok nemorala koji razara obitelji, nego su izraz nemorala u društvu…
Milan Ivkošić, Večernji list, 5. siječnja 2007.