Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova
Bazilika sv. Antuna - Padova

Hrvatski areopag

 

Kršćanska antropologija

SMJENA PARADIGMI

JOSIP BLAŽEVIĆ
[ croareopag@yahoo.com ]

Temelj svakog svjetonazora jest pitanje što je čovjek i koje on metafizičko mjesto i položaj zauzima unutar hijerarhije živih bića, svijeta i Boga. Smjeni paradigmi prethodi nova antropologija.

U ovom i sljedećem prilogu ukratko ćemo izložiti kršćansko i newageovsko poimanje čovjeka i njegova položaja u svemiru, kako bi čitatelju podastrijeli podlogu dubljeg razumijevanja newageovskih terapijâ, koje ćemo u narednim prilozima predstaviti u ovoj rubrici, a zajedničko im je uporište nova antropologija na koju se oslanjaju.

“Čovjek je” – piše M. Scheler – “tako široka, šarena, i raznovrsna stvar da sve definicije ispadaju malo prekratke. Ima odviše parožaka”. Baš zbog spomenutih “parožaka”, koji iskon ljudskog bića usmjeravaju na Beskonačno, čisto materijalističke definicije čovjeka bile su kratkog vijeka. Čovjek i kultura ne mogu se proučavati neovisno jedan od druge.

U pristupu enigmi zvanoj čovjek ne smijemo, dakle, zaobići činjenicu da je svaka antropologija kulturološki impregnirana. Čovjek je, po mišljenju M. Webera i C. Geertza, životinja zapletena u mrežu značenja koju je on sam ispleo te se, prema istim autorima, kultura sastoji od tih mreža, i zato njihova analiza nije nikakva eksperimentalna znanost u potrazi za zakonitostima, nego interpretativna znanost u potrazi za značenjem, odnosno, smislom. Kultura, dakle, nije zbroj činjenica, nego interpretacija činjenica, izražena u simbolima. Stoga je od presudne važnosti konstatirati da ne postoji antropologija koja bi bila neovisna od kulture. Bez čovjeka nema kulture, kao što ni bez kulture nema čovjeka. Zbog toga nije moguć prikaz čovjeka neovisnog o kulturi koja ga je iznjedrila, o njegovu odnosu prema Bogu i položaju koji čovjek zauzima u svemiru.

Teocentrička paradigma

Pojam osobe okosnica je ne samo kršćanske teologije i antropologije, nego i srce sveukupne zapadne civilizacije. Što taj pojam stvarno i označava? Može li se ta osoba, poput organa u nekom dijelu ljudskog tijela locirati, opipati, izmjeriti ili snimiti? Jesu li svi ljudi osobe ili su to samo neki te zašto ni za jednu životinju nikada ne kažemo da je osoba? Što je uporište ideji o čovjekovu jedinstvenom položaju u svemiru – izraženom pojmom osoba?

U svoj zapadnoj kulturi ne postoji pojam toliko sadržajan i bremenit značenjem da bi postao metafora zapadnjačke interpretacije čovjeka, kao što je to pojam osobe. Konkretna individualnost, neponovljiva jedinstvenost i jedincatost, neotuđivo i nepovredivo dostojanstvo svakog pojedinca, ne može se izraziti sadržajnijim ni prikladnijim pojmom nego što je osoba. Osoba je ključni pojam u kulturološki bremenitoj antropologiji i psihologiji, u pravu i sociologiji, u filozofiji i teologiji.

Ako bismo, kojim slučajem, odstranili pojam osobe iz zapadnjačke terminologije, zajedno sa svim njegovim popratnim značenjima koja je poprimio kroz dugu povijest razvoja zapadne kulture, i ako bismo uklonili strukturu njegova moralnog, fizičkog i pravnog značenja, ostali bismo lišeni ključa razumijevanja povijesti zapadne kulture. Sloboda i demokracija, politika i pravo, revolucija i oslobođenje, svi veliki ideali, ili zapadni mitovi, ostali bi nerazumljivi u njihovu postanku i značenju. Pojam osobe nositelj je sveukupne zapadne kulture.

Svoj vrhunac pojam osoba dostiže u kršćanstvu. Teolozi prvih stoljeća, tražeći najprikladniji način objašnjenja nauka o Presvetom Trojstvu u odnosu na Utjelovljenje, u misteriju Božjem osvijetlili su i novu dimenziju misterija čovjeka. Slika čovjeka u najintimnijem je međuodnosu i zavisnosti o slici Božjoj. Nasuprot pojmu natura (physis) za čovjeka kod Grka, koji na istu razinu svodi nebo i zemlju, stijene i biljke, životinje, ljude i bogove, kršćanstvo naprotiv, pojmom osobe, obznanjuje rascjep, naučava postojanje beskrajne kvalitativne razlike između Boga i čovjeka, ali istovremeno ističe i nepremostivu različitost između čovjeka i svega ostaloga svijeta. Bog svojim rukama “pravi” (Post 2,7), čovjeka “na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar” (Post 1,26); oblikujući ga, doduše, “od praha zemaljskoga” (Post 2,7) ali mu od Bitka svoga božanskoga udahnjuje «dah života» (Post 2,7), blagoslivlja ga (usp. Post 1,28) i, naposljetku, izražava zadovoljstvo “veoma dobro” (Post 1,31) obavljenim poslom. Prema prvim stranicama Biblije čovjek je kruna i vrhunac svega Božjeg stvaranja. Na temelju Objave, dakle, kršćanska antropologija u čovjeku vidi duhovni subjekt obdarenog vječnim vrijednostima, sposobnog ući u dijalog s transcendentalnim i živim Bogom koji se već kroz stvaranje objavio kao ljubav, i koji je Osoba bez premca - par excellence.

Pojam osobe, dakle, predstavlja metaforu zapadne kulture s paradigmom ukorijenjenom u samom kršćanstvu. Riječ je o filozofsko-teološkom pojmu, interpretaciji iskustva transcendencije vlastitog tijela zapadnog čovjeka, po kojemu ljudsko biće sebe razlikuje od svih živih bića na Zemlji i stavlja se u suodnos s Bogom, koji je osoba par excellence i putanja oko kojega se sve okreće.

U kulturama Dalekog Istoka, kojima je koncept osobe potpuno stran, iskustvo ljudskog tijela interpretirano je kroz pojam čakri, pa ćemo se njihovom antropologijom pozabaviti u narednom prilogu.



© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s