Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova
Bazilika sv. Antuna - Padova

Antunove stranice

 


Vjerni i mudri upravitelj

Gotovo sve redovničke kuće njegove nekoć goleme franjevačke provincije čuvaju spomen na Antunov pohod i boravak u njihovoj sredini. Neke se, i ne malo njih, hvale da svoj postanak duguju baš njemu, a među njima, prema predaji, i naši samostani u Puli i Poreču.

„Dobri predstojnici“, kaže Antun u jednoj od tih propovijedi, „slika su Isusa Krista. Blažen onaj koji doista može reći: 'Ja sam dobri pastir'. No, da zaista bude takav, mora biti sličan Sinu Čovječjemu, mora blistati svim krepostima: čistoćom života, poznavanjem Svetoga pisma, govorničkim darom, molitvenim žarom, sućuti prema siromašnima, razboritošću u upravljanju, velikodušnom revnošću za one koji su mu povjereni…“


Zvonimir Zlodi

Pastir

        Kao apostol evanđeoskog puta spasenja Antun se iskazao i u upravljanju subraćom, koje će doskora, uvijek poslušan, preuzeti. Nepuna dva mjeseca, naime, nakon opće franjevačke skupštine u Asizu 1227., nalazi se već u vizitaciji redovničke provincije sjeverne Italije, čijim je upraviteljem bio imenovan na spomenutoj skupštini. To znači da je Francusku napustio  polovicom 1227. god.

aaaaaTa je provincija, u ono vrijeme najveća u franjevačkom redu, bila od prvotne važnosti ne samo za Red nego i za Crkvu na tom području. Zahtijevala je, dakle, da njome upravlja čovjek dorastao takvom i tolikom zadatku i odgovornosti. Osim toga, poglavar te provincije slovio je kao jedan od najvažnijih, najodgovornijih i najuglednijih osoba iza vrhovnog poglavara Franjine „male braće“. Što je ta služba povjerena Antunu, kojega pred nekoliko godina nitko u Redu  gotovo nije ni poznavao, dokaz je da su ga braća ipak brzo upoznala i cijenila njegov rad, svetački život i propovjedničke napore i uspjehe u Italiji i Francuskoj.

aaaaaUzevši u obzir, osim već spomenute važnosti te njegove službe, također i opće crkvene i svjetovne prilike u pokrajini sjeverne Italije, pa i u samome franjevačkom redu koji je, neposredno nakon smrti svoga utemeljitelja sv. Franje, proživljavao teškoće u traženju svoga unutarnjeg ustrojstva, situacija je na tom području i općenito tražila upravitelja dotične redovničke provincije doista umna, čestita, ugledna i svetačkog života. Antuna je u svemu, kao i njegova uzora sv. Franju, vodila Kristova ljubav, te je zato i mogao uspješno upravljati i stvarno tako je upravljao povjerenom mu subraćom. Jedan od prvih Antunovih životopisa, Benignitas, ovako hvali njegovo upravljanje: „Kroz više godina pohvalno je služio braći. I premda se može reći da je u govorništvu i učenosti nadvisivao sve ljude u Italiji, ipak se u svojoj službi iskazivao čudesno prijazan.“  A jedan drugi skoro istovremeni životopis, koji je napisao fra Ivan Rigauld, ističe: „Pošto je izabran za poglavara, izgledalo je da i nije poglavar, već sluga svoje braće. Htio je da ga smatraju jednim od njih, štoviše manjim od svih. Dok je bio na putu, prepuštao je prednost svome subratu koji ga je pratio… i, sjećajući se kako je Krist prao noge svojim učenicima, prao je i on noge subraći i čistio kuhinjsko posuđe.“

aaaaaAntun u svojim pisanim propovijedima više puta obrađuje temu o poglavarima. Što je pisao, a i govorio, proizlazilo je ne samo iz njegove pameti nego i iz srca. Kada to čitamo, čini se da se pred nama ocrtava pravi lik njegove duše: „Dobri predstojnici“, kaže u jednoj od tih propovijedi, „slika su Isusa Krista. Blažen onaj koji doista može reći: 'Ja sam dobri pastir'. No, da zaista bude takav, mora biti sličan Sinu Čovječjemu, mora blistati svim krjepostima: čistoćom života, poznavanjem Svetoga pisma, govorničkim darom, molitvenim žarom, sućuti prema siromašnima, razboritošću u upravljanju, velikodušnom revnošću za one koji su mu povjereni…“ U svojoj poniznosti zasigurno nije time htio isticati samoga sebe, no očito je da je ipak u stvari  opisao upravo sebe.

aaaaaKao upravitelj, ili poglavar, svoje redovničke provincije, jedna od poglavitih dužnosti bila mu je ta da je obilazi, da pohađa subraću, da se s njima i s njihovim potrebama i problemima upozna, da ih ohrabri, utješi i opomene – kako je propisivalo Pravilo sv. Franje: „Braća ministri i sluge ostale braće (provincijski poglavari), neka pohađaju i opominju svoju braću…“ Marljivo je to i činio. Gotovo sve redovničke kuće njegove nekoć goleme franjevačke provincije čuvaju spomen na Antunov pohod i boravak u njihovoj sredini. Neke se, i ne malo njih, hvale da svoj postanak duguju baš njemu, a među njima, prema predaji, i naši samostani u Puli i Poreču.

aaaaaPutujući po provinciji, često se u pojedinim samostanima zadržavao i radi poučavanja braće u svetom bogoslovlju. Pripremao ih je također, prema svom običaju, za apostolat među krivovjercima, što je još uvijek bilo i te kako potrebno. Sigurno nije za to nitko bio sposobniji od njega, a braća su se time obilno i zahvalno koristila. Poznata su dva pisma pape Grgura IX., od 20. i 21. listopada 1227. godine. Jedno je upućeno samom Antunu, a drugo biskupu u Padovi. U njima papa hvali uspješan apostolski rad franjevačke braće, posebno među krivovjercima. Nema dvojbe da se Antunova prisutnost i djelovanje u provinciji u širokim razmjerima osjećala već u prvim danima njegova upravljanja.

aaaaaU svakidašnjoj skrbi i trudu na tom polju, ne propuštajući ni tada svoje propovjedničko poslanje, proveo je oko tri godine. Poglavarska služba, a i sudjelovanje u rješavanju tada ne malih problema Reda, za njega je u neku ruku bila nova i velika žrtva, bilo zbog vlastite poniznosti, bilo zbog priličnog ograničenja njegove stalne težnje da se više posveti svom omiljenom radu među ljudima: propovijedanju, poučavanju i ispovijedanju. Što dakako, kako je netom rečeno, dok mu je bilo moguće, nikada nije propuštao.

aaaaaspunjavajući u svemu tome Božju volju, napokon se počeo osjećati umornim i gotovo iscrpljenim. Doduše, puno će još učiniti u preostalom kratkom dijelu svoga života, no ipak je kraj njegove službe poglavara na neki način označio i početak svršetka: njegovo je krhko zdravlje bilo već ozbiljno narušeno.



© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s