Što je molitva? Razgovor s Bogom. Sv. Augustin uči, da čovjek kroz molitvu govori Bogu, a Bog njemu odgovara kroz svoju riječ u Svetom pismu. Ali puno puta Bog odgovara izravno i molitelja uslišava neposredno. Isus Krist se povlačio u osamu i molio, razgovarao sa svojim nebeskim Ocem. Molio je za svoje apostole, za sve ljude od postanka do konca svijeta, molio je za sebe da može izvršiti volju Očevu. I naučio nas je moliti najljepšu molitvu "Oče naš". O Bože, koliko puta izgovaramo ovu lijepu i zahtjevnu molitvu, a pitanje je da li pri tom i molimo?!

Sveti Antun Padovanski bio je čovjek molitve. Kao dijete molitvu je upijao na grudima svoje majke, od svog oca, u svojoj obitelji, u crkvi.

Životopisci sv. Antuna govore o ovom svecu kao o čovjeku molitve. Dok je još bio u redu augustinaca u Coimbri, u Portugalu, Antun se dao svim marom svoje duše na proučavanje Svetog pisma. Kod toga nije prestajao razmatrati, govoriti s Bogom i moliti danju i noću. Znao je da riječ Božja kroz molitvu ulazi u ljudsko srce.

Kad je čuo za franjevačke mučenike u Maroku, dobio je želju za mučeništvom i mislio da će to ostvariti upravo u redu Manje braće, u franjevačkom redu. Kroz molitvu i post preporučivao je Isusu Kristu ove svoje želje. Ušao je u franjevački red, no nije bila Božja volja da podnese mučeništvo za vjeru. Po završetku kapitula u Asizu 1221. godine, kad Antun, prema jednom životopiscu, još nije razlikovao službe u Redu, posvetio se radosno cijeli dan molitvi. I ministar Romanjske franjevačke provincije Gracijan poveo ga je u samotište Monte Paolo, gdje je u molitvi, postu, pokori i bdjenjima naučio podređivati tijelo duhu, duši. U tamošnjoj špilji molio je danju i noću sad zaklinjući Oca, sad zazivajući Suca, sad razgovarajući s Prijateljem. Tu je neprestano molio za grešnike i za sve one koji vjeruju u Krista. I odatle je izišao kao glasoviti propovjednik.

Kad je sotona, neprijatelj Boga i svetaca, navalio na Antuna želeći ga jednom ugušiti upravo u vrijeme kad se Antun želio posvetiti propovijedanju i ispovijedanju u Padovi, Antun je zazvao ime preslavne Djevice Marije, na svom čelu napravio je znak križa, i đavao je odstupio.

Jedan životopisac piše da je Antun neprestano činio dobro, jer je znao da "ne prestaje moliti onaj tko ne prestaje činiti dobro" i da bi ga tako sotona uvijek našao zaokupljenog nekim dobrom. Antun je znao da je Bogu ugodna molitva praćena postom i zato je uz molitvu i postio.

Bog je rado uslišavao Antunove molitve, kad se ovaj molio za druge. Jednog dana Antun je odsjeo u benediktinskom samostanu u Limogesu, u Francuskoj. Redovnika, koji je Antunu u tom samostanu bio dodijeljen na službu, mučio je tjelesni grijeh. To nije moglo biti sakriveno Svecu. Antun je žarko molio Boga da ovaj redovnik obuče na sebe unutarnje odijelo duše, koje će ga štititi od đavolskih napasti. A redovnik je jednostavno obukao na sebe Antunov habit i od tada više nije osjećao tjelesne napasti.

Antun je i umro moleći, pjevajući himan presvetoj Djevici: "O slavna Gospođo!"

Mnogi su i za vrijeme Antunova života i poslije njegove smrti po zagovoru ovog Sveca ozdravljali od raznih bolesti ili se obraćali Bogu.

Antun vrlo lijepo piše u svojim propovijedima o molitvi: "Molitva je izraz čovjekova stava kojim on uspostavlja odnos prema Bogu; ona je odan i prijateljski razgovor, zastoj u kojem duša, prosvijetljena milošću, uživa u Bogu koliko je to samo moguće" (I, 337). Na drugom mjestu Antun piše: "Tko želi letjeti, treba postupati ovim redom: ponajprije mora odlijepiti duh od ovozemaljskih stvarnosti, zatim treba umrtviti tijelo, pa ustrajati u molitvi, dok napokon ne zaplače od kajanja i želje" (II, 234). U molitvi treba izbjegavati rastresenost: "Brige rastresaju dušu, prepolovljuju je, a prepolovljena duša postaje plijen đavla" (II, 230). Svijest treba umiriti od zasjeda vanjske buke, kaže Antun. Dakako, u našu molitvu trebaju biti uključeni i drugi: "Kad se u molitvi upravimo k Bogu, sa sobom nosimo svu svoju braću ljude, ne isključujući neprijatelje" (III, 74-75). "Moliti bez prestanka", o čemu govori Isus, prema Antunu znači uvijek činiti neko dobro djelo. Antun smatra da svatko može steći kontemplaciju: zastati uronjeni u preobilje Božje objave, u klanjanju punu zahvaljivanja. Kad u to uronimo, zaplakat ćemo od radosti i zahvalnosti. Osim stečene postoji i ulivena kontemplacija, u kojoj Bog ima inicijativu: to je pogled pun svjetla i ljubavi što ga duša upravlja prema Trojstvu, to je opojenost božanskim slatkoćama. "Slast kontemplacije rađa se iz ljubavi prema Stvoritelju", piše Antun, koji je veliki mistik.

I na kraju evo jedne Antunove molitve: "Molimo te, Gospodine Isuse, priveži nas ljubavlju uza se i uz naše bližnje da te uzmognemo ljubiti: svim srcem - snažno, da nas ništa ne odijeli od tebe; svom dušom - mudro, da nas ništa ne zavara; svom snagom i svom mišlju - slatko, da nas ne obuzima nijedna druga ljubav koja bi nas odijelila od ljubavi tvoje. I daj da ljubimo braću ljude kao sami sebe, po tvojoj milosti, koji si blagoslovljen u vijeke vjekova. Amen" (II, 168).