VERITAS - br. 7-8/2002.

>[SADRŽAJ]<

ISKRICE


KRAJNOSTI SE DODIRUJU

IZMEĐU

Piše: JOSIP SANKO RABAR


Fundamentalizam i sinkretizam nalikuju jedan drugom.

Teško je biti između. Pogotovo u Hrvatskoj gdje je većina razapeta između dviju utjecajnih manjina i potomaka totalitarnih vlasti: NDH i komunističke.

No, ovdje će biti riječ o drugačijem, osebujnom religijskom "između". Razmišljati o Bogu i vjeri između fundamentalista i sinkretista.

Smatramo li da sve religije teže istome Bogu, obično smatramo i to da nisu sve jednako vrijedne. Neke su bolje, neke lošije, a neki su religijski oblici i štetni. Tko tako misli za sinkretista je fundamentalist, jer iz načela svoje konfesije vrednuje druge religije. Za fundamentalista, pak, on je sinkretist; jer za fundamentalista nisu neke religije bolje, a druge lošije, već je njihova religija (ili čak konfesija) jedina, a sve su ostale isključivo štetne ili, čak, zle i demonske.

   

Sudimo li jedni druge?Razumije se, kad je netko kršćanin onda mu je Isus Krist jedina prava Riječ Božja. Kakvoću drugih religijskih predodžba mjeri svojom slikom Krista. Razlika je, ipak, u tome što je Krist fundamentalista prilično uskogrudan i starozavjetno doslovan. A Krist je, međutim, Bog. Što znači, Bog svih ljudi. Onaj koji je potaknuo svu religioznost ovoga svijeta. Božje volje ima u svakoj travki i oblutku, u svakom cvrkutu ptice. Logos Krist je posvuda i sve je po njemu stvoreno, kako ga onda ne bi bilo u dobrim predodžbama hinduista ili taoista? Razumije se, u svim religijama ima i puno toga izopačenog, suvišnog i štetnog, ali i u raznim pojavama kršćanstva našlo bi se, također, puno toga izopačenog. Ovakav bi tok misli fundamentalista samo učvrstio u uvjerenju da je riječ o prokletom relativizmu koji izjednačava sve religije. No, nije moguće cijeniti kršćanstvo kakvo je bilo u svim njegovim pojavama, već samo po onome u čemu je bilo i jest autentično Kristovo.

Fundamentalisti krivo tumače tu autentičnost, odatle i nesporazumi. Pozivaju se na Slovo i tradiciju, a ne na onu novost kamo nas Krist zove. Na nove situacije oni reagiraju prastarim klišejima. Njihov je Krist skučen kao i njihovo tumačenje Pisma. Umjesto Logosa koji je u svemu, i iza svega, oni doslovno preslikavaju neka ranija Božja djelovanja, ne uspijevaju u njima shvatiti oslobodilački Božji Duh, već samo stereotipno ponavljaju površni događaj, kao da će Bog i u budućnosti izvanjski jednako djelovati. Fundamentalisti su robovi Slova. Ne vide cjelokupnu objavu, koja nije samo Pismo, već je u svemu stvorenom, i propuhuje kroz sve. Duh koji je Ljubav.

Fundamentalisti se plaše širine da im ona ne proguta Krista, upravo zato što je njihov Krist skučen i ne može obuhvatiti tu širinu. To je sasvim logična reakcija. Kad bi fundamentalist zaista prihvatio širinu, prestao bi biti kršćaninom. Odatle su i njihove optužbe velikodušnijeg shvaćanja Krista - nužne. Fundamentalisti se plaše bilo što naučiti od drugih religija, jer njihov Krist, njihov Logos je toliko uzak, duhovno slab i nesposoban, da bi ga ta golema složenost duhovnih bogatstava sasvim svladala, oni bi prestali biti kršćanima i postali sinkretistima, kod kojih Krist nije apsorbirao sve, već naprotiv, ostalo bi apsorbiralo Krista. U njih bi Krist pokleknuo pred tim bogatstvima, izgubio bi jednostavnost, prestao bi biti jedinstven, i postao bi krpež različitih shvaćanja.

Fundametalistima nedostaje temelj i jednostavnost koji su u stanju svladati i najveće složenosti. Sinkretisti, naprotiv, grade novi, lažni, umjetni i plitki temelj i jednostavnost.

   

I fundamentalisti i sinkretisti pate od skučenosti. Krajnosti se, obično, dodiruju. Isključivi su i jedni i drugi. Po njima bi trebala postojati samo jedna jedina religija. Prvi bi odbacili sve što ne odgovara njihovoj skučenosti, drugi bi u plitkoj širini utopili svu duboku različitost religija, stvorivši postmoderni nadomjestak.

Smeta im religijski pluralizam. Bog je međutim omogućio postojanje mnoštva religija. Nad tom bi se činjenicom svi trebali zamisliti.

   

Ljubav je dijalog, i takav je put prema Istini. Istina uvijek nadvisuje i naše najsmjelije predodžbe. Istina se objavila samo nekima, no nitko je potpuno ne posjeduje. Postojanje mnoštva religija kršćanstvu je obogaćenje i izazov. Put prema Istini nije samotan. Jedan je Bog, ali ima mnogo ljudi. Pismo je naš orijentir, ali Duh posvuda puše.

Ljubav je ta koja omogućuje supostojanje pluralnosti i jedinstva. U ljubavi jedno ne ukida drugo. Samo u ljubavi oni mogu biti ispravno shvaćeni.

Fundamentalist kaže: "Ako nisi kao ja, ti si ništarija i ja te mrzim." Makar toga nije svjestan, slično misli i sinkretist. U svakoj napuhanoj superiornosti i preziru prema običnim vjernicima krije se sličan stav. Kršćanin bi trebao reći: "Iako nisi kao ja, u tebi ima puno toga vrijednog, i ja te poštujem takvog kakav jesi i nastojim te voljeti."

I fundamentalist i sinkretist htjeli bi ukinuti drugoga. A ljubavi nema bez drugoga.

>[SADRŽAJ]<