KAKO (SE) VRATITI BOŽIĆ(U)?

- Ma, ako se ne čini cijelu godinu, zašto i na Božić? Kao da je Bogu drago ako samo jednom godišnje pokušavamo biti "dobri" - kaže Goga dok društvo raspravlja o pomalo čudnoj temi: je li uvijek dobro činiti "dobro".

- Kako mi uopće znamo da smo nekome učinili nešto dobro? Sve je to samo naša vlastita prosudba što je za nekoga bolje, ili prosudba toga drugoga o vlastitoj dobrobiti, koja je možda posve pogrešna - čuje se filozof sa strane.

- A znate što, ja ne znam zašto uopće o ovome pričamo - ubaci se Tihana. - I ne znam zašto mi, ljudi moji, uvijek dižemo toliku buku oko toga "kako ćemo učiniti dobro". U tome se slažem s Gogom, nije stvar u nekakvoj posebnoj samo-božićnoj-dobroti nego u tome da takvi budemo uvijek. Božić je prilika da to odlučimo. Podsjeća nas da i nama svakodnevno Isus kuca na vrata, kao nekad u onoj prvoj Božićnoj noći u Betlehemu.

Nekoliko trenutaka svi odobravaju i u miru ispijaju kavicu.

- Obje imate pravo! Samo bez veze filozofiramo oko nečega što je tako jasno - nadovezuje se Tibor - Idemo se mi radije dogovoriti kamo ćemo na Badnjak, nakon polnoćke. Čujem da će u "Petardi" ovaj puta imati pravu feštu. Znam... Neće biti kao prošli put, obećavam. Prošle godine je bilo previše "klinaca", osjećao sam se kao da sam se ponovno vratio u osnovnu školu, samo što su u naše doba klinci ipak nekako više bili klinci, zar ne?

- Istina. Ja sam u tim godinama za Božić uvijek bila u crkvi - nastupala sam često u božićnim priredbama. Sjećam se, časna bi nas uvježbavala i po mjesec dana ranije, da sve bude kako treba te večeri koju smo dugo i željno iščekivali. Iz raspjevane i lijepo okićene crkve, išli bismo kući na večeru, a poslije bi se cijela obitelj okupila u dnevnoj sobi, oko bora, uz jaslice, razgovarali bismo i pjevali božićne pjesme. Bila je to stvarno idilična božićna atmosfera. Kao ona u filmovima. Ma još i bolja! - prisjeća se sa sjetom Goga. - Ne znam gdje je to sve danas nestalo? Ok... Možda je to zato što više ne idemo na dječju polnoćku? Buraz i ja poslije polnoćke odemo svaki na svoju stranu, a prije toga umjesto da se pripremamo, kao nekada, za doček Božića, pripremamo se za izlazak s društvom. No, dobro, nismo mi više klinci... Eh, ali ipak je Božić bio puno ljepši i sretniji u to doba, zar ne?

- Ne bih se složila. Meni je Božić uvijek isti. I nekad i danas. Zapravo, lažem. Svake godine mi je sve ljepši i ljepši. I sve više shvaćam njegovo značenje. Nismo više mali, istina je, ali Badnja večer ipak se razlikuje od svih ostalih večeri u godini. Iako se kao obitelj preko godine, nažalost, baš ne nalazimo često zajedno, čak su i nedjeljni ručkovi postali iznimka, Božić je za nas bio i ostao obiteljski blagdan. I pravi blagdan. Može vam se činiti smiješnim, ali ja na Badnju večer nisam nikada tulumarila. Znate uostalom i sami, i prošle godine ste me pozivali van... pa je bilo povrijeđenih kad sam odbila. Ali što mogu! Ne znam što je s vama, ali meni to, ljudi, jednostavno i ne pada na pamet. Pa nije to proslava Nove godine! To je svetkovina kojom slavimo Božje utjelovljenje. Događaj koji je promijenio cijeli svijet. Događaj koji bi svima nama trebao značiti puno više nego noć dobrog provoda. Ne znam zapravo ni kada je točno došao taj običaj "božićnog tulumarenja", ali znam da se meni nimalo ne sviđa. Ne sviđa mi se ni kada se Božić dočekuje pucnjavom i eksplozijama, kao da započinjemo treći svjetski rat. Otpjevamo "Svim na zemlji, mir, veselje"... i u to ime, zapucamo malo, da dokažemo da nas mir zapravo ne veseli toliko koliko pucnjava. Jeste li razmišljali o tome?

Nakon Vesninog monologa, zavlada nešto dulja tišina nego prvi put. Tibor gleda u šalicu već ispijene kave, kao da se nada da će je snagom volje ponovno napuniti, Goga se zamišljeno zagledala negdje u neku samo njoj vidljivu točkicu na zidu, Tomo - koji je, kao i obično uglavnom šutio, tiho se nakašljava, a Tihana se počela smješkati, kao da odjednom pred sobom vidi neki neobično lijep prizor (a prozor pred njom bio je okićen sasvim uobičajeno, kao i svake godine, umjetnim borovim grančicama i šarenim lampicama).

A onda kao po dogovoru, krenu svi u isti glas. Kao da im je trebala baš ova kava da shvate ono što im je proteklih godina promicalo, izmicalo, i nedostajalo. Dogovorili su se za polnoćku, a poslije nje... Pogodite i sami.

U kafić ulazi lokalni "Crni Jack", što izaziva pomalo podsmješljive poglede ne samo našeg društva za kavicom, nego i okolnih stolova.

- Opet prodaješ petarde? Daj si čovječe nađi neki pristojan posao, umjesto da klincima uzimaš lovu za ovu "tešku artiljeriju"! Baš si našao na čemu ćeš zarađivati.

- Sjećaš se onoga maloga koji je prošle godina na Badnjak završio u bolnici? Nadam se da nisi ti bio taj koji mu je prodao pucaljku! - čuje se prijeteći glas za šankom.

- Nisam - brani se Jack - što vam je! Ne znam uopće iz čega je mali pucao. Žao mi je dečki. Ali o klincima bi trebali brinuti njihovi roditelji. Ne mogu ih ja paziti i odgajati. Ja samo zarađujem za život... Kao i svi drugi...

Ali danas mu ta obrana nije upalila. Možda su i ostali načuli o čemu je pričalo malo društvo u kutu...

A priča s početka o dobrim djelima? Mislim da ovoga Božića neće sve ostati na priči. I da će društvo iz kafića, učiniti nešto što će dan na koji slavimo Božje rođenje uljepšati ne samo njima, nego i onima koji nisu tako sretni da Ga dočekuju u toplini svoga doma i u toplini svoje obitelji.

No, neka to ostane tema za jedan od idućih brojeva. Sretan Božić svima!