VERITAS - br. 10/2002.

>[SADRŽAJ]<

PRIČA


SKRIVENO ISKUSTVO MISIONARKE-LAIKINJE 

JEDNA OBIČNA ŽENA


Pitate kako prepoznati jeste li pozvani u misije? Ja bih Vas pitala jeste li spremni posve umrijeti sebi? Ne pitati ni gdje ćete jesti, ni gdje ćete živjeti, hoćete li imati dostatnu plaću, ni hoćete li biti priznati i poštovani. Jeste li spremni ne pitati tko će Vam platiti socijalno osiguranje, ni tko će Vam pribaviti lijekove ako se razbolite? Jeste li spremni biti odbačeni, zaboravljeni, "u kutu, nikom na putu", zagledati se u Isusa tako da Vam On bude jedino utočište, jedina sigurnost, jedino zdravlje, jedini dom, jedina utjeha, a Njegov križ i trnova kruna jedina sigurnost. Ako su na sva ova pitanja Vaši odgovori "DA" - možete poći. Bilo je sa mnom onih koji su došli i pitali kolika je plaća, htjeli su ostvariti SEBE u humanom i hvale vrijednom radu Crkve, a ipak su nakon šest ili deset mjeseci - otišli svojim kućama. Ako na bilo koji način, ponavljam, na bilo koji način, pa makar u kako lijep i human celofan to sve bilo umotano, razmišljate o misijama, a niste spremni prihvatiti bolni, strašni, jedva podnošljivi Kristov križ koji Vam se u misijama nudi - odustanite sad odmah. Onda Vaše mjesto nije u misijama...

   

Isus, raspeti i poniženi, odbačeni i popljuvani, prezreni i umirući, ali i uskrsnuli, zauvijek živ - propovijedan ovakvim žarom iz bilo čijeg iskustva, nema snagu kojom govori ova žena koja ni po koju cijenu - ne želi da se o njoj piše, ne želi ni da joj se ime spomene! Ona je samo jednostavna žena - to ponavlja.

Dok je slušam kako s govornice, na koju ju je, primijetivši je u publici, pozvao predavač o izazovu misijskog djelovanja danas, u mislima "plovim" svim našim susretima koji su me neprocjenjivo obogatili, i, na neki način odredili.

   

Duhovne vježbe za mlade djevojke su završile i pune dobrih odluka da svaki dan bar jedno dobro djelo učinimo. Tako kolegica i ja odlazimo u bolnicu Rebro, u posjet jednoj dragoj ženi. Bila je mlada, tek je navršila tridesetu, prikovana za postelju teškom bolešću. Jedva je govorila, a to što je govorila - hranilo je dušu kroz mnoge godine. Svaku riječ obogatila je bolnim pogledom, ali nekako posebno čistim, milim, sa sjajem nečeg nedokučivog i lijepog, proživljenog i bolnog u isto vrijeme.

"Djeco, smijem vas tako nazvati, premda ste već djevojke, budite Božje dok ste mlade i zdrave, kad dođe bolest - ako se niste s Bogom susrele u zdravlju, u bolesti ćete se početi proklinjati. Bog je blizu onima koji trpe samo ako je duša bolesnog čovjeka spremna prihvatiti bol kao Njegov dar, inače je bolest nepodnošljiva, izmuči i duh, i dušu, izmrcvari tijelo i sve je nepodnošljivo. Ali ako ste s Bogom proživjele svoju mladost, svoje zdravlje, svoju čistoću ispunili čistoćom neba - osjetit ćete Božju utjehu..."

Nisam ništa znala o njoj, kolegica je posjete doživljavala kao "neko dobro djelo" i nakon povratka iz Zagreba u svoja mjesta - svatko je od nas pošao svojim putem - nastojeći činiti dobro i dok smo mlade, zdrave, lijepe i pametne, kakvima smo se tada osjećale - i kasnije kad smo život prihvatile punim zagrljajem, iskusivši sva bogatstva i tjeskobe Isusovih učenica. Riječi tete Marice (da je tako nazovemo) nikada nismo zaboravile... "Onaj tko se ne obrati u zdravlju, teško će Boga potražiti u bolesti... Prije će Bogu predbacivati, nego se s Njim pomiriti".

   

"Bila sam u Zagrebu, prisustvovala sam misi o. Ante Gabrića s kojim sam se godinama dopisivala i pomagala misije, kad mi je, nakon mise pristupio sâm o. Ante, zagledao se u mene i rekao: "Ti ćeš poći u misije i istrošiti se za Isusa!" Nisam mogla doći k sebi - ja, bolesna, teološki neobrazovana (tada nije bilo ni zamislivo da bi žena mogla studirati teologiju), laikinja, posve sama - ići ću u misije! I pošla sam. I evo, hvala Bogu, tamo sam već deset godina" - govorila je teta Marica mladim djevojkama, nekim novim generacijama, o svojim iskustvima iz Afrike, gdje sunce prži, majmuni se boje svećenika, a "časne sestre ne cijene ni koliko, mi bismo rekli, suhu šljivu, pa im sve banane s plantaže pojedu", što je njenim slušateljicama bilo iznimno zanimljivo. Sve ih je zanimalo. I da li je vidjela slonove, i žirafe, i lavove, i da li se boji krokodila, i kako prepoznaje lica svojih malih katekumena, i kako je naučila strane jezike kojima je morala razgovarati sa svojim vjernicima. Kasnije, zahvaljujući svom duhovniku, ona je sva ta iskustva iz misija, ispričala i on je napisao knjigu koja je u samo tri mjeseca prodana u fantastičnih - 10.000 primjeraka! Ovakvu nakladu svojih knjiga mogu samo sanjati najpoznatiji i najagresivniji književnici, koji su spremni pred publikom i čitati i pjevati i recitirati svoja djela, a ova žena - ni nakon ovakvog odjeka knjige o "njezinoj Africi" - ne želi ništa više reći, niti se pojaviti pred publikom koja bi je željela vidjeti. Jedan je dječak uspio, nakon što je pročitao knjigu, nagovoriti svoju majku da ova "prekopa i nebo i zemlju" da dođe do nje, da je dovede u svoj dom i da osobno, uživo, priča dječaku o svim avanturama koje je kao misionarka-laikinja doživljavala kroz dvadeset godina. "Ali za novine?, za emisiju Mir i dobro? - ne dolazi u obzir." - odlučno i nepokolebljivo kaže.

   

Pijemo kavu, sok, prisjećam se svih naših susreta, molim je da dozvoli da se o njenom životu u hrvatskoj javnosti više dozna, da mladi ljudi vide kako se može živjeti za Boga posve sretno i ispunjeno i kad Bog sva naša nadanja i sanjarenja "pobrka" i od našega života učini nešto sasvim drugo, ali još ljepše, zanosnije, romantičnije, plemenitije, nezamislivije nego što svi filmovi tipa "Moja Afrika" mogu prikazati, ona ostaje nepokolebiva.

"Ja sam ti samo jedna obična žena. Što ćeš o meni pisati. Da ono što sam iskusila, da svoju intimu, svoju dušu, svoju vjeru, svoju ljubav, svoj mir dajem na pogled svima - to nikako ne bih mogla. Izgubilo bi svoju ljepotu i intimnost. I zapravo - to je tako jednostavno... Samo slušaš Boga... i On te vodi... Mene je odveo u Afriku i - vratio u Hrvatsku... Ali i sad živim i radim za Afriku... Kao bilo koja druga - obična žena..."

A tako neobične poniznosti i jednostavnosti. Zaključujem.

ANA PENIĆ

>[SADRŽAJ]<