VERITAS - br. 10/2002. |
>[SADRŽAJ]< |
MLADI
ŠALABAHTER PO SV. PAVLU LJUBITE - I SVOJE NEPRIJATELJE Ljubav je ta koja prethodi želji. Jer, zapravo, što drugo želimo ako ne ono što ljubimo? Ljubav prethodi uživanju. Jer kako bismo mogli uživati u nekoj stvari, ako je ne bismo ljubili? Ljubav prethodi i nadi. Jer nadamo se samo onome što ljubimo. Ljubav prethodi i mržnji. Jer mi mrzimo zlo samo za volju ljubavi koju gajimo prema dobru. (Franjo Saleški, Teotim) U današnje vrijeme, kada se ljudima čini moguće izvesti sve prethodno navedeno - a bez ljubavi, mnogi će ove riječi doživjeti staromodnima ili tek ljupkim zapisom bez stvarne utemeljenosti (nešto precizniji termin). Tko još u svemu vidi ljubav ili sve čini iz ljubavi? Ako se osvrnemo oko sebe može nam se učiniti sasvim normalnim da je ljudima ipak moguće i uživati bez ljubavi, i mrziti zlo bez ljubavi prema dobru, i željeti nešto, ne iz ljubavi, nego iz vlastitih interesa. Ljubiti neprijatelje?! Možda bismo ih još mogli pristojno podnositi, ali ljubiti?! I to se čini pomalo nemogućim. Je li Isus zaista govorio o nekom nemogućem, nerealnom životu, koji nema veze s ljudskom naravi? Možemo li mi nekoga ljubiti i ako nas taj netko ne ljubi ili nam čak želi zlo? Ako i sami postavljate ta pitanja, možda je najbolje osvrnuti se na ono osnovno - što je uopće ljubav?
Pri spomenu te riječi većina ljudi pomišlja na ljubav između muškarca i žene. A i onda - ljubav je mnogima obostran doživljaj kojim nazivamo osjećaje koji se uzajamno dijele. Nekako nam je logičnije davati ako zauzvrat nešto i primamo. To je jezik razumljiviji našem konzumističkom društvu. Isto to može se primijeniti i na sve druge vrste ljubavi. Volimo one koji nas vole, volimo one koji su s nama ljubazni, one koji su na "našoj strani", koji nam pomažu i koji nam tu ljubav na bilo koji "opipljivi" ili "vidljivi" način uzvraćaju. To je vrlo učestali oblik ljubavi - koju mijenjamo za nešto što nam je u psihičkom ili fizičkom smislu potrebno. Za razliku od toga - ne volimo one koji nas povrjeđuju, one za koje mislimo da tu ljubav ne zaslužuju, ili one koji jednostavno nemaju nikakvu značajnu ulogu u našem životu. To ne znači da ih mrzimo, jednostavno - podnosimo ih, jer kao i mi postoje u ovom vremenu i na ovom prostoru. Suvremenim jezikom to se još naziva i tolerancijom. Tolerancija je obično zamjenska riječ za ljubav, pojam koji je bliži ljudskom rodu, a znači otprilike: "ne sviđaš mi se, ali zato što sam dobar - podnosit ću te, možda čak i biti ljubazan s tobom". Na taj način možemo "tolerirati" i neprijatelje, a da ih pritom ipak ne moramo voljeti. No, svi oni koji su imali bilo kakvog doticaja s Evanđeljem i Svetim pismom, znaju da je ljubav - na koju smo pozvani - nešto drugo. Najveća je ljubav ona koju dajemo bez očekivanja da nam se na bilo koji način uzvrati. Ujedno, kada ljubav dajemo bez očekivanja, ta nam se ljubav uzvraća prije nego ona "planski namijenjena".
Često na ljubav posve zaboravljamo. A zbog toga što na nju zaboravljamo, sve nam drugo postaje teško. Rađaju se nezadovoljstva - jer nešto ulažemo, a ne vraća nam se onoliko koliko smo zamislili da zauzvrat trebamo dobiti. U ljudima koji nas svakodnevno okružuju često gledamo neprijatelje, u poslu kojim se bavimo napor, a u životu nedostatak smisla. Umjesto zaključka, za sve nas ljude - koji ponekad zaboravljamo što je ljubav - u ovom kratkom tečaju, šalabahter iz Pavlove poslanice: Kad bih sve jezike ljudske govorio Ljubav je velikodušna, (Iz poslanice sv. Pavla Korinćanima 13) NEVENKA GAŠPAROVIĆ |
>[SADRŽAJ]<