VERITAS - br. 1/2002.

>[SADRŽAJ]<

BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU


PROROČKI GLASNIK MIRA

MIROTVORSTVO

Piše: CELESTIN TOMIĆ


 "Blago mirotvorcima oni će se sinovima Božjim zvati!" Grčka riječ makarios čestitka je ljudima da provode život mirno i spokojno, bogovski. U Starom zavjetu ašre su oni koji opslužuju Zakon, sretni blaženi pravednici koje čeka blažen život. U Novom zavjetu izriče sreću i radost onih koji su prihvatili Kraljevstvo, eshatološko spasenje, žive u zajedništvu s Bogom, već ovdje su dionici božanske naravi.

Biti mirotvorac, proročki glasnik mira, veoma je važno u današnjem svijetu, ugroženom ratom, koji se ne vodi više na frontama, već zahvaća globalno, cijelo čovječanstvo i svakog stanovnika zemlje.

"Blago mirotvorcima" (Mt 5, 9)

Već su i dječje igre ratničkeU vremenima rimskog progona kršćana Origen je mogao reći: "Mi ne dižemo mača protiv nijednog naroda, mi ne učimo ratovanju, jer smo postali sinovi mira u Isusu kojeg slijedimo kao svojeg vođu." Kršćanstvo vidi u sebi ostvareno Izaijino proroštvo: "Mačeve će prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizati mača protiv naroda, niti će se više učit ratovanju." (Iz 2, 4) Rijetki su kršćani koji tada stupaju u vojsku.

Stvar se izmijenila kad kršćanstvo dobiva slobodu i postaje državna vjera, ediktom cara Konstantina u 4. stoljeću. Od Teodozija II. (415. god.) samo kršćani mogu služiti vojsku. Nakon krvavih progonstava, rimsko se carstvo ukazuje kao ostvarenje Kraljevstva Božjega i kršćani se osjećaju dužnima braniti ga od barbarskih naroda. Crkva prihvaća obrambeni rat kao "žalosnu" stvarnost, ali nastoji svesti ga na "pravedan rat". Ako je rat nepravedan, to je djelo velikog lopovluka. Pravedni su ratovi oni koji se vode da se kazni kršitelje pravde. Nije u sebi zao, ali je uvijek "nesreća" radi tako kobnih, okrutnih, stravičnih posljedica. Tako uči sv. Augustin.

Koncil u Narboni (1045. god.) kaže: "Kršćanin, koji ubija drugog kršćanina, prolijeva Kristovu krv." Ali dopušta se rat protiv neprijatelja vjere, da se oslobode sveta mjesta iz ruku bezbožnih. I to se smatra zaslužnim.

Mnogo su teolozi i pravnici u novom vijeku raspravljali o pravednom ratu, i kada pravedan rat postaje nepravedan. Kada su velika zla posljedica jednog rata, taj se ne može nazvat pravednim ratom.

   

Početkom prošlog stoljeća nastaje značajna promjena. Crkva ne prihvaća rat kao prikladno sredstvo da se riješe politički i društveni problemi. Ne preporuča ni pravedan rat ni ratom pravdu ostvarivati, nego treba nastojati graditi i čuvati mir na svaki mogući način. Ne brani se vlastima "pravo zakonite obrane", ali obrana postaje nezakonita kad rat uzrokuje jezive i stravične posljedice. K tome zabranjeno je upotrebljavati sredstva koja idu za potpunim uništenjem neprijatelja, posebno sredstva koja lako izbjegnu čovjekovoj kontroli i ne mogu se omeđiti na zahtjevnost obrane.

Već u Drugom svjetskom ratu ne vodi se rat kao nekada. Prije ratove vode samo vojnici, izuzev građanskih ratova, danas rat pogađa i vojnike i građane, vojne i civilne objekte. Drugi svjetski rat završio je nuklearnim oružjem. Novi rat počinje bakteriološkim, kemijskim oružjem koji ugrožava ne samo živote u zaraćenim zemljama nego i život na našoj planeti. Stoga svaki rat je danas "nepravedan" i "nemoralan". Ruši Božji naum stvaranja i spasenja, izraz božanske ljubavi. Stoga je "moderni" rat nemoralan, jer ide za potpunim uništenjem; nerazuman, jer nije prikladno sredstvo da se uspostavi pravo; antiljudski, jer razara i ugrožava i sam život na zemlji; antievanđeoski, jer svi su ljudi braća međusobno.

Daleko smo od duha evađelja - malenima su idoli ratnici, a ne mirotvorci.Stoga Isusova riječ, poziv i veliko obećanje svima koji se bore za mir, ima danas posebno značenje. Potrebno je boriti se za mir pod svaku cijenu. Ratovi ne rješavaju probleme, već povećavaju postojeće sukobe i stvaraju žarišta novih sukoba. Nikad nisu iscrpljeni svi razlozi za mir. Ratom se sve gubi, mirom se sve postiže. Boriti se svim snagama protiv slogana: rat je neodgodiv, i: mir je nemoguć.

Ratovi su plod sebičnosti i škrtosti, urođene težnje u čovjeku da ovlada drugima, kao posljedica istočnog grijeha, nezasitne težnje za bogatstvom.

Rat ipak nije nešto fatalno. Budući da je rat posljedica grijeha, može se izbjeći. Grijeh se može pobijediti molitvom i Božjom milošću, tako i rat. Treba otkrivati lažne ciljeve da se ratovi tobože vode radi visokih ideala. Često pod krinkom uspostave pravde i ispravljanja nepravde, kriju se politički i ekonomski razlozi, težnja za prevlašću nad drugima, da se zaposjednu njihova prirodna bogatstva, da se druge narode porobi, kulturno, ekonomski, društveno i vjerski kolonijalizira.

   

Što može vjernik činiti? Otkrivati pravo lice rata. Boriti se protiv nezaustavljenog naoružavanja, protiv trgovine oružjem, danas najunosnije trgovine velikih država. Odgajati mlade za mir.

Kršćani mirotvorci - pacifisti, ne mogu se oslanjati samo na emotivne, humane motive, već prije svega na one moralne i religiozne. Sinovi smo Božji i braća u Kristu, imamo pravo živjeti u Kristovu miru. Samo, ako tako radimo i mislimo, ostvarit će se blaženstvo i na nama, istinskim mirotvorcima. Moramo danas svjedočiti svijetu da smo zaista "sinovi Božji" i braća međusobno. To je najljepša čestitka koju nam Isus na početku Nove godine šalje: "Blago mirotvorcima!"


DJELIMA LJUBAVI STVARA SE CIVILIZACIJA LJUBAVI (8)

EVANĐELJE LJUBAVI


Evanđelje ljubavi je objava i ostvarenje Božje ljubavi u Isusu Kristu u Novom savezu.

U Starom zavjetu Bog je sklopio savez s Abrahamom i s njegovim potomstvom da bude blagoslov za sve narode. Ovaj je savez izraz Božje ljubavi i milosrđa, savez utemeljen na obećanjima, a ne na temelju opsluživanja Zakona (Gal 3, 6 s.).

Sinajski savez vezan je uz opsluživanje Zakona i može biti raskinut i obnovljen (Izl 34). I ovaj se temelji na obećanjima danim ocima, nije nagrada za opsluživanje Zakona.

Novi savez naviješta Jeremija. Jahve će zakon svoj staviti "u dušu njihovu i upisati u njihovo srce". Naglasak je na opraštanju. (Jr 31, 31-24). Ezekiel govori o "novom srcu i novom duhu" (36, 26), o "savezu mira" (37, 26).

To je ostvareno u Isusu Kristu (Rim 10, 4), po njegovoj zamjenskoj žrtvi: "Bog ga je izložio da krvlju svojom bude Pomirilište" (3, 25), i uspostavlja savez ljubavi koji se temelji na milosrđu (8, 28-30; 11, 25-32), koje donosi eshatološko spasenje (15, 29)

   

Kršćani su novi, pravi Izrael, Izrael Božji, sveti Ostatak, izabran po milosti (9, 6), koji u Kristu ostvaruje Novi savez i prima eshatološki blagoslov za sve narode (Gal 3, 8).

Otac to ostvaruje u Kristu. Kristova djela su djelo Božjeg milosrđa, Duh Sveti čini pojedinca kršćanina dionikom eshatološkog blagoslova.

Božje milosrđe otkriva Božju ljubav za čovjeka, otajstvo ljubavi koje veže Oca sa Sinom koji će to ostvariti i po Duhu Svetom uprisutniti.

Milosrđe Božje otkriva otajstvo dovršenja Božjeg i Kristovog kraljevstva, otajstvo Izraela i Crkve, spasenje svih naroda i svega Izraela u punini eshatološkog blagoslova.

   

Evanđelje ljubavi je savez ljubavi, i treba ga shvatiti u svjetlu Riječi Božje, koja osvjetljuje naš životni put, ali u isto vrijeme želi se predstaviti u konkretnim simboličnim činima, koji nam objavljuju razlog, u ime koga činimo djela milosrđa i ljubavi i kome to činimo. I tu nam je uzor sam Isus Krist.

Evanđelje je knjiga o svemu što je Isus "činio i učio" (Dj 1, 1). Riječi, govor je nabit znak i najviše izričajan da izreče skrovite misli, duhovne osjećaje i žive stvarnosti, smione pothvate života koji se dariva. Riječi proroka i apostola, pisana Božja riječ, postaje u punini vremena utjelovljena Riječ - Isus Krist.

Potpuna objava nije samo u riječima nego i u činima koje prate riječ, tumače čine, događaje, pothvate i obratno.

Djela i riječi postaju u Isusu život, najpotpunije i najuočljivije i najvjerodostojnije svjedočanstvo Kristova poslanja koje je došao ostvariti na zemlji.

Krist postaje jedini i neponovljiv simbol i prispodoba božanske ljubavi koja se u njemu i samo u njemu uosobila. U njemu i samo u Sinu Jedinorođencu Bog Otac je izrekao konačnu Riječ, savršenu i vidljivu objavu, jasnu Riječ, iako ostaje tajanstvena i samo je u vjeri potpuno shvaćamo. U Isusu Kristu Bog je posljednji put pohodio svoj narod i u njemu nam dariva svoje konačno spasenje (Lk 1, 68).

   

Evanđelje ljubavi treba naviještati "riječima i činima", objavljivati djelatnom ljubavlju. Bez ljubavi evanđeoska riječ postaje neučinkovita i neplodna, jer je neshvatljiva, nedostupna, tajanstvena ljudskom umu. Ljubav-Caritas svjedoči samo uvjerljivo istinitost Evanđelja, da je Božje kraljevstva zaista s Kristom započelo i da smo već u posljednjim vremenima, očekujući konačno ostvarenje Božjega Kraljevstva.

Evanđelje djelotvorne ljubavi je prema tome nešto bitno za Crkvu, što najučinkovitije otkriva njeno biće i njeno poslanje.

Bl. Alojzije Stepinac u govoru na zagrebačkom radiju prigodom tjedna za "Zimsku pomoć", 3. siječnja 1941, veli: "Kada je govor o ljubavi, nitko nije toliko zvan na službu njezinu kao Crkva katolička, koja s Kristovim razumijevanjem nastavlja djelo Kristovo. Djela onoga Krista iz čijeg se milosrdnog srca izvio uzdah: Misereor turbae - Žao mi je naroda (Mt 15, 32). Onoga Krista u kojega je duši odsijevao onaj divni biser ljubavi prema bližnjemu. Nedostiživa priča o milosrdnosti Samaritanca! Onoga Krista koji govori: ‘Zaista vam kažem što god ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili.’ (Mt 25, 40) ‘I tko napoji jednoga od ovih malenih samo čašom hladne vode, jer je moj učenik, zaista kažem vam neće mu propasti plaća.’ (Mt 10, 42)

Jest! Crkva s Kristovim razumijevanjem nastavlja djelo božanskog Samaritanca. Nju boli, kad mora gledati svoju vlastitu djecu, Kristovu braću i sestre po gradskim periferijama, po selima i gradovima naših pasivnih krajeva, kako se pate bez ogrjeva, bez odjeće, bez hrane. Crkvu to boli, jer trpe Kristovi udovi, članovi mističnog tijela Kristova."

Njegovim zalaganjem nadbiskup Bauer osniva Zagrebački Karitas i povjerava mladom svećeniku Alojziju Stepincu da sastavi njegov Pravilnik. Kao nadbiskup bl. Alojzije bio je duša i glavni podupiratelj te ustanove, koja je čudesa kršćanske ljubavi pokazala u ratnom vihoru, spašavajući tisuće djece i ugroženih osoba. On će i na montiranom procesu, 3. listopada 1946., reći da je Karitas učinio "goleme usluge našem narodu i vašoj djeci". Neumorno traži od ustaških vlasti, i kasnije od komunističkih, slobodu rada Karitasa. Bez djelotvorne ljubavi, bez Karitasa, Crkva ne može svijetu očitovati svoje intimno lice, Krista dobrog Samarijanca. Kao i uvijek, to posebno danas, čovjek današnjice, pripadao bilo kojoj vjeri, naciji, rasi, kao da razumije samo taj jezik ljubavi, što se pokazalo prigodom smrti Majke Terezije iz Kalkute godine 1997.

Časnoj majci Družbe "Naše Gospe", bl. Alojzije Stepinac, iz Krašića, 25. siječnja 1956., piše: "Internacionali mržnje, koju predstavlja komunizam, valja suprotstaviti internacionalu ljubavi među svim ljudima kojemu drago rase, jezika, boje, jer tako traži Kristov duh." To traži Evanđelje ljubavi koje naviještamo.

CELESTIN TOMIĆ

>[SADRŽAJ]<