>[ SADRŽAJ | NA VRH | NA DNO ]<

Tebi za ljubav
srce otvaram,
jer Tebi za ljubav
ljubav poklanjam.

>[ SADRŽAJ | NA VRH | NA DNO ]<

* * *

I mi u Lijepoj našoj želimo da u potpunosti zažive ideali o kojima se Papa usuđuje glasno razmišljati. Prigoda da se ideali slobodnoga, pravednoga i demokratskog društva ozbilje jesu predstojeći parlamentarni izbori. Pojedine političke stranke puno od njih očekuju, ali i narod očekuje još više od onih koji ulaze u predizborno natjecanje. Nije jednostavno, ali je sudbonosno, opredijeliti se upravo za one stranke ili za stranačke kandidate koji neće iznevjeriti očekivanja građana, pa niti očekivanja vjernika.

Svaki slobodan čovjek u svom životu više puta ima mogućnost, ili je prisiljen, birati. Već je problem i između onoga što je po sebi dobro izabrati ono najbolje, ali problem je daleko veći kada se čovjek mora odlučiti za jedno od zala koja mu se nude kao predmet biranja. Što su posljedice izbora teže, to je veća odgovornost stavljena na leđa onoga koji ima pravo i dužnost biranja. Ipak, kao i mnoge druge stvari u životu, izbor je naješće pitanje osobnoga opredjeljenja, stava, pa čak i kompromisa, ako je on neizbježan.

Izaći na izbore ne bi smjelo biti upitno, jer to spada na odgovorno građansko, pa i kršćansko, ponašanje; čekanje u stavu skrštenih ruku nikako nije u skladu s evanđeljem. Koga birati? Kršćanin bi morao birati one koji poštuju Boga i čovjeka, koji se zauzimaju za opće dobro svih građana, one koji bar obećavaju da će se u svom radu držati temeljnih evanđeoskih vrijednosti. Zdrav razum, razboritost i mudrost u donošenju odluka nužna su pomagala pri tom izboru. Onima koji su i inače navikli odgovorno se ponašati u svim svojim postupcima, neće biti teško izaći na izbore i po dobro formiranoj savjesti birati najbolje.

* * *

Došašće i božićno vrijeme nisu baš najprikladniji dani i tjedni za predizbornu kampanju, pa naši biskupi pozivaju sve političke čelnike da u svojoj promidžbi poštuju dostojanstvo pripadnika protivničke ili konkurentske strane. Ipak, moguće je očekivati svakakve, pa i najprljavije, političke ili promidžbene trikove. S njima su neki već počeli, a pamfletističkih tiskovina nisu pošteđene niti crkve ili predvorja kapelica, što je za svaku osudu. Mi u "Veritasu" potičemo sve koji imaju pravo biranja da to svoje pravo i ostvare. Nadamo se da čitatelji naših stranica (bilo tiskanih, bilo onih na internetu: http://www.ofmconv.hr/veritas/) od Uredništva ne očekuju da umjesto njih odluči. To je stvar svačije građanske slobode, odgovornosti i pravilno oblikovane savjesti.

S tim mislima, svima želimo SRETAN BOŽIĆ i BLAGOSLOVLJENU NOVU 2000. GODINU!

1. Pred nama su izbori za Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora. Kao vaši pastiri upućujemo vam za tu prigodu svoju riječ vjere i nade da vas potaknemo na odgovornu zauzetost u ovom trenutku.

Budući da je Hrvatski državni sabor najviše državno zakonodavno tijelo, koje utvrđuje zakonske okvire za život cijele državne zajednice i svakog građanina, nadasve je važno da po predstojećim izborima u Zastupnički dom u Sabor uđu ljudi koji po svojoj čestitosti i sposobnosti najbolje mogu odgovoriti i najviše pridonijeti aktualnim potrebama hrvatske države i njezinih građana. O njima, naime, uvelike ovise opće dobro i budući napredak. Svaki je pak vjernik, kao i svaki građanin, po savjesti dužan skrbiti za opće dobro.

Poslanje Crkve nije političkog, ni ekonomskog, ni socijalnog reda. Svrha koju joj je Krist odredio religioznog je reda. Ali upravo iz toga religioznog poslanja izviru zadaci, svjetlo i snaga koji mogu poslužiti da se ljudska zajednica izgradi i učvrsti po Božjem zakonu (usp. Gaudium et spes, 42). U sklopu toga poslanja naša nas pastirska odgovornost potiče pridonositi stabilnosti naše zajedničke države, kako bi ona mogla biti čvrst jamac općem dobru svih naših sunarodnjaka i sugrađana.

2. Svaki građanin koji ima pravo glasa može pridonijeti da u Sabor uđu najvrsniji i najdostojniji kandidati, te stoga sve potičemo da iskoriste svoje pravo glasa u prilog općeg dobra. Drugi vatikanski sabor uči: "Neka se građani sjete da imaju pravo i ujedno dužnost služiti se svojim pravom glasa u korist općega dobra." (Gaudium et spes, 75) Birači se trebaju osposobiti za odgovorno odlučivanje kome će dati svoj glas. Budući da mnogi kandidati koji se predstavljaju na stranačkim listama neće biti dovoljno poznati cijelom biračkom tijelu, potrebno je da birači prouče program stranke i njezino dosadašnje djelovanje. Ne treba posebno upozoravati kako političari, osobito u predizborno vrijeme, znaju davati velika obećanja, iza kojih ne stoje ni realne mogućnosti ostvarenja, čak ni stalna volja da se obećano ispuni. Sve to ne smije biti razlog da građanin odustane od izborâ, da se oslobodi odgovornosti za opće dobro. Nakon što se o strankama i kandidatima informira koliko mu je najviše moguće, svatko je dužan glasovati po svojoj savjesti.

3. Kad je riječ o građanima koji su katolici, oni pri odlučivanju za koga će glasovati trebaju voditi računa i o tome koliko su stranački programi i moralni lik određenoga kandidata na stranačkoj listi u skladu s vjerskim učenjem i moralnim načelima Katoličke crkve. To ne znači da bismo cijeloj državnoj zajednici nametali katoličke stavove, ali je razumljivo da katolik ne bi smio dati svoj glas onima koji bi u svom programu imali nijekanje i rušenje onih vrijednosti koje su vjernicima svetinja. U prosuđivanju određene stranke ili određenog kandidata vjernik će nastojati razvidjeti koliko se dotični zauzimaju za snošljivost i dijalog, za izgradnju pravne i socijalne države, za pravdu u društvu, koliko brige iskazuju obitelji i djeci, nezaposlenima, mladima, siromašnima, starcima, koliko promiču civilizaciju ljubavi i zauzimaju se za čovjekov život od začeća do prirodne smrti.

4. Da se birači što savjesnije i što odgovornije mogu služiti svojim pravom, potrebno je da im političari sebe i svoje stranke što ispravnije predstave. U tome je važno poštivati kulturu dijaloga, izbjegavati nekorektne optužbe i ponižavanja. Tko krivca traži samo na drugoj strani, ne djeluje uvjerljivo. Demokracija traži snošljivo i odgovorno ponašanje, s jasnim zakonskim i zakonitim postavkama prema sebi i prema drugima, a ne gleda najprije tko je nešto predložio, nego je li to što je predložio dobro, pravno i moralno ispravno, vrijedno i društveno korisno. Pozivamo kandidate da u programima i predizbornim obećanjima budu što otvoreniji, što jasniji i što vjerodostojniji.

5. Svi koji su odgovorni za organizaciju i provođenje izbora dužni su voditi računa da izbori budu ne samo demokratski, nego i tajni i slobodni, u skladu s međunarodnim konvencijama i europskim demokratskim standardima. U našim je okolnostima nadasve važno da se sve stranke i svi politički djelatnici strogo pridržavaju prihvaćenoga izbornog zakona i pravilnika predizborne promidžbe. Birači imaju pravo preko svih sredstava javnog izvješćivanja dobivati objektivne informacije o strankama i kandidatima, a stranke i kandidati imaju pravo na jednake uvjete pravednoga predizbornog nadmetanja. Službena povjerenstva i skupine koje nadziru izbore trebaju biti mješovita sastava, s članovima iz različitih stranaka, uz nazočnost međunarodnih promatrača, tako da nitko ne bi mogao opravdano prigovoriti pravilnosti i demokratičnosti glasovanja i prebrojavanja glasova. Stanoviti čimbenici izvan hrvatskoga prostora ne bi smjeli ograničavati izražavanje istinske volje hrvatskih birača.

6. Mi biskupi posebno upozoravamo svećenike da se ne upuštaju ni u kakvu stranačku djelatnost. Neka potiču vjernike da se odgovorno posluže svojim pravom glasa. Neka ih nipošto ne upućuju za koju bi stranku trebalo glasovati, nego neka narodu u vezi s aktualnim političkim trenutkom tumače katolički socijalni nauk i vjerska načela. Na tim osnovama neka svaki vjernik sam odluči za kakav će se program i za kojega kandidata opredijeliti, kojoj će stranci dati svoj glas.

7. Na ovogodišnju svetkovinu Božića započinje slavlje Velikog jubileja, 2000. obljetnice kršćanstva. Uzdamo se da uz dužnu pozornost i obzirnost svih sudionika predizborne promidžbe neće biti značajnije poremećeno liturgijsko ozračje predbožićnog i božićnog vremena.

Moleći obilan Božji blagoslov svim građanima Hrvatske kako bi u dobru, plemenitosti, čestitosti i marljivosti provodili siguran i miran život, obdaren duhovnim i materijalnim napretkom, sve vas od srca pozdravljamo.

VAŠI BISKUPI

>[ SADRŽAJ | NA VRH | NA DNO ]<

Hebrejski šenat yôbęl znači jubilejska godina . Starohebrejska riječ yôbęl prestaje se upotrebljavati s Jošuinom knjigom i nije je lako prevesti. Sv. Jeronim, koji je preveo Sveto pismo na latinski jezik, riječ yôbęl polatinjuje s jubilaeus, odakle dolazi i hrvatska riječ jubilej. Osim toga, Jeronim riječ jubilaeus približava riječi jubilum, koja označava radost.

O jubilejskoj godini govori knjiga Levitskog zakonika: "Tu pedesetu godinu proglasite svetom! Zemljom proglasite oslobađanje svim njezinim stanovnicima. To neka vam bude jubilej, oprosna godina. Neka se svatko vaš vrati k svome rodu! Ta pedesetgodišnjica neka vam je jubilejska godina: nemojte sijati, nemojte žeti…" (25, 10-11) Ima dovoljno dokaza da nemaju pravo oni koji poistovjećuju jubilejsku godinu s četredset i devetom godinom, koja je subotnja godina.

Jubilejska godina imala je za Židove vrlo naglašenu socijalnu oznaku: ni siromaštvo, ni ropstvo nije bilo trajno stanje. Svega toga nestajalo je u jubilejskoj godini. Svaka sedma godina, a na poseban način 49. godina (7 x 7), bila je subotnja, kad se nije ni sijalo ni želo, kad je zemlja mirovala. Jubilejska godina u sebi je krila više oznaka subotnje godine.

* * *

Neki misle da se jubilejska godina kod Židova počela slaviti s njihovim dolaskom iz egipatskog ropstva u Obećanu zemlju. Drugi misle da se to dogodilo kasnije, sa Zakonom o svetosti (Lev 17-26). Izgleda da se jubilejska godina prestala slaviti i obdržavati s babilonskim sužanjstvom (586. prije Krista). Kasnije se ona više ne spominje, čak ni kod Nehemije, skoro stotinu godina poslije povratka iz babilonskog sužanjstva. A Nehemija govori o subotnjoj godini (10, 32). Ona se ipak kako tako obdržavala; o subotnjoj godini ima spomena čak u prvom stoljeću poslije Krista.

Talmud jubilejskoj godini pridaje duhovni smisao: pokajnik kome se opraštaju grijesi treba poduzeti pokorničko hodočašće. Također i srednjovjekovni židovski teolozi (Abrabanel, Maimonides) jubilejskoj godini daju duhovni smisao. Za njima se povode i katolički teolozi. A sv. Bernard uspoređuje oprost koji se daje križarima s jubilejom, s godinom oproštenja. Križarska vojna postaje kršćanski jubilej, zbog izobilja oprosta.

Katolički teolozi 12. i 13. stoljeća nastavljaju razvijati nauk o oprostima, koji nisu povezani sa sakramentom ispovijedi. Tako jubilejski oprost zadobivaju vjernici koji hodočaste na grobove: Isusov u Jeruzalemu, sv. Petra u Rimu, sv. Jakova Starijeg u Compostelli, te kasnije i hodočasnici u Porcijunkulu.

Prvu jubilejsku godinu u Crkvi otvorio je papa Bonifacije VIII., 22. veljače 1300., bulom "Antiquorum habet". Papa daje oprost od svih vremenitih kazna za grijehe onima koji pohode grob sv. Petra u Rimu. Papa određuje da se ova jubilejska godina treba slaviti svake stote godine. Zanimljivo je da se u ovom papinom dokumentu ne spominje riječ jubilej. No kod zatvaranja godine, na Božić 1300., papa govori o svetoj godini. Uslijedilo je slavljenje redovitih jubilejskih godina (svake 100., 50. i 25.) i izvanrednih jubilejskih godina.

Izgleda da slavljenje ovih jubilejskih godina nema izravne veze sa Starim zavjetom, osim ako se misli na molitve za mrtve da im se oproste grijesi (usp. 2 Mak 12, 43-45).

Kad se uspoređuje jubilejska godina u Starom zavjetu s ovom kršćanskom, onda se opažaju razlike. U Starom zavjetu jubilejska godina bila je prožeta socijalnim, a u Crkvi duhovnim obilježjem.

* * *

S Velikim jubilejem 2000. godine zatvaraju se dva tisućljeća od rođenja Isusa Krista. Papa Ivan Pavao II. posvećuje veliku pažnju proslavi ove jubilejske godine u buli "Incarnationis mysterium" - Otajstvo utjelovljenja. On želi sveopću obnovu Crkve, tako da ona zasja punim sjajem, da bude sakramenat spasenja ovom svijetu. Papa se ne zaustavlja samo na oprostima, koje i pored mnogih osporavanja uvažava, nego na izvjestan način vraća ovom Velikom jubileju značenje starozavjetne jubilejske godine, to jest vraća joj i socijalno obilježje.

Dobro je naglasiti socijalni vid koji Papa pridaje proslavi Velikog jubileja 2000. godine. Najprije naglašava da ljubav otvara oči za siromahe i za one koji su na rubu društva. Potom Papa govori i o današnjem ropstvu, koje je suptilnije od onoga prije. Tim samim poziva da se dokine ropstvo. Papa govori o dugovima siromašnih zemalja prema bogatim zemljama. On je još prije pozivao da se ti dugovi za ovu jubilejsku godinu otpišu, oproste. Papa govori i o raznim oblicima ugnjetavanja, kojima je izvor nepravda. Papa poziva na solidarnost, posebno u gospodarstvu. Govori da nitko ne smije apsolutizirati dobra zemlje, jer zemlja pripada Bogu. Dirljive su Papine riječi i njegov poziv da siromašni Lazar treba sjesti za isti stol s bogatima i s njima blagovati, a ne kupiti mrvice koje padaju sa stola. I prije ove bule Papa daje divan primjer mjesnim Crkvama i cijelom svijetu kada moli za oproštenje u onom u čemu je Crkva u svojoj prošlosti pogriješila. A to će na osobit način učiniti na Pepelnicu u jubilejskoj 2000. godini.

* * *

Što mi "mali" ljudi možemo učiniti u jubilejskoj godini? Prije svega ne zadovoljiti se samo oprostima i hodočašćima u sveta mjesta. Treba nastojati obnoviti svoj život prema evanđelju. Treba ozbiljno shvatiti Papu u pogledu društvenog preobražaja, u izgradnji pravednijeg svijeta. A s time treba početi u obitelji, na radnom mjestu, u susjedstvu, u mjestu gdje živimo, pa i u Domovini.

>[ SADRŽAJ | NA VRH | NA DNO ]<

Treba, osim toga, stvoriti novu kulturu solidarnosti i međunarodne suradnje, u kojoj će svi - osobito bogate zemlje i privatnici - preuzeti odgovornost za onakav oblik gospodarstva koji će služiti svakome čovjeku. Ne smije se više odgađati vrijeme u kojem će i siromašni Lazar moći s bogatima sjesti za stol da s njima blaguje na gozbi i da ne bude više prisiljen hraniti se mrvicama što padaju sa stola (usp. Lk 16, 19-31). Krajnje siromaštvo izvor je nasilja, mržnje i sablazni. To se može popraviti samo djelima pravednosti i isto tako mira.

Jubilej je ponovni poziv na obraćenje srca mijenjanjem života. On podsjeća sve ljude da ne smiju apsolutizirati ni dobra zemlje, jer ona nisu božanstvo, ni vlast ili posezanje za vlašću nad čovjekom, jer zemlja pripada Bogu i samo njemu: "Zemlja pripada meni, dok ste vi samo stranci i gosti kod mene." (Lev 25, 23) Ova godina milosti neka takne srca svih onih koji u svojim rukama drže sudbine naroda!

13. Trajan, ali danas osobito rječit znak istinitosti kršćanske ljubavi jest spomen mučenikâ. Njihovo se svjedočanstvo ne smije zaboraviti. Oni su navijestili evanđelje žrtvujući svoj život iz ljubavi. Mučenik je, osobito u naše vrijeme, znak one najveće ljubavi koja u sebi sadrži svaku drugu vrijednost. Njegov pojavak odražava posljednje riječi koje je Krist izgovorio na križu: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!" (Lk 23, 34) Vjernik koji ozbiljno promatra svoje kršćansko poslanje, za koga je mučeništvo mogućnost naviještena već u Objavi, ne smije isključiti ovaj vid iz svoga životnog obzorja. Dvije tisuće godina od rođenja Kristova obilježene su trajnim svjedočanstvom mučenikâ.

Nadalje, ovo stoljeće, koje je već na izmaku, imalo je brojne mučenike osobito zbog nacizma, komunizma i rasnih ili plemenskih borbi. Ljudi svih društvenih slojeva trpjeli su zbog svoje vjere, plativši krvlju svoje prijanjanje uz Krista i uz Crkvu, ili su proveli beskonačne godine u zatvoru, ili su bili lišeni svega jer nisu htjeli popustiti ideologiji koja se pretvorila u vladavinu okrutne diktature. S psihološkog stajališta mučeništvo je najrječitiji dokaz istinitosti vjere, koja čak nasilnoj smrti može dati ljudsko lice i očituje svoju ljepotu i u najokrutnijim progonstvima.

U Jubilarnoj godini moći ćemo, ispunjeni milošću, s više snage klicati zahvalni himan Ocu i pjevati: Te martyrum candidatus laudat exercitus. Da, to je vojska onih koji su "oprali svoje haljine i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj" (Otk 7, 14). Stoga će Crkva morati u svakom kutku zemlje ostati usidrena uz njihovo svjedočanstvo i ljubomorno čuvati njihov spomen. O da bi Narod Božji, ojačan u vjeri primjerima ovih vjerodostojnih pobjednika svake dobi, jezika i nacionalnosti, s povjerenjem prešao prag trećeg tisućljeća! Divljenje njihovu mučeništvu neka se sjedini u srcima vjernikâ sa željom da bismo mogli slijediti njihov primjer, s milošću Božjom, ako to prilike budu zahtijevale.

14. Jubilejska radost ne bi bila potpuna kad ne bismo uprli pogled k Onoj koja je u potpunoj poslušnosti Ocu za nas rodila u tijelu Sina Božjega. U Betlehemu se za Mariju navršilo "vrijeme da rodi" (Lk 2, 6), pa je puna Duha Svetoga donijela na svijet Prvorođenca novoga stvaranja. Pozvana da bude Majkom Božjom, od dana djevičanskog začeća, Marija je u punini živjela svoje materinstvo, okrunivši ga na Kalvariji podno križa. Zahvaljujući divnom daru Kristovu, tu je ona postala i Majkom Crkve, pokazujući svima put koji vodi do Sina.

Djevicu Mariju, ženu koja je znala šutjeti i slušati, koja se posve predala u ruke Očeve, nazivaju sva pokoljenja "blaženom", jer je znala prepoznati divote koje su se po Duhu Svetome u njoj ostvarile. Nikad se narodi neće umoriti zazivajući Majku milosrđa i uvijek će naći utočište pod njezinom zaštitom. Ona koja je sa svojim sinom Isusom i sa svojim zaručnikom Josipom hodočastila u sveti hram Božji, neka štiti na putu sve one koji budu hodočastili u Jubilejskoj godini. I neka osobito izobilno zagovara kršćanski narod, da bi zadobio obilje milosti i milosrđa ovih sljedećih mjeseci, dok slavi dvije tisuće godina od rođenja svoga Spasitelja.

Bogu Ocu u Duhu Svetome neka bude upravljena hvala Crkve za dar spasenja u Kristu Gospodinu, sada i u vijeke vjekova.

Dano u Rimu, kod Svetoga Petra, 29. studenoga, prve nedjelje došašća, godine Gospodnje 1998., dvadeset i prve mojega pontifikata.

1) U Rimu (o tome vidjeti "Veritas" br. 11/99)

2) U Svetoj Zemlji, ako, poštujući iste uvjete, posjete baziliku groba Isusova u Jeruzalemu, ili baziliku rođenja Isusova u Betlehemu, ili baziliku navještenja Marijina u Nazareru.

3) U drugim crkvenim pokrajinama, ako obave sveto hodočašće u prvostolnu crkvu ili u druge crkve ili mjesta koja odredi ordinarij, i ondje pobožno sudjeluju u liturgijskom slavlju, ili nekoj drugoj pobožnosti, kao što smo gore naznačili za grad Rim; osim toga, ako posjete, u skupini ili pojedinačno, prvostolnu crkvu ili neko drugo svetište koje odredi ordinarij i ondje ostanu neko vrijeme u pobožnom razmatranju, završavajući ga "Očenašem", ispoviješću vjere u bilo kojem propisanom obliku i zazivanjem Blažene Djevice Marije.

4) Na svakome mjestu, ako posjete u prikladno vrijeme braću koja su u potrebi ili u teškoćama (bolesnici, zatvorenici, napuštene starije osobe, hendikepirani, itd.), kao da hodočaste samome Kristu u njima prisutnome (usp. Mt 25, 34-36), te ispune uobičajene duhovne, sakramentalne i molitvene uvjete. Vjernici će zasigurno htjeti ponavljati takve posjete tijekom Svete godine kako bi mogli svaki put dobiti potpuni oprost, ali očito ne više nego samo jedanput na dan.

Potpuni jubilejski oprost može se dobiti i inicijativama koje na konkretan i plemenit način ostvaruju pokornički duh koji je duša Jubileja. Treba se uzdržati bar jedan dan od suvišne potrošnje (npr. ne pušiti, ne piti alkoholna pića, te postiti ili odricati se prema općim odredbama Crkve i pojedinačnim odredbama episkopata) i darovati odgovarajuću svotu novca siromašnima; potpomagati većim doprinosom djela vjerskog i društvenog karaktera (osobito u korist napuštene djece, mladeži u teškoćama, starijih osoba u potrebi, stranaca koji se nađu u raznim zemljama tražeći bolje uvjete života); posvećivati primjeren dio svoga slobodnog vremena djelatnostima koje su u korist zajednice ili činiti druge slične oblike osobne žrtve.

U Rimu, iz Apostolske penitencijerije, 29. studenoga 1998., prve nedjelje došašća

WILIAM WAKEFIELD kard. BAUM, viši penitencijar
+ LUIGI DE MAGISTRIS, rektor

>[ SADRŽAJ | NA VRH | NA DNO ]<

GLASNIK HRVATSKOGA KATOLIČKOGA LIJEČNIČKOG DRUŠTVA - 3/99. Iz sadržaja: Od "Oca narodâ" do božanske osobe "Otac"; Tehnologija i prokreacija; Sin majci poklanja bubreg; Medicinska baština sv. Hildegarde iz Bingena; Nürnberški kodeks; Bioetička načela liječničke prakse; Molitva beskućnika... Narudžbe kod izdavača: HKLD, Palmotićeva 31, 10000 Zagreb.

ČASOPIS ZA SUVREMENU POVIJEST - 1/99. Iz sadržaja: Nadb. Josip Stadler u svjetlu naprednjačkog tiska (1904-1918); Dva spomenika jedne ere. Političke konotacije izgradnje pravoslavne crkve i katoličke konkatedrale u Splitu, 1971-1991.; Ante Moškov - Uloga u stvaranju i propasti NDH... Narudžbe prima: Hrvatski institut za povijest, Opatička 10, 10000 Zagreb.

---------------------

Gustav Kuzmič: SPOMENICA ŽUPE VIRJE - Virje u dvadesetom stoljeću - Prikazi vjerski, kulturni i društveni događaji koji su obilježili 20. stoljeće i njihov odraz na život župne zajednice u Virju. Autentični zapisi pojedinih župnika svjedoče o životu, radu i o stradanjima vjernika i svećenika u burnim promjenema političkih sustava. Narudžbe: Gustav Kuzmič, Augusta Cesarca 8, 42000 Varaždin, pp 247.

Mjeseci listopad i studeni uvijek okupljaju ljude raznih ustanova i profila, pa i unutar opće i mjesne Crkve, na susrete i sastanke. Toga je bilo i ove bogate jeseni, koja se sve više bliži svojemu kraju, prepuštajući tako zimi čast da otvori (a i zatvori) Veliki jubilej.

U proteklom razdoblju izredalo se toliko važnih i velikih crkvenih i vjerskih događaja da bi svaki od njih mogao biti predmet za sebe. Osim Sinode biskupâ, na koju smo se djelomice osvrnuli u proteklom broju, tu su Papina putovanja u Indiju i Gruziju, pa ekumenski susreti u Rimu, Asizu i Genovi, s kulminacijom u Augsburgu, gdje je krajem listopada potpisana zajednička luteransko-katolička izjava o opravdanju. (Kažu da je svojevremeno Luther bio izjavio kako je spreman papi poljubiti nogu ako se složi s poimanjem opravdanja, koje je danas blisko onomu u potpisanom dokumentu.) Konačno, tu je i kanonizacija dvanaestorice novih svetaca, za koju su neki kritički primijetili da ne uključuje nijednog laika, nijednu ženu.

* * *

Ipak, naša pažnja nekako se sve više usmjerava na ono što će biti ne samo središnji događaj jednog dana, već cijele sljedeće godine. Na Božić ove godine Sveti Otac će simboličnim otvaranjem svetih vrata započeti Svetu 2000. godinu, koja zbog izuzetnih brojčanih podudaranja, koja se nisu dosad poklopila, zaslužuje naziv Veliki jubilej. Na svojoj pretposljednjoj konferenciji za medije, predsjednik Središnjeg odbora, kardinal Roger Etchegaray, i glavni tajnik, nadbiskup Crescenzio Sepe, upoznali su javnost s još nekim novostima i sadržajima, koji obogaćuju i onako vrlo ispunjeni kalendar.

Prema ovim najnovijim informacijama, predviđa se da će Papa osobno otvoriti sva četvora sveta vrata velikih rimskih bazilika, s time da će ona u bazilici sv. Petra biti otvorena točno u ponoć između Badnjaka i Božića, a ona u bazilici sv. Pavla 18. siječnja, uoči početka svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana. Ostale dvije bazilike, Svetog Ivana Lateranskoga i Svete Marije Velike, primit će Papu na sam Božić, koji će tom prigodom i tamo otvoriti sveta vrata.

Osim toga, kao novost, najavljuje se da će Papa, prvi put u povijesti, o ponoći pred Novu godinu progovoriti svijetu i udijeliti poznati blagoslov "Urbi et Orbi", uz uobičajeni mundovizijski prijenos radija i televizije. Davno najavljeni dan traženja oprosta, koji je toliko uzbudio i uznemirio duhove, predviđen na Pepelnicu, pomiče se na Prvu korizmenu nedjelju, kada će više vjernika moći osobno prisustvovati tom uzbudljivom trenutku, a što bi bilo otežano da se događa u srijedu, radnim danom.

* * *

S priličnim olakšanjem i s velikim odobravanjem primljena je dugo očekivana vijest da će Sveti Otac za Svete godine pohoditi sveta mjesta spasenja, te tom prigodom posjetiti više zemalja Bliskoga Istoka. Sada se konačno zna da će se ova Papina želja ostvariti potkraj mjeseca ožujka, s time da će biti osiguran pohod Nazaretu i Jeruzalemu (pod izraelskom upravom) i Betlehemu (pod palestinskom upravom), dok se ostali detalji upravo dogovaraju, a postoji mogućnost da papa Ivan Pavao II. pohodi i obližnje zemlje, Jordan, Libanon i Siriju, što još uvijek nije potvrđeno.

Papino putovanje u Irak, gdje se nalazi Ur Kaldejski, sveto mjesto odakle je Abraham počeo svoj dugi put prema Palestini, trebalo se ostvariti u prosincu, ali je odgođeno, a nedavno je otputovala tamo delegacija Svete Stolice, pod vodstvom već glasovitog isusovca o. Roberta Tuccija, organizatora Papinih putovanja u inozemstvu (sjećamo ga se i pripremnih posjeta Hrvatskoj, kao i Bosni), da razvidi sve podrobnosti i dogovori precizniji program. Čini se da nije više problem osiguranja Papina leta do Bagdada, već mogućnost iskorištenja ovoga pohoda u političke svrhe sadašnje vladajuće garniture u Iraku. U posljednje vrijeme nisu stigli baš previše ohrabrujući signali iz Iraka, gdje je skupina "islamskih intelektualaca" nedavno uputila otvoreno pismo, s vrlo teškim riječima na račun Pape i Vatikana. Mnogi su shvatili ovaj prosvjed kao izraz straha da bi Papa s tamošnjeg pohoda mogao uputiti alarmantan poziv na poštivanje ljudskih prava.

A što se tiče same Svete Zemlje, čini se da ne bi smjelo biti većih teškoća i da će Ivan Pavao II. biti drugi papa koji će u ovom stoljeću pohoditi Palestinu. Prvi je to učinio, mnogi se još sjećamo, papa Pavao VI. 1964. godine. Ipak, napetost između kršćana i muslimana u Nazaretu, a u vezi s najavljenom gradnjom velike džamije u neposrednoj blizini bazilike Navještenja, prijeti da još više pogorša ionako poljuljane odnose povjerenja i uzajamnog poštovanja. Izraelska je vlada odlučila odgoditi početke radova do 2001. godine, ali su kršćanske zajednice najavile da će krajem studenoga dva dana zatvoriti sve svoje crkve u znak upozoravajućega prosvjeda. Veliki se jeruzalemski muftija Ikrama Sabri nada da bi Papin posjet mogao ipak ublažiti ove napetosti i ubrzati rješenje koje bi zadovoljilo sve strane.

* * *

Nadopunjeni kalendar jubilejskih slavlja predviđa pet umjesto tri dana pridržanih za beatifikacije i kanonizacije, kao i održavanje četiriju službenih koncerata tijekom Svete godine: 18. svibnja, u povodu 80. obljetnice života Ivana Pavla II., nastupit će Londonska filharmonija, 8. lipnja ona iz Beča, 23. rujna trebao bi koncertirati mladi mađarski orkestar iz Budimpešte, a 22. listopada moravska simfonijska glazba iz Brna.

Potvrđeno je da će svake večeri na Trgu sv. Petra biti priređeni kraći molitveni programi, u trajanju od 20 do 25 minuta, koje će voditi mladi, a Papa će po mogućnosti svake večeri ovaj skup pratiti sa svojeg prozora, na kraju pozdraviti mlade i udijeliti im blagoslov.

No, posebno je odjeknula vijest da će se svakodnevno pred velikim rimskim bazilikama podijeliti besplatno oko 500 toplih obroka (po 200 na Trgu sv. Petra, a po stotinu pred ostalim velikim bazilikama) namijenjenih stranim siromašnijim hodočasnicima. U tu svrhu bit će na vidljivim mjestima postavljeni posebni kiosci, gdje će se moći dobiti i blagovati spomenuti obroci. Osim ovoga vidljivog dokaza pažnje prema najpotrebnijima, iz "Fonda solidarnosti", koji sada raspolaže s oko 30 milijardi lira, dobivenih uglavnom od autorskih prava na službeni logotip Jubileja, bit će omogućen dolazak u Rim posebnim skupinama hodočasnika iz najsiromašnijih zemalja, dakako, u dogovoru i organizaciji mjesnih Crkava. A kao posebna karitativna inicijativa, vezana napose uz Jubilej djece, spominje se akcija prikupljanja novčanih sredstava za oslobađanje dječaka kupljenih na tržištu i unovačenih u vojsku afričke državice Sierra Leone. Za otkup jednoga dječaka potrebno je uplatiti oko 200.000 lira (200 DM). To će biti jedan od konkretnijih dokaza kršćanske solidarnosti.

Odgovarajući na upit jednog novinara zbog čega je u posljednji čas uveden ovaj dopunjeni kalendar, mons. Sepe je odgovorio da je to bilo nužno "zbog nekih preinaka i zahtjeva koji su pristigli u posljednji čas". Sve to uvedeno je u svrhu poboljšanja sadržaja i bogatije ponude duhovnih, materijalnih, ali i kulturnih vrijednosti kojima obiluje jubilejsko slavlje Svete 2000. godine.

* * *

Novinari ne bi bili novinari (neka nam oproste!) kada ne bi krivo protumačili neke jasne stvari. Tako je Središnji odbor za proslavu Velikog jubileja morao pismeno intervenirati na netočne, čak lažne, informacije kako će "hodočasnička kartica" biti jedina ulaznica za sudjelovanje u jubilejskim slavljima. "Prihvat hodočasnika je neprenosivo pravo da svatko koji dolazi u Rim može u svoj punini živjeti duhovnu dimenziju Jubileja." Prema tome, da se zadovolje duhovne potrebe i želje prisustvovanja jubilejskim slavljima ili susretima sa Svetim Ocem, nije potreban nikakav vrijednosni papir ili bankovna kartica, kakvom su neki ovu hodočasničku iskaznicu nazvali. Ona jedino služi u informatičke svrhe, može koristiti za dobivanje određenih popusta pri putovanju ili blagovanju u ovlaštenim restoranima, a imat će i funkciju telefonske kartice. Zato je razumljivo da takva kartica ima svoju cijenu, ovisno o tome kako se netko želi njome koristiti. No, nikako ova kartica nije plaćena ulaznica za javna slavlja i susrete. A mnogima će ona poslužiti kao lijepa uspomena i potvrda da su za Velikog jubileja bili u Vječnomu gradu. Već sada ima strastvenih ssakupljača koji su zainteresirani platiti otkup takve kartice nakon njezina iskorištenja.

* Znanstveni skup u povodu stote godišnjice rođenja velikoga hrvatskog teologa i svjetskog mariologa dr. Karla Balića, održan je u Rimu 8. i 9. studenoga. Brojni stručnjaci i prijatelji o. Balića izredali su se svojim izlaganjima i prisjećanjima na ovoga velikog čovjeka, koji je veći dio svoje znanstvene djelatnosti razvio baš ovdje, pri Papinskom ateneju "Antonianum", gdje je i održan ovaj dvodnevni susret, na kojemu je sudjelovao i lijep broj hrvatskih studenata u Rimu.

* Na blagdan sv. Nikole Tavilića, 14. studenoga o. g., u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu okupilo se preko 150 hrvatskih vjernika, pretežito onih koji studiraju na raznim katoličkim učilištima grada Rima, zajedno sa svojih četrdesetak svećenika, na euharistijskom slavlju koje je predvodio fra Ljudevit Maračić, redoviti penitencijar za hrvatski jezik u vatikanskoj bazilici sv. Petra. To već tradicionalno okupljanje o blagdanu prvoga hrvatskoga kanoniziranog sveca predstavlja zapravo početak nove akademske godine, kao što se završetak obilježava u povodu blagdana drugoga hrvatskoga sveca, sv. Leopolda Mandića, sredinom svibnja svake godine. Na ovom susretu bili su nazočni i veleposlanici Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine pri Svetoj Stolici i Republici Italiji. Nakon misnog slavlja druženje se produžilo u velikoj dvorani Hrvatskog zavoda sv. Jeronima, gdje je ponuđen bogato pripremljeni domjenak.

* Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu objavio je svoj tradicionalni "Adresar studenata, svećenika i redovnica u Rimu za godinu 1999/2000.". Iz ovoga praktičnog i zanimljivog priručnika, koji dakako ne može sa stopostotnom sigurnošću sadržavati sve podatke, ali su oni objavljeni sigurno vjerodostojni, prenosimo nekoliko informacija: U Hrvatskom papinskom zavodu danas boravi 26 hrvatskih svećenika, koji u Rimu na raznim crkvenim učilištima specijaliziraju razne struke. Najviše ih studira kanonsko pravo, pa crkvenu povijest, biblijske znanosti i redom dalje. Od hrvatskih svećenika koji danas djeluju u Rimu, 7 ih pripada dijecezanskom kleru, a 20 redovničkim institutima (od toga, polovica su isusovci). Od hrvatskih redovnica koje stalno borave i djeluju u Rimu, najbrojnije su milosrdnice (33), te Školske sestre franjevke (25) i Kćeri milosrđa (22). Ako nismo pogriješili, a i uz uvjet da u "Adresaru" nema pogrešaka, trenutno u Rimu iz Crkve u Hrvatâ ima 83 svećenika (dijecezanskih i redovničkih), 6 bogoslova (dijecezanskih i redovničkih), 2 redovničke braće nesvećenika, 117 redovnica (od kojih 17 studira ili specijalizira razne struke) i 32 studenta laika (koji pretežito studiraju na katoličkih učilištima). "Adresar" donosi imena i adrese za 241 osobu koja je svoj život, studij ili rad vezala uz katoličke ustanove u Rimu.

>[ SADRŽAJ | NA VRH | NA DNO ]<

Na Badnjak, pred sam početak božićne ponoćke, papa Ivan Pavao II. otvorit će dugo očekivani Veliki jubilej. Upravo tako: "Veliki jubilej"! I nije bez razloga nazvan velikim, jer se radi o velikom, zapravo o najvećem, događaju u povijesti čovječanstva: radi se o 2000. godini rođenja Isusa Krista, utjelovljenoga Sina Božjega, Spasitelja svijeta. Otvorit će ga otvaranjem Svetih vrata u bazilici sv. Petra u Rimu, pred kojima će izmoliti ovu znakovitu molitvu: "Podaj, Bože, svojoj Crkvi da radosno živi ovaj milosni trenutak, u koji si svojim vjernicima htio otvoriti ova vrata da kroz njih uđu i tebi uzdignu svoje molitve: tako da, isprosivši oproštenje, odrješenje i otpuštenje grijeha, spremno u životu idu putem Radosne vijesti tvoga Sina..."

Prolazom Svetog Oca i njegove pratnje kroz ta vrata bit će označena svrha i smisao Velikog jubileja, kako je istaknuto već u samoj molitvi: unutarnja obnova, koja polazi od pomirenja s Bogom i s braćom, pa popravkom onoga što je bilo oštećeno ili uništeno, i to novim životom u milosti Božjoj i nasljedovanjem Isusa Krista.

Simbol i znak

Nekoć, u prvim kršćanskim vremenima, vjernici su za neke teške i javne grijehe, nakon sakramentalnog pomirenja s Bogom, morali obavljati pokoru - često i po više godina - u predvorju crkve. Za njih su kroz to vrijeme crkvena vrata bila zatvorena. Danas nije više tako, no svakako i to govori o znakovitosti vrata kroz koja se ulazi u crkvu. Prema liturgijskoj predaji i u liturgijskom duhu, crkvena se vrata uvijek smatraju prolazom kojim se vjernici služe da bi, po Isusu Kristu, pristupili Ocu, slušali riječ Božju, sudjelovali u euharistijskoj molitvi i u lomljenju otajstvenoga kruha, da bi ponijeli u svagdašnji život blagoslov Presvetoga Trojstva. Svekolika povijest spasenja obilježena je dvojim vratima: vratima Raja zemaljskoga, iz kojega je čovjek, nakon svoje nevjernosti Bogu, istjeran, a vrata mu zauvijek zatvorena, i vratima nebeskog Jeruzalema, kroz koja će spašeni čovjek ući u vječnu radost.

U Svetom pismu vrata se često spominju: jeruzalemska i hramska vrata, vrata bogataša pred kojima siromah Lazar prosi, vrata grada Naima, gdje Isus susreće pogrebnu povorku i uskrisuje sina jedinca ucviljene udovice...

Isus govori o vratima u nekim svojim prispodobama: Tko misli postati njegovim učenikom i ući u raj, mora proći kroz uska vrata; vrata vlastite sobe zatvaraju se da bi se uzdigla molitva nebeskom Ocu, poznata samo njemu; otvaraju se, naprotiv, i usred noći da bi se udijelio potreban kruh upornu molitelju; slično se otvaraju i mudrim djevicama da uđu u svadbenu dvoranu, a zatvaraju ludima, jer stižu prekasno. I još: Isus dolazi pred naše srce i govori: "Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom." Štoviše, sam za sebe kaže: "Ja sam vrata. Tko uđe kroza me, spasit će se..."

Pouke - i te kakve! - o kojima ozbiljno i odgovorno treba razmišljati, usvojiti ih, životom svjedočiti!

Sveta vrata bazilike sv. Petra

Kad je papa Pijo XII. svečano blagoslovio nova brončana "Sveta vrata" bazilike sv. Petra u Rimu, među ostalim je naglasio: "Ova brončana vrata... na potresan način slave veličajno milosrđe Onoga koji je došao tražiti što je bilo izgubljeno."

>>>

Ta su vrata, djelo Ludovica Pogliaghia, doista himan Božjega milosrđa, pjesma njegove ljubavi prema svom najdražem stvorenju, čovjeku, stvorenom na "sliku i priliku Božju". Pripovijedaju o toj ljubavi kroz šesnaest slika, brončanih bareljefa: o padu prvoga čovjeka i njegovu izgonu iz raja, o događanju njegova spasenja po Isusu Kristu i, zaključno, a otvaranju Svetih vrata kao - kako i Ivan Pavao II. reče prigodom Svete godine Spasenja, 1983. - "znaku i simbolu novoga pristupa Kristu, spasitelju svijeta".

>>>

Za vrijeme Velikoga jubileja milijuni vjernika proći će kroz ta vrata za svoj "novi pristup Kristu". Pridružit ćemo im se duhom i promatrajući, u nekoliko nastavaka, svaku pojedinu sliku tih Svetih vrata, otkrivati - s posebnim osvrtom na dragocjeno djelo kard. Virgilija Noe "Porta Santa" - što i za nas može značiti natpis na vratima sv. Jurja u Milanu: "Vrata sam života: molim sve da uđu; proći će kroz mene oni koji traže radosti neba. Onaj koga porodi Djevica, a ne čovjek, neka spasi sve koji ulaze, neka podrži sve koji se vraćaju."

* * *

Bilo bi logično početi s opisom prve slike, u gornjem lijevom uglu, "Svetih vrata" bazilike sv. Petra, no pogled se može odmah usmjeriti i na onu zadnju, u donjem desnom uglu. Govori nam, naime, upravo o "otvaranju" Svetih vrata što ga je obavio papa Pijo XII. prigodom Svete godine 1949. A riječi utisnute na toj slici "Evo stojim pred vratima i kucam" mogu biti i refren koji će nas nadahnjivati kroz daljnja razmišljanja.

(1 - Nastavlja se.)

>[ SADRŽAJ | NA VRH | NA DNO ]<

Za prvih jubileja

Popis svetih i uzornih hodočasnika otvara pobožni fratar bl. Andrija Conti, član Reda male braće, kojemu mnogi pripisuju zasluge za održavanje prvog jubileja 1300. godine. Rođen u Anagniju 1240., u poznatoj plemićkoj obitelji Conti, umro je 1302. u Pigliju, nedaleko od Rima, nakon što je četrdesetak godina života proveo u samotištu sv. Lovre. Neki ga izvori spominju kao velikog inspiratora prvog jubileja. Bl. Andrija je bio ujak pape Bonifacija VIII., koji mu je u više navrata bio ponudio visoke crkvene časti, ali je skromni fratar sve odlučno odbio. Čini se da je upravo njemu papa Bonifacije VIII. bio povjerio svoje sumnje glede održavanja "novog jubileja" i nakon fra Andrijine preporuke proglasio 1300. jubilejem oprosta. Po sebi se razumije da je bl. Andrija i sam, kao pobožni hodočasnik, sudjelovao u izvanrednim slavljima prvoga jubileja u Rimu.

* * *

Neki misle da je na prvom jubileju kao hodočasnica bila i bl. Anđela Folinjska, ponizna žena, koju je Božja milost bila uzdignula do mističnih vrhunaca, koje je opisala u svojem djelu "Knjiga viđenja i divnih utjeha", gdje su na divan način zagrljeni svetost i genij. Ipak, nema sigurnih potvrda o njezinu sudjelovanju na spomenutom jubilejskom slavlju 1300. godine.

Posebno, i to vrlo istaknuto, mjesto u nizu svetih hodočasnika pripada nordijskoj plemkinji sv. Brigiti Švedskoj, pobožnoj ženi, koja je prethodno pohodila grob sv. Jakova u Compostelli, da bi "po božanskom nadahnuću" postala prva poznata romarka. U njezinim "Objavama" čitamo kako je čula unutarnji poziv: "Idi u Rim, gdje su ulice popločene zlatom, a opeke natopljene mučeničkom krvlju i odakle je kraći put spasenja…" Brigita je stoga 1350. doživjela Vječni grad s dubokim razočaranjem, pa je svoje prijekore glasno uputila na račun pohlepe i nemorala Rima, čiji se prvi biskup nalazio u dragovoljnom avinjonskom sužanjstvu. Nije pri tom poštedjela ni svećenstvo, a još manje plemstvo koje se počelo bogatiti na račun pobožnih hodočasnika. Nisu to bila nimalo laka vremena, što potvrđuje i ubojstvo pučkoga vođe Cole di Rienzo. U to je vrijeme papa Klement VI. spokojno provodio dane u avinjonskom dvorcu, unatoč raznim pokušajima da bar za jubilarnu 1350. bude kod apostolskih grobova. Bljedolika plava strankinja, kako su Rimljani nazivali sv. Brigitu (neki su je zbog oštrih riječi nazivali i "vješticom"), povukla se u jedan samostan, prekinuvši svoj rimski boravak samo jednom, kad je krenula na hodočašće u Jeruzalem. Vrativši se u Rim, odrekla se dvorskih raskoši i sjaja, nastanila u samostanu koji je sama podigla, okruživši se brojnim redovnicama koje su prihvatile njezin način života. Umrla je u Rimu 1373., a već je za jubilarne 1400. godine papa Bonifacije IX. uzdigao ovu neobičnu švedsku hodočasnicu i duboku mističarku na čast oltara. Nedavno ju je papa Ivan Pavao II. proglasio suzaštitnicom Europe, naslovom koji je doista zaslužila, ne samo zbog brojnih hodočašća u različite krajeve, već i zbog širokih pogleda koji prelaze granice zemlje, kulture i mentaliteta.

* * *

Slijedeći tragove svetica, može se spomenuti francuska hodočasnica Isabelle, poznata pod nazivom "romarka", koja će nešto kasnije na svijet donijeti veliku sveticu i francusku zaštitnicu sv. Ivanu Aršku (ili Orleansku), koja ipak nije uspjela doživjeti jubilejsko iskustvo svoje majke, zbog zauzetosti u obrani domovine, a i zbog prerane smrti na lomači.

Za jubileja 1423. u Rimu nailazimo na još jednu značajnu ženu, rimsku plemkinju Francescu Bussa, koju su roditelji udali kad je imala svega dvanaest godina. Ostavši udovicom, sv. Franciska Rimska (tako je poznajemo u hagiografiji) posvetila se pomaganju siromašnih, pa je baš u povodu spomenute jubilarne godine osnovala zajednicu pobožnih žena sa svrhom da se uz brigu za vlastito spasenje brinu i za materijalne potrebe bližnjih. A sv. Franciska je svojim viđenjima i odbijanjem "ispraznih slavlja" postala ljubimica običnoga rimskog puka.

Jer, on je ministrant i sasvim sigurno - nije izgubljen! Ali... Koliki jesu?! I koliki trebaju kompas! Mladi, da budem jasnija!

* * *

Kad sam tisućuosamstoidvadesetipeti put pročitala prvo poglavlje Lukina Evanđelja (šalim se, nisam brojila, naravno, ali ga znam gotovo napamet) - prasnula sam u smijeh! Bila mi je sjajna i vrlo prepoznatljiva scena kad anđeo naviješta Zahariji radosnu vijest da će postati otac, a ovaj se počne izmotavati: "Pa, ne mogu ja to! Pa... žena je stara! Pa, kako ću ja to! Pa..." i sve se češka iza uha, a anđelu "pukne film" i jednostavno kaže: "’Shut up!’ I, da znaš - zanijemit ćeš, ali će ipak biti kako sam ti rekao!" ... Jasno mi je k’o sunce - Zaharija je morao zanijemiti da bi mogao u tišini svoje duše slušati i čuti što mu to Bog ima reći i tako ga pripremiti za očinstvo i za onaj prekrasni hvalospjev, koji je ušao i u Časoslov... A što mi je tu bilo prepoznatljivo? Pa... stav oca spram svoga (iako tek budućeg) djeteta. Prepoznala sam ga u svom susretu s očevima svojih učenika, kad se, nakon što vide ocjene, uglavnom počnu "izmotavati": "Pa, nemam vremena, pa mora se raditi, pa nema posla, pa nije ovo Hrvatska koju smo sanjali", pa sve tako, a kad ih pogledam "zločesto", jer su neki bili moji učenici, i kažem: "Što misliš, da kažem tvom sinu kakav si ti bio, ili kćerki, svejedno?" - smješkaju se: "Ma, niste Vi takvi!"

Jasno da nisam! Dapače! Rekla sam: "O svojim bivšim učenicima - sve samo najbolje." Napokon, Biblija me uči da djeca svoje roditelje trebaju poštivati, a ne - nasljedovati. Što je obrnuto proporcionalno onome što vidimo: što djeca više nasljeduju svoje roditelje u, recimo, "hrvatskim izvornim grijesima", to ih manje cijene. Ili u prezaposlenosti, na primjer.

* * *

Prva dva poglavlja Lukina Evanđelja sad mi nude posve nove sadržaje. Gospa je sigurno duboko proživljavala svete događaje tu opisane, tako da je hvalospjeve znala napamet; toliko su se u obitelji prepričavali. A ta ljepota, taj "obiteljski šarm", međusobna povezanost i proživljenost, dragoga obraćenog intelektualca tako su oduševili da on naglašava da je "Isusova Majka sve te događaje nosila u svom srcu", jer to dva puta ponavlja u samo nekoliko redaka... Mislim da želi reći: "Ma, ljudi, je li to moguće?!"

Ono što mi je sad veliko otkriće jest činjenica da su Josip i Marija svoje Dijete - slušali! Oni su imali za njega vremena, oni su bili dio njegova života u istoj mjeri u kojoj je On bio dio njihova. Koliko puta je Josip, dok mu je Isus pomagao u radu, ostao "paf" nad onim što je Dječak rekao. Ako je ovo Dijete svojim govorom zadivilo učene i tašte tumače Zakona - koliko je puta svoje roditelje jednostavno zaprepastio. Pa, Marija to bezazleno priznaje Luki, i ovaj njezin dragi prijatelj i "glasnogovornik" bez kompleksa ističe da ga njegovi roditelji nisu razumjeli. Ma jasno mi je zašto Josip u Evanđeljima ništa ne govori. Pa, ovaj muževni Izraelac toliko je zatečen Božjim zahvatima u svom životu i u životima onih koji su mu povjereni da za sve to - jednostavno nema riječi. Njegov život je prava meditacija - komunikacija srca, kad se tišinom govori i tišinom voli, kad se pogledom i osmijehom više kaže nego s tisuću riječi, pa makar i dobrih, i pravih. Ali - suvišnih.

Kad tako prihvatimo one koji su nam povjereni i one koji su nam sudbinom - sve se iz temelja mijenja. Postajemo bliži. I bolji.

Josip i Marija znali su Isusa slušati, a kao "feedback" - On im je bio poslušan! Oni su slušali DIJETE i DIJETE je, baš zato, bilo POSLUŠNO! Sjajno! Zašto nam propovjednici kikada nisu ovo rekli? Hmmm... Možda ni sami nisu otkrili ovaj "biblijski šarm" uzajamnosti slušanja i poslušnosti.

Sad mi je kristalno jasno zašto su nam mladi takav problem! Pa... nitko ih ne sluša! Ni roditelji, ni učitelji, ni Crkva, koja jedina ima pravi, provjereno dobar kompas.

A - je li toga svjesna?

Ja počinjem biti... I počinjem slušati... I događa se nešto fantastično! Sretna sam! Jer sam otkrila da je umijeće slušanja - umijeće ljubavi.

Njegova bît, zapravo!

Uz one lijepe stare božićne običaje, u današnje su nam se vrijeme ustalili i neki noviji, ne tako lijepi, običaji. Jedan je od njih baratanje različitim pirotehničkim sredstvima, u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu, pa čak i pred crkvom za vrijeme i nakon polnoćke.

Tako nas uoči božićnih blagdana više ne očekuju samo prerano okićeni izlozi trgovina, nego i promidžbene poruke MUP-a, kojima se građane upozorava na opasnosti korištenja pirotehničkih sredstava, ili čak pravog oružja, za "upotpunjavanje blagdanskog raspoloženja". Na žalost, i unatoč tome, svake smo godine svjedoci ranjavanja i ozljeđivanja uzrokovanih "prebučnim" slavljem, i to nerijetko baš i u vrijeme polnoćnih misa. Istina, akcije protiv blagdanske pucnjave imale su do sada pozitivnog odjeka, no najviše nedovoljnog. Zašto?

Možda zato što ljudi zaboravljaju pravi razlog božićnog slavlja. Kada bi se bar neki od tih "veseljaka" zapitali što to slavimo na Božić i čega se to prisjećamo, možda bi uvidjeli da rođenje Djeteta Isusa nikako ne može biti razlog za pucnjavu, za ludi provod na nekom tulumu ili u disku. No, vjerojatno ih u tim trenucima razdraganosti previše ne "zamaraju" takve "pobožne teme", pa čak ni kada je riječ o jednom od najvećih vjerskih blagdana.

* * *

Ružno je reći, ali ponekad se, osobito među mladima, može steći dojam da je i Božić postao tek jednim od modnih trendova. U posljednjih nekoliko godina među mnogima se ustalio običaj da nakon polnoćke s društvom završe u nekom od popularnih okupljališta mladih. Uopće, polnoćka je postala "in". Ali, na žalost, "in" - kao dio modne koreografije ovih dana. Iako znam da bi čak i taj jedan odlazak u crkvu mogao biti ključan u nekim srcima, te da nije na nama da sudimo o tuđim savjestima, ne mogu se ne upitati koji je smisao tog odlaska ako se ostalih 364 dana u godini i ne pomišlja o odlasku na misu?

Vjerojatno su i zbog te neupućenosti mnogi zamijenili Božić s Novom godinom i počeli s pucnjavom nekoliko dana ranije. Onako - za vježbu.

* * *

U ovom su nam tisućljeću ostala još samo dva Božića. Mnogi su od Božićâ tijekom ovih stoljeća bili obilježeni pucnjavom, ali onom pravom. Pucnjavom koja nije bila izraz veselja, nego je odnosila živote u najgorem od ljudskih izuma - u ratu. Gotovo svatko od nas, čak i pripadnici one najmlađe generacije, nosi u sebi bar jedan takav Božić. Neki su Božići došli u vrijeme velikih prekretnica za čovječanstvo, i s Kristovim smo rođendanom slavili i nove početke na stranicama povijesti. Ali, kakvo god doba bilo, Božić je (posebice u ovom podneblju) prije svega bio blagdan obitelji i blagdan radosti.

S vremenom se običaji mijenjaju, neki nagore, a neki nabolje. Potrošačko je doba "uzelo danak", iskoristivši čak i Božji rođendan u profitabilne svrhe. Simbolično darivanje pretvorilo se u kupovnu groznicu (osobito onima koji imaju sredstava da si je priušte), a blagdansko doba u sajamsko. Zato se ne treba čuditi mladima koji su, stasajući u takvoj razdraganoj marketinškoj atmosferi - u kojoj im se nudi sav potrebni (već spomenuti) pirotehnički pribor po najpovoljnijim cijenama, kao i razni povoljni aranžmani proslava ili "veselica" - i božićne blagdane shvatili kao priliku za lumpovanje.

* * *

Ipak, nije baš sve u tim "svjetovnim" proslavama negativno. Unatoč svemu, božićno doba pobuđuje u ljudima (čak i u onima koji uopće ne vjeruju u njegovo pravo značenje) neki poseban osjećaj radosti, spokoja i ljubavi. Zar itko uopće može biti ravnodušan prema blagdanu koji bűdi takve osjećaje i u onima koji ih preko godine uglavnom zanemaruju?

Zato, premda će ga vjerojatno i ove godine mnogi proslaviti na neprimjeren način, ostaje nada da će toplina Božića otopiti ledenu ljusku u mnogima. Prije svega, nada da će možda baš i ti mladi "prijestupnici" Božić pred ulazak u sljedeće tisućljeće, kada ćemo ga slaviti po 2000. puta, učiniti još jednom (boljom) prekretnicom u povijesti svijeta i u ljudskim srcima.

Svima neka je sretan i blagoslovljen Božić, 1999. puta!

Čijom zaslugom?

Sasvim sigurno, to je plod molitve, prihvaćanja volje Božje u svom životu - prognanice, "iseljenice", koja je (sa svojim mužem i svojom djecom, što zbog političkih razloga, što zbog svog izabranika prognanog u tuđinu) išla s kraja na kraj svijeta.

Krunica u ruci, molitva u srcu, slika Majke Božje - bile su snaga hrvatske žene u svakom povijesnom trenutku njezina života, bez obzira bilo to u osamnaestom, devetnaestom ili dvadesetom stoljeću. Gospa se sa svojom obitelji našla u datom trenutku na mjestu gdje su se slile silnice povijesti, a na prostorima "Lijepe naše" takve silnice su se slijevale svom svojom snagom mnogo puta, gotovo u svakom stoljeću.

Hrvatska žena u Domovini i hrvatska žena u iseljeništvu imaju zajednički kod - molitvu kao snagu za moralan, sretan i radostan život svoje obitelji, bilo duhovne (pa tako imamo hrvatske redovnice po svim hrvatskim misijama), bilo tjelesne...

Društvo "Hrvatska žena", koja je po svom karakteru, po svom poslanju, bitno laičko i katoličko, koje je stvaralo i stvorilo identitet hrvatske intelektualke, socijalne radnice i prosvjetiteljice u prvim desetljećima ovog stoljeća, a djelovalo je i izvan Hrvatske - u SAD, u Chicagu - ove godine slavi sedamdesetu obljetnicu.

>>>

O radu društva "Hrvatska žena", te o važnosti i presudnosti za očuvanje hrvatskog identiteta hrvatskih iseljenika, posebice druge, treće, pa i četvrte generacije, razgovaramo s gospođom DANICOM GLAVAŠ, dugogodišnjom aktivnom članicom "Hrvatske žene", a danas povratnicom u Hrvatsku. Ona, njezin muž Vlado i troje djece zauvijek su se vratili u Hrvatsku. Otišli su iz Chicaga na blagdan Velike Gospe 1991. godine. Nisu se pokajali. Gospođa Glavaš ne voli o tome govoriti, ni o tome kada su je pokušali ubiti u Chicagu. Uvijek je više voljela svoju domovinu nego - svu udobnost Amerike.

>>>

* Koliko je hrvatska žena, majka, supruga, vjernica utjecala na očuvanje hrvatskog identiteta u inozemstvu?

- Brojne vrijednosti hrvatske žene, bilo redovnice ili supruge i majke, jednako dobre vjernice sa svojim časnim dužnostima, utjecale su i utječu na očuvanje hrvatskog identiteta. Utječu toliko puno koliko je žena svjesna koliko je važna pripadnost jednoj zajednici. U zajednici s istim ciljem svaki član, ili svaka članica, u ovom slučaju kada govorimo o Društvu "Hrvatska žena", utječe na očuvanje zajednice i njezinog identiteta. Odmah ću istaknuti da nije bitno je li to politika, pojam koji nas ne smije opteretiti, jer je to naša potreba.

* Kada je i kako utemeljena "Hrvatska žena"?

- Društvo "Hrvatska žena" je utemeljeno u Zagrebu, kako je mnogima poznato, godine 1921., a u Americi, u Chicagu, 1929. godine.

Pitate me kako je Društvo utemeljeno. U ovom našem razgovoru uz kavu ne mogu baš puno reći. Normalno, ovisi koliko dugo ćemo piti ovu kavu. No, mogu ukratko reći bar ono najbitnije o društvu.

Nama je jasno da raznim potrebama ne može udovoljiti pojedinac i zato, upravo zato, je utemeljeno i ovo društvo, zahvaljujući dogovoru dobrih Hrvatica, kojima je čast pripadnost hrvatskom narodu.

Ovom prigodom ću spomenuti samo nekoliko podataka iz povijesti društva. 21. svibnja 1921. gospođa Marija Kumičić, hrvatska književnica i novinarka, supruga hrvatskog književnika i parlamentarca Eugena Kumičića, utemeljila je, zajedno s drugim Hrvaticama, Društvo "Hrvatska žena" u Zagrebu. Prva predsjednica bila je gospođa Zora Trnski, kćerka hrvatskog pjesnika Ivana Trnskog. Dugogodišnja predsjednica bila je gospođa Jelisava Horvat, supruga dr. Rudolfa Horvata. Utemeljeni su, ubrzo, ogranci u Petrinji, Sisku, Požegi, Osijeku, Splitu, Sarajevu, Bjelovaru, Karlovcu, Varaždinu i u mnogim drugim mjestima. Društvo je uživalo veliki ugled i poštovanje.

* Je li bilo prekida u radu Društva?

- U ratnom vihoru ugasio se rad "Hrvatske žene" u Hrvatskoj, a u Americi nikada nije došlo do prekida rada, od utemeljenja Grane broj 1 u Chicagu, od 27. siječnja 1929. godine. Osobno sam imala čast biti članica Grane broj 1 u Chicagu punih 16 godina.

Kako komunizam nije bio nimalo podoban za hrvatsku društvenu djelatnost, Društvo nije uopće djelovalo u Hrvatskoj u tom razdoblju. Što reći?!

* Kako je Društvo ipak obnovljeno?

- Znala sam da želite znati kako je došlo do obnove Društva u Hrvatskoj, pa ću zbog toga navesti jedan podatak, odnosno svoj telefonski razgovor s dr. Ružicom Ćavar, predsjednicom "Hrvatskog pokreta za obitelj i život" u Zagrebu, o obnovi Društva u Hrvatskoj. S obzirom da je bilo vrlo važno govoriti o tome, imamo i snimku našeg razgovora, koji smo vodile na blagdan sv. Ante, 13. lipnja 1990., kada sam nazvala dr. Ćavar i predložila joj da se zauzme za obnovu Društva. Zahvalni smo dr. Ćavar na njezinom trudu, jer je upravo ona na posredan način upoznala određeni broj osoba s radom Društva u Americi. Nešto prije toga dr. Ćavar je bila naš počasni gost u Chicagu, za slavlje 60. obljetnice Društva.

Prema tome, Društvo "Hrvatska žena" iz Chicaga je utjecalo i pomoglo obnovu Društva u Hrvatskoj.

* Možete li navesti, recimo, prva dva grada u kojima je najprije Društvo obnovljeno?

- U Petrinji je Društvo obnovljeno 8. rujna 1990., a u Zagrebu, u Sesvetama, 25. studenoga 1990.

* Recite nam još nešto o Društvu "Hrvatska žena" u Chicagu. Kako se Društvo uspjelo održati sve godine? Jeste li imali poteškoća i smetnji?

- Molitva je snaga žene. Sve članice su praktične vjernice. Vjera u Božju pomoć, u uspjeh, stvorila je zasluge kod svih članica. Najzaslužnije za to da se Društvo održalo u onom zaista teškom vremenu prije 1990. godine su dvije vrijedne, starije članice. To su bile gospođa Štefica Siverić, dogogodišnja tajnica, i gospođa Ana Klepin, isto dugogodišnja, rizničarka. Kada sam se ja učlanila u Društvo, a tada i moja vršnjakinja gospođa Zlata Ivezić, one su tada navršile punih 75 godina života, što ja duže vrijeme nisam ni znala, niti sam pomišljala da su u tim godinama. Obje su bile vitalne i inteligentne, vrlo marljive, a uz sve to uvijek srdačne i društvene. Od 1975. pa do 1990. godine, u vremenu u kojemu smo zajedno radile, one su jednako radile za Društvo kao i prije, normalno, uz pomoć većeg broja nas mlađih članica. Te godine obje su stradale u prometnoj nesreći, kada je gospođa Klepin vozila, u svojoj 90. godini života, jer su išle zajedno u našu Hrvatsku tiskaru platiti neke račune za Društvo. Njih dvije i njihove zasluge ne možemo i ne smijemo zaboraviti.

Što se tiče poteškoća i smetnji, bilo ih je cijelo vrijeme do 1990. godine. Upravo zbog toga Društvo nije bilo ni brojno, ni uspješno kao sada kada imamo hrvatsku državu.

* Recite nam još koju riječ o slavlju sedamdesete obljetnice u Chicagu.

- Posebno mi je drago da mogu naglasiti to kako je Društvo "Hrvatska žena" iz Chicaga, Grana broj 1, početkom ove godine, to jest 6. veljače 1999., proslavilo sedamdeset godina neprekidnog rada za svoje sunarodnjake, a i druge koji su zatražili pomoć ili za koje je Društvo samo saznalo da im je pomoć potrebna.

* Recite nam imena nekih osoba koje su sudjelovale u programu.

- U programu slavlja sedamdesete obljetnice sudjelovali su: voditeljice programa Jelica Čolak za hrvatski i Marija Ljubić za engleski jezik. Nacionalne himne Amerike i Hrvatske svirala je i otpjevala skupina "Ludi ritam", koja je kasnije zabavljala sve slavljenike. Gosti večeri bili su: Dragica Pandek, predsjednica "Hrvatske žene" iz Zagreba, Zlata Horvatić, dopredsjednica "Hrvatske žene" iz Zagreba, Gordana Turić, počasna predsjednica "Hravatske žene" iz Zagreba, dr. Branko Baričević, opunomoćeni ministar Veleposlanstva RH u SAD, mr. Domagoj Šola, generalni konzul RH tada u Clevelandu, a sada u Chicagu, William Novick, M. D. - poznati dječji kardiokirurg u Memphisu, te zatim svećenici, koji su inače puno pomagali u radu Društva, a ovom prigodom sudjelovali u programu fra Slavko Soldo, kustos hrvatskih franjevaca za Ameriku i Kanadu, i fra Jozo Grbeš, pomoćni župnik u župi sv. Jeronima, u novoimenovanoj ulici nazvanoj Put Kardinala Stepinca. Riječi zahvalnosti izrekla je gospođa Nevenka Jurković, predsjednica Društva "Hrvatska žena", Grana broj 1, Chicago.

* Tko snosi odgovornost za rad u Društvu? Bilo bi lijepo istaknuti osobe iz Odbora. Vama je to, vjerujem, poznato.

- Naravno... Predsjednica je Nevenka Jurković, prva dopredsjednica Stoja Kosir, druga dopredsjednica Marija Ljubić, prva tajnica Danica Čuvalo, druga tajnica Antonija Mišetić, a glavna rizničarka je Zdenka Barun. Predstavnice župa su: Mila Grubišić (župa Anđela Čuvara), Ruža Šumera (župa sv. Jeronima), Ana Vučić (župa Srca Isusova) i Mary McGuckin (župa Presvetog Trojstva). U Nadzornom odboru su: Iva Jakelja, Kata Hrkač, Kata Mulac i Nina Perović.

Čestitamo im svima i cijeloj čikaškoj zajednici na tako lijepom primjeru ustrajnosti u radu i na ljubavi za Hrvatsku.

Razgovarala: MAŠA HORVAT

>[ SADRŽAJ | NA VRH | NA DNO ]<

Opazi majku kako leži na nekakvoj slamnjači. Brzo joj priđe. Spavala je, ili je bila u nesvijesti. Nije je ni pokušao buditi, nego je samo puhao u prstiće, da toplim dahom najprije te prstiće ugrije, a da onda pomiluje majku.

* * *

Pomalo je u svome sjećanju film događaja uspio odvrtjeti unazad. U njihovoj kolibici u siromašnom naselju blizu ceste koja je vodila u velegrad, njegovoj je bolesnoj mami bilo jako zlo. Susjed koji je u kolima s konjskom zapregom vozio vreće s krumpirom u grad kako bi ih u predgrađu prodavao siromašnijim građanima, pristao je u kola primiti i njih. Majka i sinčić sjedili su na platformi kôla sasvim straga, okrenuti leđima vrećama i kočijašu, tako da on nije ni primijetio kada su na jednom oštrom zavoju oni ispali iz kola. Dalje se mališan nije ničega sjećao, jer je bio izgubio svijest, ali je i njegova mala glavica mogla zaključiti da ih je netko pokupio s ceste i privremeno ih smjestio u podrum neke gradske kuće. Čudio se dječačić zašto nitko ne dolazi po bolesnu majku.

Znao je za kola hitne pomoći, viđao ih je katkada kako prolaze cestom. Odlučio je izaći iz podruma i potražiti pomoć za majku, a bio je i gladan.

Pomiluje još jednom majku i začudi se kako je potpuno nepomična i ledena. Pronašao je svoju kapicu i išuljao se prvo u vežu zgrade, a onda i na ulicu.

Bože, kakva li grada! Takvo nešto mali dječak još nije bio vidio. Od puste buke i vreve ljudi su poludjeli! Iz nosnica zadihanih konja navire zagrijani dah i smrzava se na željeznim rubovima konjskih očnjaka. Kopita udarahu raskvašeni snijeg po popločanim kolnicima, prolaznici bježe pred kolima, sudaraju se među sobom, izgovaraju svadljive riječi, kao da nismo uoči Božića. Bilo mu je silno hladno, a osjećao je i neopisivu glad. Činilo mu se kao da ga staklo izlogâ, zbog topline koju je ižaravalo jako osvjetljenje u njima, može malo zagrijati. Vidio je raskošna božićna drvca u njima i u dućanima iza njih. Mnoštvo zlatnih listića, slatkiša, jabuka! Uokolo razasute lutkice i razne figurice. A on na studenoj ulici.

Dječačića bole prstići na nogama, u želučiću mu nemilosrdno kruli, a prstići na rukama bole kada ih pokuša pokretati. Evo ga pred drugim staklom, ali to nije izlog, nego se kroz njega pruža pogled u neku raskošnu sobu.

Dječačić gleda. Tu je golemo i krasno božićno drvce, a na stolu ima svake vrste kolača. Unutra sjede četiri luksuzno odjevene dame, te svakome tko zamoli daju kolače, pa se vrata neprestano otvaraju, a s ulice pristižu gospoda s djecom u bundicama i šubaricama.

Mališan se odvaži ući. A joj! Na njega se sručila vika, tjeraju ga van, jer je siromašno obučen, kao nekakav prosjak, a ovo nije božićno drvce za siromahe. Ipak je jedna dama munjevito ustala i pružila mu novčić, otvorivši mu istodobno vrata da izađe.

Mališan nije mogao saviti prstiće, koji se bijahu gotovo potpuno smrzli, pa je novčić pao i izgubio se u snijegu.

* * *

Eno opet nekoga čuda. U izlogu su tri lutke, koje izgledaju kao žive, pa je tako dječačić i mislio. Čovječuljak zasjeo na stolicu, lamata rukama kao da svira klavir; druga dvojica, slična ovome, prebiru po violini, prave naklon glavom po taktu, usne im se miču, nešto govore ili pjevaju, ali s vanjske strane stakla ništa se ne čuje. Mališan pomisli da su živi, no kad mu je u jednom času sinulo da se radi o lutkama, glasno se nasmije sam sebi.

Malo zatim napao ga je neki zločesti klipan. Skinuo mu je kapu, podmetnuo mu nogu i srušio ga u snijeg, a ljudi su ga zadirkivali i zlurado se derali. Mališan se prestrašio, pobjegao u neko dvorište i sakrio se iza lijepo složenih drva za ogrjev. Skupio se u klupko da se malo zagrije, jer više nije mogao podnositi jaku studen.

Odjednom osjeti olakšanje i toplinu. Ručice i nožice nisu ga više boljele. Osjećao se blaženo toplo, kao da je uz peć u svojoj kolibici. Zaspao je, a u snu mu se opet pokazaše one lutke iz izloga. Igrale su kolo i pjevušile, a njemu se činilo da to njegova majčica pjevuši pjesmu nad zipkom.

* * *

“Dodi, dječače, idemo do moga božićnog drvca", začuje mališan nečiji blagi, nježni glas. Ali to nije bila njegova majka. Sagnuo se netko tko je stajao nad njim, zagrlio ga u mraku i poveo nekamo naprijed.

Najednom ga obasja predivno svjetlo. Ukaza se to božićno drvce o kojemu je glas govorio. Svuda okolo vesele, pa i bučne lutkice, o kojima je dječak u prvi mah mislio da nisu žive, kao što su bile umjetne i one lutkice u izlozima grada. Pogleda malo bolje i shvati da su to pravi dječaci i djevojčice. Salijeću ga, dijele mu poljupce, primaju ga u svoje društvo. I njegovo odijelo je postalo svijetlo i blještavo poput njihova. Gle, tu je i njegova majka, gleda ga smiješeći se. Svojim novim prijateljima priča o lutkama iz izloga i pita ih kakvo je to drvce.

“Isusovo divno drvce", bio je odgovor. "Mali Isus ga je pripremio za djecu koja na zemlji nisu imala nikakvo božićno drvce."

>[ SADRŽAJ | NA VRH | NA DNO ]<

* * *

Prije nego upotrijebimo san kao temu molitvenog dijaloga, trebali bismo odrediti kojem dijelu našega života se obraća. Zgodna dosjetka je imenovanje sna, davanje naslova, kako bismo izdvojili najbitniji osjećaj, onaj koji dominira našom noćnom avanturom. Ako nas netko npr. progoni u snu, trebamo se upitati što nas trenutačno u našem životu najviše plaši. Kamo bismo željeli pobjeći? Što trenutačno pokušavamo izbjeći? Tek tada možemo produbiti svoje snovito iskustvo meditacijom ili molitvom prošnje. Kada su naši strahovi i želje bljesnuli u svojoj golotinji, poniznost, kao preduvjet iskrene molitve, postaje naravnim stanjem.

>>>

Vrlo koristan način meditacije nad snom može biti i zamišljanje drugačijeg ishoda neke zastrašujuće, morovite zgode. Ako sam se u snu utapao, pokušat ću poslije zamisliti kako uz Božju pomoć uspijevam izroniti. Ako svoj strah vidim jasno i više ga ne skrivam, bar ću znati zašto pružam ruke za Onim koji me jedini može spasiti.

>>>

Snovi čiji je sadržaj najlakše produbiti u meditaciji jesu oni s jasno religioznim sadržajem. O tome nam svjedoče ovi reci iz Knjige o Jobu (33,14-18): "Bog zbori nama jednom i dva puta, al’ čovjek na to pažnju ne obraća. U snovima, u viđenjima noćnim, kada san dubok ovlada ljudima i na ležaju dok tvrdo snivaju, tad on govori na uho čovjeku i utvarama plaši ga jezivim, da ga od djela njegovih odvrati, da u čovjeku obori oholost, da dušu njegovu spasi od jame, i život mu od puta u Podzemlje."

Duhovnu vrijednost nekog sna mjerit ćemo isključivo po njegovim plodovima. Ali, ponekad nam taj kriterij neće trebati: to će biti kada se susrećemo s neprikriveno religioznim sadržajem. U takvim snovima simboli ili osobe koji se pojavljuju, bili oni anđeli, sveci, Blažena Djevica, Krist, ili pak svjetla, riječi, zvuk nebeskih zborova, itd., imaju nedvosmisleno duhovno značenje. Ovi simboli ponekad nose poruke onostranosti i pozivaju sanjača da se otvori novim razinama duhovnoga rasta. Nekada nam te osobe daju i savjete i upute kako bi se očistili i živjeli što duhovnije. Nešto poput Jakovljevih ljestvi. Ili uzlazimo i promatranjem otajstava hranimo dušu, ili pak anđeli silaze prema nama i podižu nas.

* * *

Sveci su često sanjali takve snove. Oni čine značajna poglavlja, ili čak prekretnice, na njihovom duhovnom putu. Sv. Monika, sv. Franjo i sv. Jeronim su samo neki od najpoznatijih primjera. Neki snovi sv. Ivana don Bosca, naročito oni u kojima razgovara sa svojim pokojnim učenicima, među najzanimljivijima su, iako ih njihova jasnoća i preciznost čine sličnijima vizijama u budnom stanju, nego maglovitim snoviđenjima. Svi njegovi snovi imali su duhovni sadržaj. Od posebnog je značenja činjenica da su njemu tumačenja simbolâ koje je sanjao bila davana tijekom samoga sna. Glasovit je njegov razgovor s tada već pokojnim Dominikom Saviom, koji mu se ukazao na čelu duge povorke mladih ljudi. Don Bosco je imao osjećaj da ga može dotaknuti. Mladići su bili obučeni u bijelo i na Boscovo pitanje o značenju te slike, odgovorili su mu pjevajući rečenice iz Otkrivenja, o djevicama koje prate božanjsko Janje. U drugom snu, u kojemu mu se ukazao drugi pokojni učenik, Luigi Fleury, dobio je ohrabrujuće, ali ponešto šture, informacije o prirodi zagrobnog života.

Snovi religioznog sadržaja u kojima nam se obraćaju naši pokojni prijatelji i rođaci zaslužili bi posebno poglavlje. Osobe koje dožive takva iskustva pripovijedaju ih s mješavinom straha, nade, ali i zabrinutosti, jer pokojnici ponekad postavljaju određene zahtjeve. U takvim slučajevima dobro bi došao dar razlikovanja duhova, jer nema jasnog kriterija kojim bismo mogli razlučiti san kao banalnu posljedicu grižnje savjesti od stvarne onostrane poruke. Ne treba se zalijetati i ispunjavati ponekad apsurdne zahtjeve koji se pred nas postavljaju, naročito ako su proizveli nemir u duši. U slučaju sumnje, najbolje je poslušati uravnoteženi savjet Crkve: moliti za svoje pokojne.

* * *

Sposobnost da prihvatimo svoje snove uvijek je pozitivna i obogaćujuća, naročito ako meditiramo nad njihovim sadržajem. Ne treba se zamarati tražeći značenje simbola po raznim knjigama i rječnicima. Ne može se dobro svladati strani jezik ako u jednom trenutku ne odložimo rječnik. Pokušajmo jednostavno osluškivati i prihvaćati: otkrit ćemo da ta djeca noćnih svježina žele s nama razgovarati jezikom punim emocija, ponekad nepoznatim našoj budnoj svijesti. To je stoga što dolaze iz tajanstvenog središta našeg bića, predvorja hrama u kojemu titra plamičak Duha Svetoga. Ne bismo smjeli biti prestrašeni pred nečim što je naše. Sjetimo se da je na početku stvaranja Gospodin "vidio sve što je stvorio, i sve bijaše veoma dobro". Naš je zadatak dopustiti mu da neprestano odgaja i prosvjetljuje naše biće, uključujući i svijet podsvjesnoga.

Piše: JOSIP BLAŽEVIĆ

Prema nekim piscima, broj žrtava od urokâ, napose voodu magije, u nekim je krajevima u stalnom porastu. Koliki strah vlada od istih pokazuje i rasprostranjenost ponuda magijskih usluga u javnim medijima. Kod nekih se glasovitijih vračeva čeka na red i do šest mjeseci. Otvorimo li i makar samo nasumce prelistamo dnevni tisak, uz brojeve telefona naići ćemo na rukovet reklamâ, poput: "Vrhunski majstor magije brzo, učinkovito, povoljno i diskretno rješava sve Vaše probleme. Nazovite s povjerenjem." I tako bismo mogli redati do u nedogled!

* * *

Budući da će ovih dana svećenici posjetiti obitelji svojih župljana i ponegdje naići i na priče o urocima, odlučili smo ovaj prilog posvetiti spomenutoj temi.

Što su uroci?! Pod pojmom čaranje, predsjednik Svjetske udruge katoličkih egzorcista don Gabriele Amort podrazumijeva "škoditi drugima posredstvom đavla" i pod tu kapu stavlja đavolije koje je sam susreo u praksi istjerivanja zloduha: 1) crna magija ili vračanje (koji vrhunac svojih obreda dosežu u crnim misama); 2) proklinjanje; 3) zlo oko; 4) uroci (ili "čîni").

U istom smislu P. Riffard u svom "Ezoterijskom rječniku" donosi: "Čîni su izvorno oblik usmenog magičnog obreda, što se sastoji u opisivanju postanka i nabrajanju svojstava pojedinog predmeta, kako bi se postigla vlast nad njim." A T. Gavrić, u svom "Rečniku okultizma", kaže o čaranju da je ono "misteriozna sila i moć pomoću koje veštac ili veštica mogu nekoga da izbave od zla ili da mu zlo nanesu." O čînima se slično izjašnjava i magijski pojmovnik "Index magiae", u kojemu piše da su oni "učinak rada demona i zlih prizvanih sila u crnomagijskim obredima. Također, pod tim pojmom podrazumijevaju se i učinci napada obredima i pomagalima na neku osobu, obitelj, stambeni i poslovni prostor ili zemljište."

Katekizam Katoličke crkve osuđuje svaki vid magije i čaranja: "Sva djela magije i čaranja, kojima bi se htjelo podložiti tajne moći i staviti ih u vlastitu službu, te steći nadnaravnu moć nad bližnjim - pa bilo i zato da mu se pribavi zdravlje - teška je povreda kreposti bogoštovlja. A ta djela treba još više osuditi kad ih prati namjera da se drugima škodi ili kad se njima traži zahvat zloduha."

Od svih vrsta čaranja, kaže don Amorth, "uroci" su najčešći uzrok koji on susreće kod onih koji su pogođeni opsjednućem ili drugim zlokobnim utjecajem, te dodaje: "Ne znam nikako kako se mogu opravdati oni klerici koji kažu da ne vjeruju u ‘čîne’, a još manje mogu protumačiti kako su u stanju braniti svoje vjernike ako su pogođeni ovim zlima." Možda, prije nego se upustimo u analizu, treba napomenuti kako je don Amorth mišljenja da "i brojni svećenici potcjenjuju opasnosti od magije", a demonolog mons. Balducci u djelu "Il diavolo", navodi da "svećenici gotovo nikada ne upotrebljavaju svoju moć egzorcista, jer im nedostaje vjera i plaše se, u bîti, da ne izazovu đavla". Problematiku je još više dramatizirao afrički nadbiskup u Rimu, egzorcist Emanuel Milingo, koji teolozima spočitava neupućenost u strategije Zloga, te kaže: "Teolozi koji nisu proučavali strategije đavola i zlih duhova koje oni upotrebljavaju da bi uništili ljudska bića, nemaju pravo diktirati nam što treba reći o đavlu i o zlodusima. Namjerno su ih stavili postrance, pod izlikom da ne treba plašiti ljude. Plod je toga da su premnoge osobe, zbog svojeg nepoznavanja đavla, od njega zarobljene."

* * *

Vrste urokâ - Razni pisci i egzorcisti, jednako kao i vračevi, poznaju razne vrste urokâ. Mi preuzimamo don Amorthovu, koji na temelju vlastitog iskustva uroke dijeli po načinu njihova djelovanja:

1. Uroci koji djeluju izravno - Djeluju preko hrane i pića. Sastojci koji se obično umiješaju u hranu ili piće su: menstrulna krv, mrtvačke kosti, srce neke životinje, razni prašci, posebne trave…, a uzrokuju karakterističnu bol u želucu.

2. Uroci koji djeluju neizravno - Djeluju putem transfera (nekog posrednika ili prijenosnika), ili preko nekog predmeta koji pripada osobi kojoj se želi naškoditi (preko fotografije, odjeće, njezinih stvari…). Ili se učine zlokobnima likovi koji predstavljaju tu osobu (lutke, životinje…) i njima se čine zle stvari kojima se želi napakostiti određenoj osobi (npr. zabadanjem iglica u glavu lutke ili životinje za vrijeme sotonskih obreda).

3. Uroci koji djeluju povezivanjem - Zaustavljaju razvoj pojedinih dijelova tijela ili mentalni razvoj (plod čega su smetnje u učenju, radu, ponašanju…). Drugi čîni idu za uništenjem nečijeg braka, za izazivanjem bolesti, neki i za uništenjem osobe. Čînima tzv. "crvene magije" želi se steći nečija ljubav.

* * *

Način djelovanja urokâ - Zavirimo li u djelo okultisitice D. Fortune, u njemu ćemo naći jedan opis napada crnog maga: "Želi li izvesti psihičko ubojstvo, strast za uništenjem mora preplaviti njegov duh. Želi li izvršiti psihičko silovanje, mora svoj duh napuniti pohotom i okrutnošću. Hladna žudnja za okrutnošću je osnova za uspjeh operacija ovakve vrste. Što se događa kad napadač ovako postupi? Pokrenut će zvona koja se nalaze u paklu. Odgovor neće izostati. Sva bića u čijoj prirodi titra isti ton odgovorit će na ovaj poziv - ‘Mračni Uriel i Azrael i Amon’ će doletjeti - i pridružiti se ovoj operaciji. Ali oni ne djeluju direktno na žrtvu, već preko operatora." Spomenute magijske tehnike doista su opasne i mogu biti pogubne za onoga tko ih izvodi daleko više nego za samu žrtvu protiv koje su uperene.

Na temelju proučene literature, čini nam se da bi objašnjenje djelovanja urokâ trebalo tražiti na nekom od sljedeća tri načina, koji su i kombinirani:

1. Fizički - jakom koncentracijom negativnih misaonih energija (sudjeluju misao, riječ i energija);

2. Psihički - upotrebom raznih metoda izluđivanja žrtve i buđenja tzv. "magijske svijesti", učinak čega je veliki strah. Žrtva stradava od straha prije negoli od snage urokâ, iako se kasnije sve pripisuje moći urokâ;

3. Duhovni - pokretanjem lavine paklenih sila.

* * *

Potencijalno ugrožene osobe.

Na uroke su prirodno imuni jedino sveci - kaže D. Fortune. Svetac, u kršćanskom smislu riječi, je čovjek koji se ravna po Božjim zapovijedima, kao što se suncokret okreće za Suncem. Biblija nam daje najpouzdaniji način zaštite od svih magijskih utjecaja, nebrojeno puta provjeren: "Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje ti danas dajem - ako ih poslušaš ljubeći Jahvu, Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš… Ali ako se srce tvoje odvrati i ne poslušaš, nego zastraniš i budeš se klanjao drugim bogovima i njima iskazivao štovanje, ja vam danas izjavljujem da ćete zaista propasti…" (Pnz 30, 15-20) Propast pojedinaca ili cijele nacije počinje kršenjem Božjeg zakona. Grijehom čovjek Neprijatelju otvara vrata svoje duše. Upravo navedene riječi ključ su za izlazak iz labirinta urokâ.

>>>
Žrtve urokâ uzalud rasipaju svoje imanje na razne mage koji "skidaju uroke" (čitaj: prazne novčarke!) ovom ili onom tehnikom, čije cijene u nekim slučajevima nadmašuju tisuću i više njemačkih maraka, a eventualni učinci su samo privremenog karaktera. Žrtva upada u začarani labirint, koji je dovodi do gubitka veze sa stvarnošću, a nerijetko može završiti i na psihijatriji. Skidanje urokâ ne postiže se nikakvim tehnikama ni ritualima, nego isključivo obraćenjem živome Bogu i neopozivim odreknućem od svih grijeha i njegovog začetnika i vođe - Sotone.
>>>

Sigurno nije pretjerana izjava sv. Augustina, koji veli da kada bi Sotona dobio od Boga dopuštenje, "nitko od nas ne bi ostao na životu". Najbolja i najsigurnija zaštita od urokâ je življenje u stanju milosti, a to znači u stanju bez smrtnoga grijeha. A prvi preduvjet da bi se nekome moglo nauditi čaranjem jest stanje smrtnoga grijeha. Padom u grijeh čovjek se od pravoga Boga okreće i klanja se bogovima. Upada u idolopoklonstvo, praznovjerje, iracionalizam. Zajedno s grijehom đavao oduzima i onu nutarnju radost duše. Da bi mogao duši nauditi, đavao nastoji oduzeti radost. Protiv toga savjetuje nam sv. Pavao: "Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!" (Fil 4, 4)

Uroci i magija najrasprostranjeniji su u onim predjelima gdje je vjera u Krista najslabija. Gdje postoji živa vjera, tamo magija nema moć. Stoga je domet vračeva ograničen. Njihova se moć prostire samo nad onima nad kojima se već nadvilo prokletstvo, jer oni žive u grijehu i u sjeni smrtnoj. I kada se nad njima izvrše magijski rituali, oni samo izvode na vidljivu razinu posljedice prokletstava kojima je čovjek već bio zatočen, ali im nije pridavao nikakvu važnost i, eventualno, ubrzavaju njihove učinke. Usudili bismo se reći da magijski fenomeni (nesreće, bolesti nepoznatog uzroka, čudni miris, nepoznati glasovi…) koji prate osobe, mjesta i predmete zahvaćene čaranjem igraju onu ulogu koju bol igra u organizmu. Bol je indikator da s organizmom nešto nije u redu i diže uzbunu. Kada boli ne bi bilo, organizam bi i dalje bio u smrtnoj opasnosti uslijed povrede, samo ga nitko na to ne bi upozoravao. Isto je i s urocima. Ako se žrtva urokâ obrati za pomoć na pravo mjesto, uroci će imati i pozitivan, suprotan, učinak! Ali, ako se ona za pomoć obrati na adresu vračeva, učinak je, prije ili kasnije - poguban! Iznimke od ovog pravila su toliko rijetke da ih u ovom prikazu nećemo ni spominjati.

* * *

Koliko je Božji blagoslov moćniji od magijskog djelovanja priznaje i sam vrač Bileam, kojeg je naručio moapski kralj Balak da mu prokune izabrani Božji narod, kako bi ga mogao pobijediti. Kad Bileam spozna da Bog bdije nad tim narodom, reče Balaku: "Gatanja nema protiv Jakova, nit’ protiv Izraela vračanja... Kako mogu proklinjati koga Bog ne proklinje? Kako gromom udarati koga Jahve ne udara?" (Br 23, 8. 23) Svjestan nadmoći Božjeg blagoslova i starozavjetni kralj David moli blagoslov od Gospodina: "Zato se udostoj blagosloviti dom svoga sluge da ostane dovijeka pred tobom, jer kad ti, Jahve, blagosloviš, bit će blagoslovljen za svagda." (1 Ljet 17, 27)

“Skidanje urokâ" - pružanje prve pomoći u slučaju napada urocima:

1) Odreknuće od svih zala, magije, okultizma, te s njima povezanih terapija i drugih izvora teškoga grijeha;

2) Dobra ispovijed i često (najmanje nedjeljno) pristupanje sv. misi, na kojoj je uvijek potrebno pričestiti se;

3) Od srca oprostiti osobi koja nam je nanijela zlo i moliti za nju;

4) Otkrivene magijske predmete poškropiti blagoslovljenom vodom i spaliti ih negdje na otvorenom, uz obveznu molitvu za vrijeme njihovog izgaranja. Predmete koji ne mogu sagorjeti, kao i pepeo sagorjelih predmeta, baciti u tekuću vodu, a ruke oprati u blagoslovljenoj vodi. Spomenute stvari nipošto ne bacati u zahod vlastite kuće;

5) U slučaju karakteristične boli u želucu prouzročene konzumiranjem hrane ili pića u kojima su bili pomiješani uroci, kao sredstvo zaštite neka osoba pije egzorciziranu vodu, egzorcizirano ulje ili egzorciziranu sol. Reakcija će biti izbacivanje istih, bilo fiziološkim putem, bilo povraćanjem.

>[ SADRŽAJ | NA VRH | NA DNO ]<

Bolest Predsjednika... Bože mili, što sve mediji nisu vâljali ovih dana! Od sladostrasnog naslađivanja do prodavanja magle, "pouzdanih informacija" i dezinformacija: od "naših očiju uprtih u Predsjednikovo zdravlje", do "oni koji su ga pokapali, prerano su se poveselili"; od pozerske "zabrinutosti" (briga njih za Predsjednika i za Hrvatsku, ponajmanje za pučanstvo!), do čvrstog uporišta, novca, položaja, časti i vlasti - koji se ne ispuštaju iz ruku tek tako…

* * *

Miroševac i blagdan Svih svetih... I mobiteli se mogu uključiti i isključiti, no toliko smo ogrezli u telefomaniju da čak ni počivališta pokojnikâ tu ništa ne znače: molitve, svijeće i cvijeće, a na sve strane prigušena ili jača zvonjava mobitela!? Bilo mi je mučno, baš kao i od prodavačâ cvijeća, ne svih, koji pokušaše "iskoristiti priliku", doslovno oderati naše ionako poderane džepove.

Kočoperni Matošev citat na vrhu sjeverne tribine uskoro bi trebao zauvijek nestati, odlučili su, kao nâs sada pitaju: vraćaju nam DINAMO! Davno su Marko Novosel i Vice Vukov, čini mi se i Ivo Robić, pjevali "te se boje nose u srcu i glavi, ajmo naprijed dečki, plavi, plavi, plavi…". Zambata, Lamza, Matuš i Perušič, Belin, Čerček, Gucmirtl i Rora bili su i ostaju dinamovci. U našim srcima. Svoje hrvatstvo iz nekih drugih vremena pronalazili smo u uspjesima "Dinama", radovali se i tugovali…

* * *

Osma obljetnica pada Vukovara; deseta pada Berlinskog zida - no, kako nedavno reče nadbiskup Bozanić, javljaju se neki "novi zidovi" i nije samo prazno slovo ona biskupa iz istočne Europe: nadali smo se… ali…

Oglasila se komisija "Justitia et pax", gdje, čini mi se, ima više diplomacije no vjere, više maglovitog od konkretnog. Održano je i izvanredno zasjedanje HBK, no, očekivali smo konkretnije riječi o vrlo konkretnom vremenu: socijalno-gospodarska situacija, izbori, nedavna biskupska Sinoda za Europu, tek su neke teme i dileme o kojima se i Crkva mora očitovati.

Građani Dupca već su se očitovali; nije bilo dvoboja kod OK Dupca, no sve opcije su otvorene: boksačka legenda Mate Parlov (nezaboravan je njegov let preko konopaca u razdraganu beogradsku publiku, čini mi se da je tada nokautirao Adinolfija) citirao je Horacija - Sretan je onaj tko je daleko od politike i svojim volovima obrađuje djedovske njive! Mehanizacija je više puta viđena u Dupcu; u maricama nije bilo Ivica; one su bile tek pratnja bageristima: tužbe, peticije, zahtjevi, molbe… još uvijek koltovi ne rade. Trinaest vlasnika zemlje odolijeva (k’o na Divljem Zapadu); tramvajske tračnice su postavljene, provizije podmirene, naše tvrtke uposlene… ali okretište još nije na vidiku! Citiram Večernji list: "Prevaranti iz grada su nam nedavno poslali rješenja u kojima kao naknadu, umjesto novca, nude državne obveznice s dugoročnom isplatom (!) i neutvrđenim svotama (!?), na što ne možemo pristati."

* * *

Jubilej psihijatrijske bolnice Vrapče: kažu, u 120 godina liječeno je oke l20.000 bolesnika. Svojedobno je u njoj boravio i novinar Otmar Prindl, kojeg su proglasili mentalno poremećenim zbog članaka koje je pisao protiv tadašnje državne politike! Srećko Jurdana još nije hospitaliziran, a ja, hvala na pitanju, još sam uvijek, hvala Bogu, koliko-toliko mentalno zdrav i unatoč dioptriji od +1,25 još uvijek sasvim solidno zapažam stvari oko sebe. Vjerujem, zapažaju i mene, no Djela apostolska nam govore: Većma se treba pokoravati Bogu, negoli ljudima!

U Makedoniji više ne vrijedi: i poslije Tita - Tito; i njima je na vrh glave "karizmatskih" samozvanaca, očeva i očuha. Novi predsjednik je (vjerojatno) Trajkovski, Tito Petkovski čeka svoju priliku. Opametili se i Makedonci…

Radno predsjedništvo u svečarskom ruhu, pojačano političarima i umjetnicima, dakle, gradsko poglavarstvo proslavilo 16. studenoga Dan grada Zagreba. Gradonačelnica je pohvalila "podršku građana mudroj politici gradske administracije (uglednici iz Dupca nisu bili zamijećeni!), predsjednik Skupštine je Zagreb nazvao Hrvatskom (o DINAMU je bilo manje riječi, stvar je jasna), a izaslanik Predsjednika Republike je pozvao vodstvo grada da se ponaša u skladu s prilikama. Unisonost mišljenja, kakva se samo poželjeti može, i zaključci od životne važnosti za građane Zagreba: grad je prošao sve sudove prošlosti (e, sudovi sadašnjosti se tek očekuju - op. a.), metropola ljepša no ikad, nagrade i nagrađeni, i - ovo vrijedi citirati - Grad je duhovno i materijalno obogaćen!? Znači, gradonačelnica građane (što drugo?) smatra mentalno retardiranima, no gdje naći više umobolnica koje bi sve zbrinule? Zašto? Zbog ovoga: "Zagreb je svjedok naših uspjeha, on je grad po kojem nas prepoznaju. Lijepo nam je i ugodno živjeti u Zagrebu (u njezinu iskrenost ne sumnjam - op. a.)… na njegovim se ulicama osjećaju živost i pulsiranje grada koji se snažno razvija (ne bih ovo potpisao - op. a.). Od Trga bana Jelačića do Sesveta smo građanima omogućili uvjete za bolji život!" I dalje je prva dama grada nizala: iznimna skrb za socijalnu sigurnost, uspješna vlast privlači i međunarodna strana ulaganja, "u Zagreb dolazi Importanne, Coca-cola, Billa, itd.".

Očekuju nas nove škole, vrtići i sportske dvorane, presijecanje vrpci na sve strane, skoro k’o u ovo predizborno vrijeme gdje ministar razvitka, useljeništva i obnove ima pune ruke posla: istina, pomogne mu i dama prosijede kose, koja ima tako mekano srce i najviše suosjeća sa svim mogućim stradalnicima i bori se za emancipaciju ženskog roda, no vrpcâ je ovih dana podosta, a najavljuju nam i nove.

Savka Dabčević-Kučar nudi nam neku drugu verziju, a budući da je politiku davno apsolvirala, ekonomiju i doktorirala, zašto joj ne vjerovati? Po njezinu mišljenju, nova vlast morat će vratiti novac u Hrvatsku! Kako? Opljačkati strane banke? Vratiti novac još jednom u veš-mašinu ili u stroj za pranje rublja, još jednom ga oprati?! Dakle, korupcija čini 2,1 posto vrijednosti transakcija, odnosno oko 7 milijardi kuna!? I nastavlja: "Treba najprije shvatiti da se na izborima ne ruši hrvatska vlast, već se ruši stranka na vlasti, koja je u deset godina pokazala da joj tu nije mjesto. Stopa nezaposlenosti je 19,7 posto, po čemu nismo ni blizu Europe, imamo 57 posto zaposlenih koji ne primaju plaću." Zaduženost - pojeli su nam sadašnjost i dobar dio budućnosti, nema razvoja, hara potpuna nelikvidnost. Balkansko mitomanstvo. Savka bi ukinula i sve povlastice, od kreditnih kartica do helikoptera i pozlaćenih kvaka. Očito je kvaka u zlatu i lovi, imati umjesto biti: transvestiti ne poznaju pojam biti i velikodušno nam nude... što? Pojmovnik cinizma. Dokad?

Vidjet ćemo uskoro. I zlatno tele se može istopiti, napose na vatri pravde i istine. Ipak, kako nadvladati strah i potuljenost, apatiju i beznađe tolikih? Pametan je bio Marko Aurelije, jer - tko je vidio sadašnjost, vidio je sve, i prošlost i budućnost. "Vrijeme mraka" je iza nas, pomirbe i jeftinog (bljutavog) hrvatstva još traje, pred nama je budućnost. Kakva? Ako se iskreno i ponizno ne vratimo (svatko za sebe), prije svega, Bogu - nikakva! Netko je rekao: Kad smo pri Bogu, onda smo i pri sebi. Dokle ćemo Boga iskušavati i biti izvan sebe? Bűditi vraga koji uopće ne spava? Malo hrabrosti i odvažnosti, i - eto novog lista kalendara…

MIRKO KALANJ

>[ SADRŽAJ | NA VRH | NA DNO ]<

Poštovani djelatnici uredništva Glasnika sv. Antuna Padovanskoga! Sa svojim malim pismenim radovima s hrabrošću vam se javljam i uz jutarnji čaj sve vas srdačno pozdravljam. Molim Boga, Mariju Kraljicu i sv. Antuna za uspjeh u vašem plemenitom radu i da imate što veću nakladu. Bog s vama.

Pokušao sam se i ubiti, ali Bog me spasio. Koncem 1997. počeo sam moliti Božanski časoslov, a kod jednog klanjanja pred Presvetim na Trsatu počeo sam osjećati promjene u sebi, neki mir i kajanje zbog svega što sam prije radio. Zamolio sam suprugu da mi oprosti i zahvalio joj, jer je sedam godina bila moj anđeo čuvar.

Od rujna ove godine uključen sam u Pokret krunice i od tada je redovito molim, a u crkvu idem redovito. Na hodočašću u Međugorje doživio sam divnu milost mira i Gospa mi je vratila volju za životom, vedrinu i energičnost, te dar da uvijek imam vreman za druge. Ovim dopisom želim osobito posvjedočiti onim braniteljima kojima medicina sama ne može pomoći da je Bog jedini koji ih može potpuno izliječiti. I ja redovito idem na kontrole, ali lijekovi mi više, hvala Bogu, ne trebaju...

>[ SADRŽAJ | NA VRH | NA DNO ]<

* * *

Na ovu sam čudnu tiskovinu morala reagirati, jer vjeru i moral koji idu uz nju ne mogu držati odvojene od svakodnevnog života, pogotovo u ovim vremenima, kada se ljudima prodaje magla, a ja se ipak ne smatram guskom...

Da je poznavanje povijesti i prošlosti vlastitog naroda ili nekakav osjećaj svog mjesta i odgovornosti u tom kontekstu također nepodoban, glupo i nepotrebno svjedoče sljedeći stihovi lošega anonimnog pjesnika, nepoznate nacionalnosti. Citiram: "Zaj... (psovka - op. a.) sve te priče o stoljeću sedmom, ne, ti nemaš vremena da živiš još jednom, ovo stanje teško tebe jadnog nije vrijedno." No, dobro, to je samo jedna loša pjesma, i taman kad ste pomislili da gore ne može, ostanete iznenađeni, jer gore može, kao npr. komentar filmova u našim kinima (koja su prema njima pretrpana domaćom produkcijom): "Prekrasna, dirljiva saga o hrvatskom gastarbajteru koji bježi od Udbe... da bi se nakon petnaest godina vratio u Domovinu, priključio Gardi i stradao u minskom polju spašavajući kćerku udbaša koji ga je proganjao... Na kraju umire staroj majci na rukama, ostarjeli udbaš pjeva ‘Ustani bane’, a ti trčiš vani jer ti se povraća. Od one votke iz tetrapaka, naravno". Mislim da tu nikakvi komentari nisu potrebni. Toliko o toleranciji, dijalogu, kako ih vidi GLAS ’99.

* * *

Ako ste pomislili da se GLAS ’99 okomio samo na jednu stranku ili na mlade s razvijenim nacionalnim osjećajem, varate se. Nisu pošteđeni ni osjećaji vjernikâ, niti Katolička crkva. "Mudri" komentari neodoljivo podsjećaju na one parole koje su nam još presvježe u pamćenju da bismo ih mogli još jednom progutati, one o zločestom kleru i vjeri kao opijumu naroda. Evo što je GLAS ’99 rekao o nedjeljnim misama za mlade (koje autori sigurno redovito pohađaju), a u duhu gore navedenih "bisera": "Na tim misama svećenik mudro i učeno propovijeda o pogubnim zlima današnjice koja vrebaju mlada stvorenja na svakom kutu, kao što su kasni izlasci, rock’n’roll, mini suknje, kafići, rave-partyji, televizija, psovke, cigarete, seks, loše društvo, alkohol, stadion, droga, Sotona, smak svijeta i druge opačine trećeg milenija. Korisno i zabavno." Koji su to svećenici koji su protiv televizije i Interneta (autor vjerojatno nije čuo za religiozni program HRT-a, niti je listao hrvatske katoličke stranice na net-u), ili što bi neki svećenik imao protiv jedne građevine kao što je stadion ili kafić, nije nam potpuno jasno. To što su u taj apsurdni skup ubrojeni droga, alkohol, psovke i druge opačine - tjera nas da se pitamo o stavovima anonimnog autora prema tim pojavama. A kakve veze ima treći milenij s tim (kao da to nije stvarnost i ovog milenija), ostat će nam vjerojatno svima velika zagonetka.

Sve u svemu, prevedena na naš lijepi hrvatski jezik, ako izbacimo psovke, od strane ove NESTRANAČKE i nadasve NEPRISTRANE, nevladine, udruge poruka mladima glasi: "Zaboravi na nacionalnu pripadnost, na povijest i na sve žrtve koje su tijekom te povijesti poginule i tako omogućile da ti danas izađeš na izbore; zaboravi Crkvu i vjeru; izaberi onu vladu koja će legalizirati droge, koja je moderna (psuje kao i ti); ne misli na sutra, živi za danas i za trenutačne užitke! Sve u svemu: zaboravi moralnu odgovornost koja je sastavni dio svakoga tvoga slobodnog čina, pa tako i parlamentarnih izbora!

Ja, ipak, dajem puno povjerenje našim mladim ljudima i nadam se da neće pasti na takav jadan pristup i na glupe fore, koje ih ponižavaju i vrijeđaju njihov zdrav razum, a da ironija bude veća, pod parolom: "Misli svojom glavom!". No, još uvijek ostaje pitanje naše odgovornosti u cijeloj priči. Hoćemo li stajati sa strane i s gađenjem gledati te "prljave političke igre" i učestalo prati ruke, ili ćemo ispravno shvatiti svoju odgovornost u ovom trenutku? Odgovornost koju imamo prema svim našim precima, našim potomcima i, konačno, pred Bogom.

* * *

Licemjerno bi bilo stajati po strani i zgražati se nad spomenutom tiskovinom. GLAS ’99 je samo jedna u moru sličnih organizacija i akcija, ili u nemoralnim postupcima bilo vlasti, bilo oporbe, izopačenom moralu društva uopće, ako mi, kršćani, ne poduzmemo ništa da tu i takvu situaciju promijenimo. Zato su izbori, i izlazak nas kršćana na izbore, bitni. To je jasno dao na znanje i zagrebački nadbiskup mons. Josip Bozanić na tiskovnoj konferenciji, neposredno nakon prošlog zasjedanja HBK, gdje se o tom pitanju raspravljalo. Kad je rekao vjernicima glasujte po savjesti, jasno je da je pod savjesti podrazumijevao zdravu i zrelu kršćansku savjest. Takva savjest bi trebala uvijek svaku vlast kritički gledati i dignuti svoj glas u obranu obespravljenih, ali isto tako nemoguće je da bi takva savjest i kršćanski moral dozvolili osobi da dade svoj glas strankama koje se otvoreno zalažu za abortus i legalizaciju nekih droga, koje se u svojim temeljnim načelima i programima otvoreno kose s kršćanskim moralom i stavovima Katoličke crkve. Alternativa uvijek postoji za one koji je traže. Možda tiha, nenametljiva, neistaknuta u našim medijima, koji su u lovu na skandale i senzacije, ali postoji. Bitno je da mi kršćani koji želimo bolji svijet, svijet morala, pravde i mira, konačno nešto i poduzmemo u tom smislu. Ako to ne učinimo, a i tu slobodu imamo, budimo svjesni da i za nedjelovanje moramo preuzeti svoj dio odgovornosti.

Priznanje povijesnih grijeha može pomoći Crkvi da se očisti i zasja u novome svjetlu na pragu trećeg tisućljeća. Ljubav je nešto različito od ideološkoga gutanja. Tko to nije shvatio, neće shvatiti ni razlog "čišćenja pamćenja". Jer riječ je, zapravo, o Bogu koji je Ljubav.

Kako je moguće još uvijek biti kršćaninom nakon inkvizicije, nakon križarskih ratova, nakon spaljivanja heretikâ, nakon "Malja protiv vještica", nakon masovnoga ludila, histerija i hajki proganjanja, nakon vjerskih raskola i ratova, nakon papa kakav je bio Aleksandar VI. Borgia, nakon orgija i promiskuiteta visokoga klera, nakon korupcije, nepotizma, svakovrsne pokvarenosti, nakon pregoleme moći i vlasti nad ljudima, nakon terora koji je bio nalik komunističkom teroru dvadesetog stoljeća; kako je moguće još uvijek biti kršćanin?

* * *

Čistiti pamćenje? Što znači čistiti pamćenje? Zar zaboraviti? Izaći na trg i uzvikivati vlastite grijehe? Što to hoće papa Ivan Pavao II.?

Ispit savjesti i suočenje s istinom! Teško kršćaninu ako mimoilazi, zataškava ili krivotvori istinu. Ne samo zato što prikrivanja i tabu-teme rađaju kompleksom, strahom i sramom. Ne samo zbog šutnje što guši život i zatvara vjeru u okamenjenu mitološku svijest. Već i zbog onog što je upravo kršćansko, što grešan, glupav, željan moći i ideološki borben kršćanin ne vidi, da je upravo u priznanju slabosti jedan od ključnih izvora naše snage. Da je u obzorju Kristova Govora na gori mnogo toga obratno no što se čini.

>>>
Ionako je protiv Crkve izneseno sve najgore što se uopće moglo iznijeti, pa se bubnjalo po trgovima, a ubuduće će se još više bubnjati. Pa ne priznajemo svoje grijehe zbog neprijateljâ Crkve; sve to oni odavno znaju i vješaju o velika zvona; mi priznajemo grijehe prethodnikâ - zbog nas samih. Ne samo zato da bi se pred svijetom distancirali od zločina koje su počinili oni koji su sebe nazivali katolicima, već zbog blagotvornosti koju takva svijest čini na obraćenje našega vlastitog srca.
>>>

Kršćanin kojega u dubini nisu taknuli Kristov Govor na gori i Posljednji sud, to ne može shvatiti. On vidi suprotstavljene ideološke tabore, koji nastoje ojačati površnu moć uvjerljivosti u očima široke javnosti. Pa onda u takvom priznanju vidi samo čin ideološke slabosti. No, nije riječ u tome kako izgledamo, već kakvi smo. Bolje da smo politički i ugledom slabiji, a vjerski i etički bolji, nego obratno. Riječ je o vrlo pogodnom sredstvu za naše obraćenje. Kršćanin koji smatra da se ne treba obratiti, to naprosto ne može shvatiti. To je ono što Ivan Pavao II. vidi, a neki vjernici - ne.

Ono o što se kršćanin zaista treba osloniti, to je snaga same Istine. To znači: Isus Krist i sve ono što je istinito. Osim istine ništa nemajmo i ne želimo, i dajmo se od svega ostaloga opljačkati. Jedino istina oslobađa. Mi zaista nismo počinili one strašne grijehe kakve su crkvena vrhovništva počinila krajem srednjeg vijeka i u prvim stoljećima novoga; mi se zaista silno razlikujemo od takvih "kršćana" i, bar naizgled, nemamo nikakve veze s njima.

Zar nemamo baš nikakve veze? Zar smo bezgrešni? Ne vreba li u nama u dubini klica takvih vragova? U našoj ideološkoj uskogrudnosti, u želji za moći i ugledom? Ne poželimo li gdjekad pobjedonosnu, uglednu i moćnu Crkvu? Nije li i nama još uvijek potreban hrabri čin poniznosti, ispit savjesti što otvara put k istini-osloboditeljici. Zaista, ne bi nam trebalo biti više stalo do vanjskog izgleda i površna ugleda Crkve - od onog što Crkva uistinu jest i treba biti: kvasac ljubavi.

“Idi, vraže, gdje te traže!", mi te više ne trebamo. Naša je želja za novim početkom, za obraćenjem srca u dubini. Pa nije samo važno da vjernici u pluralnom društvu znaju točno kako s istinom stoji, da ne lažu i da ne bježe od istine, već je još važnije da sami sebe upoznaju u dubini, da prigrle Krista raspetoga i nesebičnu ljubav, gdje kršćanstvo pobjeđuje samo u širenju pravde i milosrđa, u solidarnosti sa slabijima i nevoljnima, a ne u trijumfu jednoga ideološkoga partikularizma nad drugim. Pobjeđuje u dijalogu, toleranciji i ljubavi, u proegzistenciji za druge i različite, a ne u njihovoj negaciji.

Postoji li takvo načelo koje i nakon tisuću godina zloporabe ostaje i dalje vrijediti?

Da, to je Ljubav. Ona znači nenasilje, blagost, dobrotu, opraštanje, požrtvovnost, istinoljubivost... Makar se u ime "Ljubavi" mrzilo, makar se lagalo, palilo i ubijalo - ljubav, blagost, nenasilje ne prestaju biti načelima u vijeke vjekova. Ni tisuću godina nasilja u ime nenasilja ne mogu opovrgnuti vrijednost nenasilja. Ni tisuću godina mržnje u ime ljubavi ne mogu opovrgnuti vrijednost ljubavi. Ni tisuću godina okrutnosti i kažnjavanja u ime blagosti ne mogu opovrgnuti vrijednost blagosti i opraštanja. Ljubav, blagost, nenasilje nisu postali ništa manje potrebni, a u njihovu pozivu nema ništa manje vatre što gori, a ne izgara.

I iako se u povijesti oko Kristova imena, života i misli nakupilo čitavo mnoštvo vlastodržaca, krvnika, karijerista, licemjera, sudaca i fanatika, ipak se našlo još više onih koji poželješe biti blagi, istinoljubivi, nenasilni, požrtvovni i zaljubljeni, jer su njega osobno upoznali. Prvi požeše proklet dah i zlu kob, a drugi darove Duha.

Ukoliko razlikujemo duhove, ukoliko ne bježimo od istine, ukoliko se oslonimo na njega koji je Ljubav, ukoliko smo samokritični i slobodni od tašte slave, ukoliko se u dubini obratimo, još uvijek možemo biti kršćanima.

>[ SADRŽAJ | NA VRH | NA DNO ]<

Piše: CELESTIN TOMIĆ

Anđeo Gabriel Mariju oslovljava riječima: "Milosti puna - Keharitomene". To je novo ime, koje Mariji daje nebo. Tu je Marijina veličina, jer je Bog ljubi i ispunja svakom milošću. Grčki glagol keharitomene je pasiv perfekta. Znači: Bog je Mariju učinio Milošćupunom, Zamilovanom, Bezgrešnom od njezina začeća.

Milosti puna - Keharitomene (Lk 1, 28)

“Oci istočne predaje nazivaju Majku Božju ‘Presveta’ (Panaghia), časte je kao ‘slobodnu od svake ljage grijeha, kao oblikovanu od Duha Svetoga i učinjenu novim stvorenjem’." (KKC, 493)

Bezgrešno začeće na Zapadu nailazi na otpor. "Cio je ljudski rod u Adamu ‘kao jedno tijelo jednoga čovjeka’... Svi su ljudi zahvaćeni Adamovim grijehom, kao što su svi zahvaćeni Kristovom pravednošću... To je grijeh koji će se svemu čovječanstvu prenositi razmnožavanjem, prenošenje ljudske naravi lišene izvorne svetosti i pravednosti." (KKC, 403) Svi su, osim Isusa Krista, potrebni spasenja. Pa i Marija, uči sv. Augustin. Bezgrešno začeće ne može se po Pavlu uskladiti sa sveopćenitošću istočnog grijeha.

Međutim, od 9. stoljeća postupno se na Zapadu uvodi blagdan Bezgrešnog začeća. Najprije u južnoj Italiji i u Engleskoj. Pobožni monah Eadmer iz Canterburya piše godine 1128. traktat o Bezgrešnoj. Tuži se što se taj blagdan ne slavi posvuda. Pobija sv. Augustina: Bog je mogao i htio učiniti da i kroz trnje ostane netaknuta. I zaključuje: "Bog je mogao, on je htio; ako je htio, on je i učinio."

* * *

U 13. stoljeću Augustinova misao prevladava među teolozima: Krist je otkupitelj sviju, a oslobođenje se ostvaruje u onima koji su u stanju grijeha. Bl. Duns Scot (13. st.) rješava teološki problem naglašavajući da je Isus Krist otkupitelj sviju. U Bl. Djevici se pokazao kao savršeni otkupitelj jer ju je "unaprijed očuvao od istočnoga grijeha". U teološke raspre Duns Scot uvodi pojam otkupljenje od grijeha, umjesto oslobođenje od grijeha. Nazvan je "Naučiteljem Bezgrešne".

Siksto IV. godine 1477. potvrđuje misu u čast Bezgrešne. Ovaj nauk polako ulazi u sve teološke škole. Istina vjere biva prihvaćena od sviju. Kristovo otkupiteljsko djelo ne samo oslobađa od grijeha, već i čuva od grijeha. Ta milost dana je Mariji da, slobodna od grijeha, snagom Kristove milosti, pobijedi Sotonu već u svom začeću i da ostane pobjednicom nad njim cijelog života. Bezgrešno začeće ne potamjuje, već rasvjetljuje nauk otkupljenja ljudskog roda. "Da bi navještaju svoga poziva mogla dati slobodan pristanak svoje vjere, bilo je potrebno da bude sva nošena Božjom milošću." (KKC, 490) Marija je prva otkupljena i postaje uzor - ikona Božje svetosti.

* * *

Pio XI. godine 1854. proglasio je istinom vjere:

“Preblažena Djevica Marija u prvom trenutku svoga začeća jedinstvenom je milošću i povlasticom svemogućega Boga, u predviđanju zasluga Isus Krista, Spasitelja ljudskog roda, bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha."

Papa je prije tog proglašenja biskupima katoličkog svijeta razaslao upitnik. Bio je to "pismeni koncil". Odgovor biskupa (njih 604) bio je gotovo jednodušan u želji da se vjerovanje Crkve proglasi istinom vjere.

Drugi Vatikanski sabor potvrđuje: Sav taj "sjaj sasvim jedinstvene svetosti" koji Mariju "resi već od prvog časa njezina začeća" dolazi joj od Krista: ona je "otkupljena na uzvišen način, u vidu zasluga svoga Sina." (LG, 53).

Krist je otkupitelj svoje Majke, i u nju je izlio otkupiteljsku snagu na najsavršeniji način. Marija je jedina osoba ljudskog roda koja ostvaruje, na najuzvišeniji način, plan božanske ljubavi prema ljudima.

“Sva si lijepa - ništa u tebi nema što bi se suprotstavljalo ljepoti Stvoritelja za ljudsko biće. Nema u Tebi istočnog ni osobnog grijeha. Stvoritelj je u Tebi sačuvao izvornu ljepotu stvaranja, da pripravi dostojan stan za svoga Sina Jedinorođenca, postavši čovjekom za naš spas." (Ivan Pavao II., Angelus 8. 12. 1996.)

* * *

“Više nego bilo koju drugu stvorenu osobu, Otac ju je ‘blagodslovio svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu’. U njemu ju je izabrao prije postanka svijeta ‘da bude sveta i neporočna pred njim u ljubavi.’ (Ef 1, 3-4)" (KKC, 492)

U Pavlovom hvalospjevu Božjem naumu spasenja (Ef 1, 3-14) to je rečeno za svakog vjernika. Susrećemo samo ovdje glagol haritoo (keharitomene - Svalijepa, Zamilovana...). Ovdje je u aoristu. Svi smo u Kristu izabrani "prije postanka svijeta", da budemo "sveti i neporočni". Kristova milost i nas "zamilova u Ljubljenome". Kod Marije imamo keharitomene (perfekt pasiv), što znači Kristova milost u njoj ostaje za svagda, neuništiva je, vječna. Ovdje imamo aorist, što znači: ta nam je milost dana u času krštenja, ali ako ne surađujemo s tom milošću, gubimo je.

Bezgrešna nas mora poticati da joj se utječemo neka nas zagovara kod Krista, svoga Sina, da i mi ostanemo milošću "zamilovani" za svu vječnost.

U najdramatičnijem trenutku Daniel primjenjuje novu metodu, novu književnu vrstu - apokaliptičku viziju, da iznese stvarnost punu nade, iako kasni ostvarenje spasenja. Jubilejske godine mira i pomirenja se ne ostvaruju. No, Bog ipak ne kasni. On će dati svom narodu konačni "jubilej", oproštenje grijeha i pomirenje.

Daniel govori o Božjem kraljevstvu, koje će razbiti i uništiti sva zemaljska kraljevsta, a ono ostaje vječno (2, 31-45). Bit će to tajanstveno, ali vidljivo, unutarnje, sveopće i vječno kraljevstvo, utemeljeno na pravdi i slobodi. I to će se kraljevstvo ubrzo objaviti (7, 25; 8, 14; 9, 27).

Kraljevstvo je dano Sinu čovječjem i progonjenom narodu (7, 13. 19 s) koji će izvršiti sud nad progoniteljem.

Vrijeme je kratko. Prorok poziva vjernike da izbjegavaju svaki kompromis s idolopoklonstvom, pa i uz cijenu života, poput triju mladića u užarenoj peći (3, 18) i Daniela u jami lavljoj (14, 26-42).

Velika važnost pridaje se molitvi. Spasenje se ostvaruje ne po zaslugama, već po Božjem milosrđu (3, 40 s).

Daniel naglašava da u Božje kraljevstvo ne ulaze samo živi, nego i umrli koji nisu izdali vjeru. "Tada će se probuditi oni koji snivaju u prahu zemljinu: jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost." (12, 2)

* * *

Prorok Daniel svojim apokaliptičkim stilom otkriva veo budućnosti, koja je za vjerne puna nade. Narod mora sačuvati tu nadu, ostati narod budućnosti, uza sve nevolje i progonstva sadašnjeg vremena. Ova nada ima svoje najsnažnije uporište u uskrsnuću. To je nešto novo u to vrijeme. Zaista, Daniel ugroženom i beznadnom narodu naviješta novu istinu, koja je toliko utješna i ohrabrujuća.

Ova nada u uskrnuće jasno je izražena u Novom zavjetu za sve: pravednici i grešnici će uskrsnuti, i povezana je s Isusovim uskrsnućem, koji je uzrok i anticipacija našeg uskrsnuća.

Dijalog - Riječ je to koja se danas često čuje u političkim, društvenim, socijalnim, religioznim krugovima. Razmimolaženja i ratni sukobi nastoje se rješavati kroz susrete, dogovore, sporazumjevanja, dijalog. Posebno se to naglašava na religioznom i ekumenskom području. Židovski mudrac, pisac Knjige Mudrosti, uvodi nas u dijalog židovske i poganske kulture.

Oružana pobuna zaustavila je prodor helenizma u Palestinu. Ali u dijaspori, posebno u Aleksandriji, gdje Židovi čine gotovo trećinu građanstva i zauzimaju važna mjesta u trgovini, obrtu, bankarstvu, to ide malo teže. Neki napuštaju otačku vjeru, drugi slijede put kompromisa, treći otvaraju srce i um grčkoj misli, ali ostaju duboki vjernici otačkih predaja.

Ovoj grupi pripada i pisac Knjige Mudrosti, koji živi u Aleksandriji u prvom stoljeću prije Krista. Materinski mu je jezik grčki, pod snažnim je uplivom grčke filozofije, Bibliju čita u grčkom prijevodu. Cilj mu je povezati vjeru pravovjernog židova s grčkim duhom vremena, a da ništa ne ošteti otačku vjeru. Kategorijama grčke misli iznosi biblijski pojam Boga i čovjeka, tako da to i Grci mogu shvatiti.

Na taj način želi poduprijeti vjernike u vjeri, a kolebljivcima u vjeri pokazati da grčka filozofija i kultura, koje stvaraju sumnje, mogu i te kako biti podrška njihovoj vjeri. Otpadnike od židovstva nastoji potaknuti da razmisle o svojem činu, tako da uvide da židovsko vjerovanje neizmjerno nadilazi grčko. Konačno, želi obratiti pogane, otkrivajući im besmislenost i laž idolopoklonstva, te da Židovi nisu nikakvi barbari ili neprijatelji ljudskog napretka.

Uvjeren je da nema suprotnosti između vjere i znanosti. Istina je jedna, jer je Bog jedan, izvor jedini svake mudrosti. Mudrost dolazi od Boga, otkriva istine vjere i vodi spoznaji istine.

Znanstvena spoznaja istine je u skladu s ospluživanjem Zakona. "Njezin najistinskiji početak želja je za poukom, a u težnji za poukom ljubav je prema njoj; voljeti je znači držati njezine zakone, a posluh njezinim zakonima pouzdana je besmrtnost, a besmrtnost vodi u blizinu Božju." (6, 19-19)

Pisac je židovski mudrac koji prihvaća vrednote izvorne grčke misli, platonizma, stoicizma, epikureizma, pa i mnogoboštva, i preoblikuje ih židovskom vjerom. Svjestan je poslanja Izraela svima; zato u ispunjenju tog poslanja uspostavlja dijalog s poganima. Nije postao helenizirani Židov, nego ostaje vjeran svojoj židovskoj predaji, koju želi naviještati svemu svijetu: da je Bog Izraela ljubitelj čovjeka; svijet je on stvorio u svojojm ljubavi i on je izvor svake mudrosti.

* * *

Kada je riječ o novoj evangelizaciji kršćanstva, možemo reći da nas Knjiga Mudrosti upućuje kako treba inkulturirati vjeru i iznositi Božju riječ, imajući u vidu probleme koje čovjeku današnjice postavljaju znanstvena, politička, ekonomska, kulturna i religiozna kretanja.

K tome cilju vodi i enciklika "Fides et ratio" - Vjera i razum (1998.), velikog pokretača nove evangelizacije, pape Ivana Pavla II. "Iznova potvrdivši istinu vjere, možemo čovjeku našega doba ponovno dati istinsko pouzdanje u njezine spoznajne mogućnosti i ponuditi filozofiji poticaj da zadobije i razvije svoje puno dostojanstvo." (Br. 6) Vjera ima pouzdanje u razum. Zna da je ona "po svojoj naravi usmjerena istini i da je, osim toga, u sebi opskrbljena sredstvima koja su potrebna da se do nje dođe" (br. 43). Enciklika završava: "Božja riječ otkriva konačni čovjekov cilj i daje cjeloviti smisao njegovu djelovanju u svijetu. I zato ona poziva filozofiju da se zauzme u traženju naravnog temelja toga smisla, koji je sastavni dio religioznosti svake osobe. Filozofija koja bi nijekala mogućnost posljednjeg i cjelovitog smisla, bila bi ne samo neprikladna, nego i pogrešna." (Br. 81)

Autor: VESELJKO KRIŽANOVIĆ

Kao niz slapove (uspravno niz tablicu) spustite u jezerce (u donja tri reda kvadratića) slova koja se nalaze iznad prvoga od triju jednakih redova kvadratića. Ponuđena slova složena su abecednim redom, a Vaš je zadatak razmjestiti ih tako da njihov pravilni raspored tvori svetopisamske izričaje o Bogu Ocu. Rečenice treba čitati vodoravno, a pojedine riječi nastavljaju se iz prvoga u drugom redu, te iz drugoga u trećem, kao i iz jednoga broja "Veritasa" u idućem. Kao olakšanje, nudimo Vam slova kojima započinju pojedine riječi.

Ispravno popunjeno rješenje izrežite, ispod tablice upišite svoje ime i prezime i punu adresu, te najkasnije do 23. siječnja 2000. pošaljite na:

Imena triju dobitnika/ca nagradâ objavit ćemo u "Veritasu" br. 2/2000. Nagrade su tri vrijedne knjige.

U devetom krugu izvlačenja (za br. 10/99) prvu nagradu dobila je Marija PROFUNTAR iz Pitomače (nagrada je knjiga "Pristup Bibliji"); drugu nagradu dobila je Anđela BELOŠEVIĆ iz Zagreba (“Marija Majka vjere"); treću nagradu dobila je Marija OSLAKOVIĆ iz Male Rakovice kod Samobora (“Tajna vjere"). Nagrađenima čestitamo, a ostalima želimo više sreće u idućim izvlačenjima.

>[ SADRŽAJ | NA VRH | NA DNO ]<

* Je li svećenik i danas doslovce ponovio istu propovijed?
- Doslovce - odgovoriše mu gotovo uglas.
* Jeste li namjerno opet ponovili istu propovijed? - sada generalni vikar upita župnika.
- Naravno da sam je namjerno ponovio. A mogu li ja sada njih nešto pitati? - dometnu župnik.
* Pitajte! - reče mu vikar.
- Tko od vas, dragi moji vjernici, znade ukratko izreći glavne misli iz moje današnje i više puta ponavljane propovijedi?
Nastade műk, a, pošto nije dobio nikakav odgovor, župnik objasni uvaženom gostu da ne može ići dalje dok mu vjernici ne svladaju staro gradivo.

* Pogledajte, molim Vas, kako izgleda moj brevijar, a kako Vaš. Vaš je potpuno nov, a moj je sav već gotovo potrošen.
- Da, za razliku od Vas, ja svoje stvari držim uredne - odgovori župnik.

>[ SADRŽAJ | NA VRH | NA DNO ]<

6. PROSINCA - SV. NIKOLA, BISKUP

ZLATNICI ZA DJEVIČANSTVO

Živio u drugoj polovici 3. stoljeća u Maloj Aziji, uz obalu Sredozemnoga mora, čestit i pobožan mladić po imenu Nikola. Kada je umro mirski biskup - a Mira bijaše tada važna prometna i trgovačka luka za rimsko carstvo na onim prostorima sastadoše se svi biskupi one pokrajine da izaberu novoga mirskog biskupa. Bio jedan među njima koji je uživao toliki ugled da je o njemu ovisilo mišljenje svih drugih. Oni ga zato zamoliše da sam donese odluku o novom biskupu. No, umjesto toga, kao čovjek pun pouzdanja u Božju providnost, on naredi da se svi mole i da čine pokoru kroz nekoliko dana, ne bi li ih tako sam Svevišnji nadahnuo u toj velikoj odluci. Iste noći, međutim, začuje tajnovit glas, koji mu reče: "Pođi već ranom zorom pred crkvena vrata i posveti za biskupa onoga tko će prvi tamo stići. Ime mu je Nikola." Tako i bî.

Ujutro Nikola bî odmah uveden u crkvu, predstavljen drugim biskupima i u određeno vrijeme i zaređen za biskupa. Kao biskup, odlikovao se ne samo pobožnošću, nego i utvrđivanjem vjere i moralnoga života u ono još uvijek pogansko vrijeme, te mnogim dobrim djelima i znamenitim čudesima, s kojih je još i danas, nakon punih sedamnaest stoljeća, slavan u svekolikom Božjem narodu.

* * *

Nikola je već u svojim mladenačkim danima pokazivao svoju svijetlu i blistavu budućnost. A ta bijaše ispunjena žarkom pobožnošću, iskrenom poniznošću, požrtvovnim radom, a naročito nesebičnom ljubavlju prema siromašnima i nevoljnima.

Roditelji mu bijahu dobro stojeći, ako ne i bogati. Kada oni umriješe, razmišljao je što će s tolikim bogatstvom, jer - govorio je - ne dolikuje pravom kršćaninu tako lagodan život dok mnogi gotovo skapavaju od gladi. Pruži mu se jedna posebna prigoda da tu svoju kršćansku ljubav posvjedoči djelom.

Nedaleko od njega stanovao jedan čovjek, nekoć ugledan i bogat, no s vremenom doveden skoro do prosjačkog štapa. Imao je tri kćeri, jednu ljepšu od drugih, ali nikako da ih časno uda za poštene ljude. I tada, kao i uvijek, vrijedio je više novac nego ljepota. Siromah, pritisnut bijedom, ne znajući kako da ih udomi, odluči sve tri djevojke nagovoriti na prostituciju, kako bi svi zajedno imali bar ono najpotrebnije za život.

Kada za to dozna Nikola - a moglo mu je tada biti oko dvadeset i pet godina - zgrozi se već i na samu pomisao da bi jedan kršćanin mogao nešto takva učiniti. Zato odmah priskoči u pomoć. Iste noći kroz otvoreni prozor svom siromašnom susjedu ubaci svežanj zlatnika - dovoljno da bar najstarija njegova kći ne povrijedi svoje djevičanstvo i da se čestito uda.

Ujutro, ustavši iz postelje, siromašan i već ojađen čovjek imao je što vidjeti: usred sobe, na podu, svežanj, a u njemu pravi pravcati zlatnici! Eto dakle miraza bar za jednu od kćeri, koju će sada moći pošteno udati. Zahvalio se usrdno Bogu na tom neočekivanom daru, no ujedno i pitao tko bi mogao biti taj tako velikodušan dobročinitelj: "Otkrij mi, Gospodine, tko je taj dobri anđeo što si ga nama dodijelio. Otkrij mi tko nâs bijedne obasipa bogatstvom tvoje neizrecive dobrote! Zahvaljujući njemu, oslobođeni smo od duhovne smrti i od siromaštva u koje smo upali!"

Nikola, vidjevši njegovo zadovoljstvo i kako je sretno i časno potom udao svoju prvu kćerku, odluči ponoviti svoju lijepu gestu, te jedne noći u njegovu sobu ubaci opet istu svotu zlatnika. Bilo je to za udaju njegove druge kćerke. Ovaj, zahvalan i za taj Božji dar, nadao se da nepoznati dobročinitelj jamačno neće propustiti priteći u pomoć za udaju i treće, najmlađe i najdraže mu kćeri. Ujedno je ipak htio znati tko je taj tako dobar i velikodušan čovjek, pa odluči da ga uhodi sve dok ga ne uhvati na djelu. Žrtvovao je mnoge neprospavane noći, te mu se konačno želja i ispuni. Jedne noći, stvarno, čim je čuo tresak svježnja sa zlatnicima po podu, poleti za njim i, na svoje veliko čuđenje, otkrije da je to njegov obližnji susjed, kojega je dobro poznavao - Nikola! Odmah mu padne pod noge, ne znajući kako bi mu zahvalio za tolika dobročinstva i nazivajući ga "spasiteljem svojih triju kćeri". Nikola ga međutim prisili da mu obeća kako nikada i nikome neće otkriti ni tko je on, ni što mu je učinio, što ovaj najsvečanije i učini.

Nikola se zatim vrati svojoj kući, a siromašni je čovjek sada već u miru i zadovoljstvu mogao provesti svoje stare dane, ne zaboravljajući pritom kako u životu nikada ne treba očajavati, a još manje prepuštati se grešnim mislima i rješenjima, već se pouzdavati u dobrotu i providnost dobroga Boga, koji nikada neće zaboraviti svojih siromaha.

* * *

Pripovijeda se da je sv. Nikola učinio još mnoga druga dobra djela, toliko da je po tome postao i ostao slavan u Crkvi sve do dana današnjega. A zato se i danas na njegov dan, na "Nikolinje", običava dijeliti darove, naročito djeci, na spomen toga velikoga dobročinitelja i uzora kršćanske ljubavi. Ali tako da ne zaboravimo slijediti njegov primjer: imućniji da pomažu siromašnije, a siromašniji da ne klonu duhom. Pa i djeca: da se nauče na dobrotu, plemenitost i velikodušnost, a odreknu se svake zloće, mrzovolje i sebičnosti. U čast i slavu sv. Nikole, dobroga biskupa - s bujnom bijelom bradom i velikim srcem.