Bazilika sv. Antuna - Padova
Ožujak 2020.

   

Veritas
Arhiva
Sv. Antun
Dragi sveti Antune
Bazilika sv. Antuna
Slike sv. Antuna
Promocije
Povijest
Pretplata
Gdje smo
Drugi o nama

 

 

 

.

Pogledajte film

Pogledajte film 2

Pogledajte film 3

NAJAVLJUJEMO

HODOČAŠĆE U PADOVU

Organiziramo hodočašće "Putovima svetog Antuna" u Padovu, Arcellu i Camposampiero

U 2020. godini hodočastit ćemo:

25. travnja 2020.
6. lipnja 2020.
26. rujna 2020.
24. listopada 2020.

PROGRAM HODOČAŠĆA

HODOČAŠĆE U ASIZ

15. - 19. 4. 2020.

PROGRAM HODOČAŠĆA

 

 

Preporučite stranicu
prijateljima
Forum


Zatražite
novi broj "Veritasa" gratis
(samo Hrvatska)

 
Pretraživanje
izdanja:
Mje
God
 
 
 Arhiva izdanja
 
Liturgijski kalendar Liturgijski kalendar
 .

 Vrijeme Vrijeme
 
 
 
 
 

 

 

 

5. Korizmena nedjelja

 
   
 

Ez 37, 12-14
Rim 8, 8-11
Iv 11, 1-45

 
 

Razmatranje

 
     
 

Svatko je od nas izgubio nekoga voljenoga. Pa i ako je taj dugo bolovao, ako je gospođa smrt odavna sjedila na njegovoj postelji, uvijek smo nespremni kada naš bližnji siđe stubama njenoga grada, kako kaže pjesnik Vladimir Vidrić u svojoj oproštajnoj pjesmi Adieu. Razmišljamo o svojoj kratkovječnosti, kratkotrajnosti, neumitnoj prolaznosti... Radimo inventuru svojih života i pitamo se kako je moguće da se netko tko je do maloprije bio uz nas – bez nas uputio na drugu obalu... U svojoj tuzi i boli zaboravljamo na to da se zapravo samo vratio kući, tamo odakle je i potekao kao voda iz živa izvora, da mu je sad dobro, da je sa sebe skinuo sav teret boli, da je lagan kao haljina načinjena od mladoga proljetnog lišća, obasjan svjetlom, okupan vedrinom, mekan kao oblak... Ne mislimo, dakle, na to, nego se češće potpuno predajemo teškim baroknim mislima na smrt, doživljavajući sebe kao sporedne uloge u ovom nemilosrdnome svijetu koji je kao veliki 'teatrum mundi', a u kojemu mi samo odigramo svoju minornu rolu, povučemo se s pozornice, nakon toga padne teški zastor od baršuna i – to je sve. Miroslav Krleža kaže: „U smrti se rastapaju stvari kao šećer u kavi“, ali isto tako tu svoju deprimirajuću misao dopunjava posve kršćanskim viđenjem stvari, iako to možda ni sam nije primijetio, kada kaže: „Da smo na vlastitom odru tako mudri kao što bi svatko od nas mogao biti da je iz zbroja svojih vlastitih gluposti izvukao treći korijen pameti, nitko se ne bi bojao umrijeti.“ Strah od smrti posve je prirodan, kao što je posve prirodno nakon smrti zapasti u sveopću apatiju i malodušje.

Pitamo se jesu li bila uzaludna sva naša nastojanja, htijenja i stremljenja, jesmo li se uzalud trudili, patili, mučili, jesmo li premalo uživali u ljepoti, a previše se brinuli za ovozemaljske stvari, jesmo li nepotrebno lomili noge trčeći, kako kaže Cesarić (Oblak), „za vlašću, zlatom il za hljebom“, nemajući vremena za igru sa svojom malom djecom, za izlete u šumu do koljena zagazilu u zlatno jesensko lišće, nemajući vremena za izbrojiti točkice na bubamari i pruge na pčeli, nemajući kad, kroz zavjese od vlastitih trepavica, plavom bojom neprimjetno spojiti nebo i more... Koliki li su književnici pisali o smrti kao enigmi, kao o bešćutnoj sluškinji Tame koja stoji iza naših vrata... zaboravljajući da ona nije sluškinja Tame nego Svjetla, da je ona tek Gospodnja izaslanica i naša sprovoditeljica na zelene livade vječnosti okupane suncem. Ona ima ulogu onog antičkog i srednjevjekovnog splavara iz legendi, koji nas prevozi na drugu stranu rijeke. Nje se ne trebamo bojati!

Smrt, dakle, nipošto nije kraj, a grob je tek privremena pohrana nas samih, škrinjica s ostacima našeg ionako smrtnog tijela, dok naše duše vjeruju u riječi proroka Ezekiela kojima je citirao Gospodina: „Ja ću vas izvesti iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu, i udahnuti duh svoj u vas da oživite...“ Jer mi nismo u tijelu, nego u duhu, ako Duh Božji prebiva u nama – riječi su svetoga Pavla – a Onaj koji Krista uskrisi od mrtvih oživjet će i naša smrtna tijela – kada dođe čas.

Isus s uplakanim sestrama kreće do groba u kojemu je Lazar ležao puna četiri dana. Kao i uvijek, prati ga mnoštvo. Neki su potreseni Njegovom ljubavlju prema prijatelju, drugi pak, oni skloniji sumnjičavosti, pa i provokaciji, zločesto podbadaju: „Zar on koji je slijepcu otvorio oči nije mogao činiti da ovaj ne umre?“

Isus zahvaljuje Ocu što je uslišao Njegove molitve, naglas, da čuju i oni skeptični koji su, nakon ovoga čuda, povjerovali u Njegovo poslanje.

Mrtvo tijelo Lazarovo, već okupano i pomazano, ustaje, na nevjericu svih i nijemu radost Marte i Marije.

Gospodinu ništa nije nemoguće, pa ni narediti smrti da ustukne, odstupi, pokori Mu se. Lazara je oživio da se po tome činu ostvare neki drugi planovi. Isto se tako po smrti naših voljenih ostvaruju neki Božji planovi, mudri i plemeniti, pravedni i spasonosni. Vjerujmo u to i, kako Krist kaže Marti, vidjet ćemo slavu Božju. Tomu dodajmo: i ponovno se sresti s našima. Amen.

 

 

 

 


D
 

 

Vojska Bezgrešne i masonerija

Josip Blažević -
Josip Šimunović (ur.):
Vojska Bezgrešne i masonerija


 

Praznovjerje

Josip Blažević:
Praznovjerje

Kako djeluju stvari
koje ne djeluju?


 

Creski Kolbe

Ljudevit Anton Maračić:
Creski Kolbe


 

Vječni zaljubljenik

Yves Ivonides:
Vječni zaljubljenik

NOVO IZDANJE


 

Čovječe, što si bez svojih identiteta?

Stanko Duje Mijić:
Čovječe, što si bez
svojih identiteta?


 

Okrvavljeni ljiljan

Alexandru Suceu:
Okrvavljeni ljiljan


 

Spisi II

Maksimilijan Kolbe:
Spisi (II)


 

Gaudete et exsultate

Papa Franjo:
Gaudete et exsultate


 
 
Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga - Arhiv

© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s