Bazilika sv. Antuna - Padova
Rujan 2018.

   

Veritas
Arhiva
Sv. Antun
Dragi sveti Antune
Bazilika sv. Antuna
Slike sv. Antuna
Promocije
Povijest
Pretplata
Gdje smo
Drugi o nama

 

 

 

.

Pogledajte film

Pogledajte film 2

Pogledajte film 3

NAJAVLJUJEMO

HODOČAŠĆE U PADOVU

Organiziramo hodočašće "Putovima svetog Antuna" u Padovu, Arcellu i Camposampiero

U 2018. godini hodočastit ćemo:

22. rujna
27. listopada

PROGRAM HODOČAŠĆA

 

 

Preporučite stranicu
prijateljima
Forum


Zatražite
novi broj "Veritasa" gratis
(samo Hrvatska)

 
Pretraživanje
izdanja:
Mje
God
 
 
 Arhiva izdanja
 
Liturgijski kalendar Liturgijski kalendar
 .

 Vrijeme Vrijeme
 
Kliknite za više informacija
 
Kliknite za više informacija
 

Fra Vladimir Vidović – novi glavni urednik "Veritasa"

Dana 16. svibnja 2018. godine za vrijeme drugoga dijela
redovitoga provincijskoga kapitula Hrvatske Hrvatske provincije
sv. Jeronima franjevaca konventualaca za novoga glavnog urednika
mjesečnika „Veritas – Glasnik sv. Antuna Padovanskoga“ izabran je
fra Vladimir Vidović. Fra Vladimir Vidović je rođen 1982.
od oca Ante i majke Smilje, kao prvo od četvero djece.
U postulaturu Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca
primljen je 2007. godine. Iste godine upisao je Katolički bogoslovni fakultet
u Zagrebu. Nakon godine postulature ulazi u novicijat u samostan
svetoga Frane na Cresu. Po završetku godine kušnje fra Vladimir
daje svoje prve redovničke zavjete te nastavlja studij na KBF-u
u Zagrebu na kojem 2013. godine diplomira. 6. listopada 2013.
Fra Vladimir je zaređen za đakona u zagrebačkoj katedrali po rukama
kardinala Josipa Bozanića, a za prezbitera u Slakovcima 2013. godine
po rukama msgr. Đure Hranića, nadbiskupa đakovačko-osječkoga.

 

 
 

Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player

 
 

Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player

 
 
 

 

 

 

25. NEDJELJA KROZ GODINU

 
   
 

Mudr 2, 12. 17-20
Jak 3, 16 - 4, 3
Mk 9, 30-37

 
 

Razmatranje

 
     
 

Poruka djeteta

Dijete je najslabije biće, prvotni predmet zauzetosti i pažnje roditelja. Prihvatiti ta mala i siromašna stvorenja je kao prihvatiti Krista, velik je čin bogoštovlja. I upravo jer je znak lišenja vlasti i oholosti, postaje učitelj i vođa. O tome nam govori današnje Evanđelje.

Prvo čitanje donosi nam odlomak iz glave koja je najogorčeniji tekst u Bibliji o progonu pravednika. Umišljeni bezbožnik bezočnim i odveć naivnim, materijalističkim, izazovom dodaje i uvrede i nasilje pravedniku. Imamo vjerni odraz aleksandrijskog antisemitizma koji proživljava pisac. Ali progonitelj je sada Židov, otpadnik od vjere otaca. Pravednik je siromah, obespravljen, ali Bogu i njegovu Zakonu ostaje vjeran. Njegovo ponašanje i posvemašnje predanje u Boga razjaruje bezbožnika. Krepost uvijek izaziva zavist i progonstvo. Već filozof Platon veli: “Pravednika će drugi bičevati, mučiti, baciti u klade, izvadit će mu oči, naposljetku, pošto ga izmuče svakakvim mukama, nabit će ga na kolac.” Ovo opće iskustvo povezano s proročkim tekstovima o Sluzi Jahvinom pozadina je Isusova navještaja muke i uskrsnuća. Patnja i smrt ne mogu uništiti nadu u život.

Evanđelje nam donosi drugi navještaj muke i uskrsnuća. Isus prolazi Galilejom, kao posljednji opraštaj s okolišem njegova djelovanja. Posvećuje se pouci svojih učenika. Jače osvjetljava navještaj muke i uskrsnuća. “Predaje se u ruke ljudima”, prezent označava da se to već počinje ostvarivati, a pasiv (teološki) da to nije slučajnost, nego ostvarenje Božjeg spasenjskog nauma. David, nakon popisa pučanstva, priznaje krivnju i Bog mu preko proroka nudi da izabere kaznu. On izabere onu koja dolazi od Gospodina, jer pasti u ruke Jahvine je lakše, jer je “veliko njegove milosrđe”. Ljudi su više nepravedni i bezdušni.

Učenici ne razumiju Isusova govora, i ne usuđuju ga se pitati, a putem tiho, da ih Isus ne čuje razgovaraju o prvim mjestima u kraljevstvu. Oni su čvrsto uvjereni da dolazi zemaljsko kraljevstvo u kojem će neki biti prvi i vodeći.

Kad su došli u Kafarnaum, u kući (simbol Crkve), Isus sjede, znak da im ima nešto veoma važno reći. On im kaže: “Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.”

I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: “Tko god ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji me posla.” Aramejska riječ talia može označiti i dijete i slugu.

Dijete koje Isus uzima, nije dijete u našem smislu riječi – neki idol obitelji, niti predočen zbog njegove malodobnosti, još manje zbog njegove nevinosti. Dijete koje Isus uzima je onakvo kako se vidi u tolikim arapskim naseljima i drugdje i danas: gladno, golo, musavo, puno krasta i muha. Dijete je i tada bilo tvrdoglavo, neposlušno, nezrelo. Dijete je postavljeno kao uzor, što je golo, gladno, žedno, bolesno, utamničeno... Isus se poistovjećuje s takvom vrstom ljudi. I jauk pravednika Starog zavjeta nalazi u Isusu svoje upotpunjenje u trpljenju i poniženju, u smrti na križu, poistovjećujući se tako sa svim patnicima svijeta.

Drugo čitanje donosi nam značajnu riječ Jakova: suprotstavlja pravu mudrost lažnoj, razotkriva lažnu svjetsku mudrost i neumorno ju raskrinkava. Mudrost svijeta je tjelesna, zemaljska, đavolska. Prava mudrost je odozgo, evanđeoska, vazmena. Korijen lažne mudrosti je podijeljeno, nevjerno srce, odakle izviru požuda, zavist, mržnja. Prava mudrost je srce otvoreno, spremno, poučljivo, vjerno. To je plodno tlo, na kojem može Riječ klijati, rasti, sazrijeti. Dolazi odozgo, plod je osobnog obraćenja, Božji je dar. Sastoji se u podlaganju Bogu, hodanju prema njemu, u čišćenju i priznanju vlastite bijede. Tako se u nama dvije ljubavi bore za prevlast: ljubav prema svijetu i ljubav prema Bogu. I primirja nema, dok ne pobjedi jedna ili druga. Nastojmo surađivati s milošću Božjom da prevlada u nama ljubav prema Bogu.

Isus je posebno prisutan u malenima, progonjenima, siromašnima, koji se posve predaju u vjeri i ljubavi Bogu, što je simbolični označeno u “djetetu”. Tko ovakvo dijete prima u ime Isusovo, prima njega, i u njemu Oca koji ga je poslao. To je važno danas, kada se obitelj odriče svoje istinske radosti ne prihvaćajući dijete kao dar Božji.

Vlast u Crkvi

U Crkvi nema povlaštenih mjesta, gospodovanja. Najveći mora biti posljednji i svima poslužitelj. Vlast u Crkvi je jedino: ponizno služenje, vlast posljednjeg mjesta (Mk 9, 35; Mt 23, 11; Lk 9, 46-48; 22, 24-27; Iv 13, 14-15).

Učenici znadu dobro da se ovi razgovori ne sviđaju Isusu, zato potiho međusobno o tome raspravljaju. Međutim, Isus čita u srcima i pita ih, kad su došli u Kafarnaum, “u kuću”, što su putem raspravljali. Oni umuknuše. Isus sjede, znak da želi dati važnu pouku: “Tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.” Ono što će on postati u muci: sluga, rob u rukama ljudi do smrti među dva razbojnika. I da to zorno predoči, “uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga”. Želi pokazati kako prednost kod Boga nemaju mogućnici, najveći, nego najmanji, posljednji, kojima nije obećana zemaljska slava nego kraljevstvo nebesko. Biti poslužitelj znači posluživati malene, slabe, siromašne, potrebne, koje najbolje predočava dijete.

Isus nastavlja: “Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje Ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego Onoga koji mene posla.” Siguran put susresti se s Kristom i u njemu s Ocem, ostaje ponizno i s ljubavlju služenje malenima, siromašnima, bolesnima, spremnost žrtvovati se za njih do smrti kao Gospodin.

Poniznost, duh požrtvovnosti, ljubav oslobađaju čovjeka od zavisti i duha svadljiva, govori Jakov (2. čit.) Mudrost odozgo je “čista, mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena”. Oslobađa nas požuda koje su izvor ratova, borba među vjernicima, kad se traže prva mjesta.

Opis služenje – diakonia u Crkvi osvjetljava značajan tekst Drugoga vatikanskog sabora: “Pastiri Crkve, slijedeći Gospodinov primjer, služe jedan drugome i drugim vjernicima, a ovi neka surađuju s pastirima i učiteljima.” (LG 32). Vlast u Crkvi nije “autokracija”, gospodovanje nego služenje zajednici. Svi moraju postati sluge jedni drugima, moraju doprinijeti rastu (autoritet dolazi od augere-omogućiti rast!), pomagati jedni druge i Crkvu, da “prvi bude od svih posljednji i svima poslužitelj”. “Sluga slugu Božjih”, najviše je evanđeoski naslov Svetog Oca. To mora biti i svakoga od nas.

Dostojanstvo Kristova učenika je prihvatiti križ usamljenosti, progonstva, izrugivanja, zapostavljanja sve do smrti. Ali se radi o križu, koji donosi plodove: mir, pobožnost, blagost, radost, križ koji pozna i Uskrs i radosti vječnog blaženstva. “Oholice ustadoše na me i moj život traže silnici, ali Bog mi pomaže, Gospodin krijepi život moj.” (pripjevni psalam)

 

 

 

 


D
 

 

Gaudete et exsultate

Papa Franjo:
Gaudete et exsultate


 

Zašto moliti, kako moliti

Enzo Bianchi:
Zašto moliti, kako moliti


 

Mudrost kršćanskih mistika

David Torkington:
Mudrost kršćanskih mistika


 

Jehovini svjedoci

Celestin Tomić:
Jehovini svjedoci


 

Interpretacija Isusa Krista izvan kršćanstva

Josip Blažević -
Josip Šimunović (ur.):
Interpretacija
Isusa Krista
izvan kršćanstva


 

Spisi

Maksimilijan Kolbe:
Spisi (I)


 

Život sv. Franje Asiškoga

Yves Ivonides:
Život sv. Franje Asiškoga


 

Trijumf ljubavi

Raffaele Di Muro:
Maksimilijan Kolbe
Trijumf ljubavi


 

Nasljeduj Mariju

Nasljeduj Mariju
NOVO izdanje


 

Sscijentologija

Jana Jacobi:
Scijentologija


 

Skroviti život Katarine Labouré

Anne Bernet:
Skroviti život
Katarine Labouré


 
 
Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga - Arhiv

© 1999-2018 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s