Bazilika sv. Antuna - Padova
Listopad 2019.

   

Veritas
Arhiva
Sv. Antun
Dragi sveti Antune
Bazilika sv. Antuna
Slike sv. Antuna
Promocije
Povijest
Pretplata
Gdje smo
Drugi o nama

 

 

 

.

Pogledajte film

Pogledajte film 2

Pogledajte film 3

NAJAVLJUJEMO

HODOČAŠĆE U PADOVU

Organiziramo hodočašće "Putovima svetog Antuna" u Padovu, Arcellu i Camposampiero

U 2019. godini hodočastit ćemo:

26. listopada

PROGRAM HODOČAŠĆA

 

 

Preporučite stranicu
prijateljima
Forum


Zatražite
novi broj "Veritasa" gratis
(samo Hrvatska)

 
Pretraživanje
izdanja:
Mje
God
 
 
 Arhiva izdanja
 
Liturgijski kalendar Liturgijski kalendar
 .

 Vrijeme Vrijeme
 

Rezultati natječaja za besplatan smještaj
za studente u Domu sv. Antuna



 
 

Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player

 
 
 

 

 

 

30. nedjelja kroz godinu

 
   
 

Sir 35, 12-14. 16-18 2
Tim 4, 6-8. 16 -18
Lk 18, 9-14

 
 

Razmatranje

 
     
 

Oduvijek su među ljudima vladale velike razlike, iako ih Bog sam nikada nije stvarao. Najuočljivije su, već na prvi pogled, one staleške, materijalne. Netko je odjeven u svilu i kadifu, obuven u zlatne sandale, opasan fino tkanim pasicama, okupan u laticama cvijeća, namirisan ružinim uljem – dok je drugi odjeven u grubi lan, prašnjavih sandala, grube kože, zapušten. Najlakše ih je nazvati bogatašem i siromahom, iako ih taj naziv nipošto točno ne definira. Božji su kriteriji posve drugačiji, moguće je da je po njima baš obratno. U Gospodnjim očima svakako nije bogat onaj koji ima vilu na Pantovčaku i kuću na Hvaru, koji na skijanje odlazi u Dolomite, a ljetuje na Kanarima, koji s bojom odjeće usklađuje i svoj vozni park. Nipošto. Bogat je tek ako (pa i uza sve to) ima blago, sućutno srce, ako je darežljiv i milostiv prema potrebitima, ako ne odvraća pogled od kljastavog siromaha na ulici, ako na gozbu poziva one koji nemaju sve što on ima i ako svakodnevno zahvaljuje Bogu na svemu što mu je dano. Ali, nažalost, takvih je malo. Gotovo da ih nema. Doduše, mnogi bogataši široke ruke sudjeluju u raznim humanitarnim akcijama, doniraju milijune dolara – no to možda nije uvijek iz golog, nesebičnog altruizma i želje da promijene svijet, uklone nepravdu. Naime, neki se na velikodušna humanitarna djela odlučuju jer im se tako umanjuje porez, neki da bi bili slavniji, omiljeniji, popularniji, te tako zaslužili naslovnicu... Ako su to njihovi razlozi, a djela milosrđa čista su im nužda i forma, onda su oni siromasi. Ipak, ne sudimo da ne bismo bili suđeni. Samo Gospodin zna njihove razloge.

Isto tako, siromah nipošto ne mora biti onaj koji je gol i bos. Možda mu je duh toliko bogat, um toliko britak, srce toliko veliko, duša tako široka – da je bogatiji od svih s Forbesove liste svjetskih financijskih mogula. Bogat je iako nije doručkovao kavijar kraj bazena s morskom vodom, iako živi u kontinentalnome dijelu zemlje. Bogat je makar svaki dan skupljao plastičnu ambalažu po kontejnerima, jer ako se uzda u Gospodina, svjestan da bogatstvo ne znače novci u džepu nego osmijeh, obitelj, zdravlje – onda je upravo on bogataš. Bogatstvo srca glavni je kriterij po kojemu nas Gospodin razlikuje.

Što je važno zaključiti na kraju našega puta? Važno je pomiriti se sa svima, oprostiti svima i tražiti oprost. Lijepo je kad čovjek pred odlazak zaključi poput svetog Pavla: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.“ Sada slijedi dug odmor od vječnog i mučnog progonstva, olakšanje u Božjemu krilu, meki jastuk za mučenika koji je ranjenih nogu kročio svijetom za Krista, čovjeka kojega nikada nije fizički upoznao, ali koji mu je pomogao da upozna samoga sebe. Čeka li i nas takva nagrada, vječna okrjepa u Kristu-izvoru, nakon konstantnog bijega od „usta lavljih“?

I u prvome čitanju iz Knjige Sirahove riječ je Gospodinu-sudcu koji neće ostati gluh na usrdne vapaje siromaha, potlačenih, siročadi, udovica... „Kod Gospodina ne vrijedi lijepo lice“, On ne vidi ambalažu ni kamuflažu. Gospodin vidi samo ono što je (Njemu) važno i dobro razlikuje oholicu od poniznoga. Nebo neće ostati zatvoreno za one koji ga zazivaju, neće ignorirati molitve ojađenih. Gospodin nas time tješi nebrojeno puta i potiče da budemo ustrajni u molitvi i Njemu privrženi: „Molitva poniznog prodire kroz oblake“. Dodali bismo – i ne samo kroz oblake. Molitva prodire kroz čelične zavjese, hermetično zatvorene komore, dvorane obložene plutom... Molitva razdvaja mora, natapa pustinje, ravna planinske masive – toliko nam je puta Gospodin to dokazao! Molitvom se može sve!

Gospodin je pravedni sudac. Svevišnji će pravedno presuditi i uspostaviti pravdu – to je posljednja rečenica iz današnjega prvog čitanja, lijep i logičan uvod u današnje Lukino evanđelje. U prispodobi o farizeju i cariniku vjerojatno su mnogi prepoznali sebe. U kome? Više u farizeju. Često tješimo sebe pogreškama drugih.

Obojica su došla u hram pomoliti se. Farizej ulazi sigurnim korakom, uspravan, i zahvaljuje Bogu što nije kao ostali ljudi – preljubnik, grabežljivac, nepravednik. Posti dvaput tjedno, daje desetinu od svega što stekne – što sigurno nije slučaj s carinikom do njega. Taj je pak u hram stupio bojažljivo i nesigurno, spuštena pogleda, smatrajući se nedostojnim ući pod krov Gospodnji, kajući se riječima: „Bože, milostiv budi meni grešniku!“

Kako mi ulazimo u hram Gospodnji? Pogledamo li prema svetohraništu i upitamo li se jesmo li dostojni kročiti u dom Gospodnji? Preispitujemo li se svakodnevno, napose prije svete ispovijedi ili pričesti? Je li realniji carinik ili farizej? Koji je svjesniji stvarnosti, koji je bliže istini, koji je bolje upoznao samoga sebe? Doživljavamo li i mi sebe ispravno? Poznajemo li uopće sebe ili to ni ne nastojimo, bojeći se da nam se neće svidjeti to s čime smo se suočili? Odvraćamo li misli od analiziranja svojih postupaka bojeći se vlastitih djela? Ne zaziremo li ponekad i od vlastitih misli? Koliko dobro poznajemo sebe i zašto je važno proniknuti u samoga sebe? Zato da bismo otkrili koliko je u nama skromnosti i poniznosti, i ima li ih uopće.

„Tko se uzvisuje, bit će ponižen; a tko se ponizuje, bit će uzvišen.“ – posljednja je rečenica današnjega evanđelja. Bog razlikuje ohole i ponizne, pa ih shodno tome i nagrađuje. Slično piše i sveti Jakov u svojoj poslanici: „Oholima se Bog protivi, a poniznima daje svoju milost.“ (4,6) Poniznost je jedna od najvažnijih kreposti, bez nje je nezamisliv kršćanski nauk – a prava poniznost izrasta iz stvarne spoznaje samoga sebe.

Još je stari grčki filozof Sokrat opominjao svoje učenike da se vježbaju u poniznosti kako bi spoznali samoga sebe. Marko Aurelije, rimski car i filozof, uvijek je naglašavao važnost samospoznaje. Nad ulaznim vratima Apolonova hrama u Delfima piše: „Upoznaj samoga sebe“. Sveti Augustin moli: „Bože, daj da upoznam tebe i sebe!“

Želimo li se popraviti, poboljšati, usavršiti da bismo bili što bolji kršćani i Kristovi nasljedovatelji, moramo spoznati sami sebe. Osuđujemo ubojice, ali ne pomišljamo kako bismo mi reagirali u njihovoj situaciji. Načelno smo protiv pobačaja, ali to je zato jer se s njime nismo suočili. Javni smo kršćani, ali jesmo li koji put zatajili Krista pred ljudima koji mu se izruguju? Slažemo se s tvrdnjom da su svi ljudi jednaki, ali ne pomišljamo li često da smo ipak bolji od drugih – pošteno radimo svoj posao, ne uzimamo siromasima (poput carinika), eto svetkujemo i dan Gospodnji... Kad se ispovijedamo, hvalimo li se poput farizeja: redovito sam išao na svetu misu, nisam ogovarao, nisam krao, nisam zavidio... Ili se iskreno kajemo zbog svega učinjenog, pomišljenog, propuštenog? Bojimo li se svojih misli pa se zato odbijamo pogledati u ogledalo istine? Znamo štošta; otkrili smo važne fizikalne zakone, formule, lijekove, eliksire... Cijepamo atome, kloniramo organe, modificiramo hranu, razbijamo zvučne zidove, znamo da „nismo sami u Kumovoj slami“ (kako govori jedna simpatična pjesmica) – ali ne znamo tko smo mi sami. Nemamo hrabrosti suočiti se sa samima sobom jer bismo spoznali da se moramo promijeniti želimo li biti pravi kršćani, a to traži žrtvu, napor, odricanje, težak rad na sebi, eksperimentiranje svojim reakcijama... Svakako je lakše eksperimentirati u laboratoriju.

Poniznost je teška. Ona se opire čovjeku ranjenome istočnim grijehom, njegovim zahtjevima, „pravima“ i njegovoj težnji da bude ravan Bogu. Poniznost postavlja čovjeka na pravo mjesto u odnosu na Boga i pokazuje mu njegovu stvarnu veličinu. Čovjek mora biti podložan svom Stvoritelju i Spasitelju, mora biti skroman i znati da je sitan kao zrno prosa u svemiru, beskraju, Božjem prostranstvu. Neka nam Božje svjetlo pomogne da osvijetlimo mračne kutke svoje naravi, da spoznamo ono što jesmo i odlučimo što želimo biti. Kad spoznamo istinu o sebi, onda ćemo biti i ponizni. Tek takvi možemo stupiti pred lice Božje. Tek će nam tada Krist otpustiti sve grijehe. Amen.

 

 

 

 


D
 

 

Čovječe, što si bez svojih identiteta?

Stanko Duje Mijić:
Čovječe, što si bez
svojih identiteta?


 

Okrvavljeni ljiljan

Alexandru Suceu:
Okrvavljeni ljiljan


 

Spisi II

Maksimilijan Kolbe:
Spisi (II)


 

Gaudete et exsultate

Papa Franjo:
Gaudete et exsultate


 

Zašto moliti, kako moliti

Enzo Bianchi:
Zašto moliti, kako moliti


 

Mudrost kršćanskih mistika

David Torkington:
Mudrost kršćanskih mistika


 

Jehovini svjedoci

Celestin Tomić:
Jehovini svjedoci


 

Interpretacija Isusa Krista izvan kršćanstva

Josip Blažević -
Josip Šimunović (ur.):
Interpretacija
Isusa Krista
izvan kršćanstva


 

Spisi

Maksimilijan Kolbe:
Spisi (I)


 

Život sv. Franje Asiškoga

Yves Ivonides:
Život sv. Franje Asiškoga


 

Trijumf ljubavi

Raffaele Di Muro:
Maksimilijan Kolbe
Trijumf ljubavi


 

Nasljeduj Mariju

Nasljeduj Mariju
NOVO izdanje


 

Sscijentologija

Jana Jacobi:
Scijentologija


 

Skroviti život Katarine Labouré

Anne Bernet:
Skroviti život
Katarine Labouré


 
 
Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga - Arhiv

© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s